<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Pobjeda Banjalučana : Dječije igralište umjesto parkinga!

Bitku je dobio građanski aktivizam, ali je žalosno ako građani moraju dežurati nad svakom odlukom Skupštine grada, nebitno ko je na vlasti ili ko će doći. Pa valjda ovo nije fudbalska utakmica, valjda smo mi to igralište do sada mnogo puta platili. Ne daje nama niko ništa iz svoga džepa, građani plaćaju svoje obaveze, pune budžet i normalno očekuju da se dio budžeta vrati njima kroz ove male projekte za grad, a ogromne za male lokalne zajednice. Ovo nije ničija pobjeda, ovo je trijumf razuma nad alavošću birokratskih centara moći koji neće moći još dugo biti siti od naplata taksi. Valjalo bi nešto ozbiljno početi raditi zar ne?

13. septembar 2012, 12:00

Radovi na izgradnji dječijeg igrališta u naselju Ante Jakića / Sime Matavulja, u banjalučkoj Mjesnoj zajednici Centar 2, počeće naredne sedmice, a ukupna investicija iznosiće 85.000 KM. Ovo je rezultat višemjesečnog napora stanara ove banjalučke mjesne zajednice da se uredi neiskorištena površina među zgradama u samom centru Banjaluke. Prema izvornom regulacionom planu na mjestu je bila predviđena izgradnja parkirališta, ali se snagom i upornim zalaganjem stanara i ljudi iz Mjesne zajednice Centar 2, u čijem su Savjetu većinom nezavisni kandidati, desio preokret . Stiglo je čvrsto obećanje iz Administrativne službe Grada, da će tu biti izgrađeno dječije igralište. Da li je ovim bitka za zelene površine završena? Ne, naredni dani pokazaće koliko su obećanja lokalnih vlasti realna. U svakom slučaju ova dobijena bitka predstavlja jedinstven primjer da se može.

Htjeli smo da saznamo više o ovom zanimljivom slučaju i primjeru da se na pravi način i u pravo vrijeme ipak mogu dogoditi promjene na lokalnom nivou.

Odgovori na naša pitanja su nam pristigli od Željka Ninkovića, člana Savjeta Mjesne zajednice Centar 2 u Banjaluci.


Možete li našim čitaocima pojasniti šta je bilo predviđeno u naselju Ante Jakića/Sime Matavulja?



Naselje Ante Jakića/Sime Matavulja je od 1978. godine prema tadašnjim planovima trebalo dobiti  igralište koje bi bilo u skladu sa potrebama stanovnika naselja i ljudi koji gravitiraju u blizini naselja. Prostor je bio osmišljen na način da se obezbijede sadržaji za najmlađe (ljuljaške, klackalice, tobogani, vrteške), zatim teren za mali fudbal i basket, naravno i klupe su bile u planu kao i fontana. Ipak, prostor nikada nije doveden do svoje namjene, a u vrijeme kada je „bog hodao po zemlji“ nije ništa urađeno.  Sadašnji izgled zelene površine je plod djelovanja entuzijasta, koji su prije 34 godine odlučili upristojiti tadašnje ruglo, kanale pune vode (na ovoj lokaciji su bile bare), trska i šaš su bili na mjestu gdje je sada zelena površina. Ova zelena površina nije proizvod ni tadašnjeg sistema, nego osjećaja stanara da ne vrijedi čekati da grad nešto uradi u naselju. Solidarnim aktivnostima dao se pristojan izgled prostoru, a tu su čak organizovani i turniri u malom fudbalu, prvi još davne 1979. godine, kada je učešće uzelo oko 40-ak ekipa iz čitavog grada.


Kada su počeli protesti i negodovanja građana Vašeg naselja?


Negodovanja su bila kontinuirana, kada je krajem prošle godine i početkom ove godine procurila informacija da će se na mjestu sadašnje „građe“ biti izgrađen parking, tačnije da je to svršen čin i da je  Skupština Grada donijela takvu odluku. Jednoglasan stav Savjeta MZ je bio da se ovo ne smije dozvoliti. Za 7 dana prikupljeno je preko 350 potpisa peticije protiv izgradnje parkinga. Neko je vješto pokušao u javnosti predstaviti kako je u naselju potpuni kolaps zbog parking prostora, što nije tačno.  Čitav svijet kuburi sa parking prostorom, ali i vapi i za zelenim površinama. Mi nemamo problem parkinga stanara, nama je problem što je u našoj neposrednoj blizini dio UKC (Hirurgija, Ortopedija, Urologija, Klinika za plućne bolesti i sl.), zatim Fond PIO i Fond zdravstva, Poliklinika, Hitna pomoć,  prirodno, to uzrokuje veliki protok ljudi i vozila i do 16h zna biti problema za parking. Po nečijem nalogu je krenula politika kažnjavanja zbog nepropisnog parkiranja, a eskalacija se dogodila krajem prošle godine kada je Komunalna policija u jednom danu „uslikala“ oko 80 vozila koja su nepropisno parkirana.


Šta ste postigli svojim građanskim aktivizmom i upornim zalaganjem?


Hronološki gledano, prvo smo krajem novembra i početkom decembra organizovali potpisivanje peticije kojom smo planirali postići dva cilja, jedan je da pošaljemo poruku da nećemo tek tako dozvoliti da se uništi jedini prostor na kojem se mogu organizovati sadržaji za stanovnike u naselju,  sa naročitim akcentom za mlade. Drugi cilj je bio kratkoročan i njime smo htjeli dokazati da je nepotrebna represija nad stanarima u vidu kazni od 40 KM po jednom nepropisno parkiranom vozilu. Među kažnjenima su bili i oni koji su imali uredno plaćenu godišnju parking kartu za ovo naselje, ali koji zbog dnevne preopterećenosti nisu mogli parkirati na zato predviđena mjesta.  Smatrali smo da je to nepravedno i bezobrazno i da to džep naših komšija u ovoj užasnoj ekonomskoj situaciji ne može izdržati. Mi smo ispred Savjeta mjesne zajednice zatražili sastanak i bili smo primljeni kod predsjednika Skupštine Grada i njegovog tima. Na tom sastanku smo postigli nekoliko efekata, dobili smo usmeno obećanje da se neće praviti parking, a pored toga da će biti izvršena i amnestija na napisane kazne.  Pored toga sastanak je održan i sa načelnikom Odsjeka za parking  i garaže Branimirom Papićem, koji je doslovce rekao da se ništa neće uraditi mimo volje stanovnika naselja. Najveći benifit tih aktivnost tada je bilo u stvari dizanje problema na javni nivo i njegovo izvlačenje iz kancelarija Administrativne službe Grada,.  Javni nivo problema je prvi korak ka ostvarenju ciljeva u vašoj zajednici. Naravno, bez podrške zajednice sve bi ovo bilo uzalud, ovo nije ničija pojedinačna aktivnost, ovo je bila samo reakcija na svakodnevni interes naših komšija, prijatelja i sugrađana. Postigli smo to da smo djelovali preventivno, prema uzroku, prije nego da se dogodila neželjena posljedica.


Koje ste sve akcije organizovali?



Naveli smo gotovo sve aktivnosti  i one su uglavnom dolazile uz gotovo plebiscitarnu podršku naših komšija koji su nam jasno stavili do znanja da se radi prava stvar za ovu malu zajednicu.  Najveći javni događaj se dogodio 03.06.20112. godine kada smo podršku dobili od inicijative „Park je naš“, tada je prema procjeni medija bilo preko 1000 građana u dobrom raspoloženju, uz jasnu poruku gradskim vlastima da nećemo samo sjediti i biti nijemi posmatrači uništavanja naše zajedničke budućnosti, bar u ovom dijelu zaštite zelenih javnih površina. Tada je i svako ko nije znao za ovo naselje, kroz medije saznao, kao i o problemu sa kojim smo se eventualno trebali suočiti. To je bila i najveća akcija u naselju. Kada se sve stiša, kada se po strani ostavi i namjera gradskih vlasti i zajednička aktivnost građana iz čitavog grada, šta ostaje? Ostaje suština, a ona je da se svaki dan na tom prostoru može sresti mnogo dječice koja pravi prve korake na ovom prostoru, a pored njih tu su i starije generacije, to je jedini prostor gdje naše komšije mogu sjediti, a da to nisu kafići ili beton ispred zgrada. I tu je bit. U namjeni.

Protesti u naselju/ M. Seksan


Ko Vam je sve pomagao u aktivnostima?



Većina stanara, naših komšija u naselju, mediji koji su pratili ove  aktivnosti, gdje je naravno i BUKA imala svoju pozitivnu ulogu, te navedenom akcijom i inicijativa „Park je naš“.   Ipak, zaista sam najzahvalniji  komšijama koji su podržali Savjet MZ prije  skoro godinu dana i rekli da će biti sa nama do kraja, zato što se zalažemo za ispravne stvari. Znate, naše naselje ima dosta problema sa devijantnim ponašanjem mladih  i uništavanjem prostora za igru, Grad bi proizveo možda neke nove probleme, prvo pojedincima, zatim njihovim porodicama, a na kraju su to sve postanu društveni problemi, a naše društvo nema kapacitet da se na pravi način nosi sa problemima.


Da li ovaj uspjeh smatrate pobjedom građanskog aktivizma ili kao dobar predizborni potez vlasti?


Pobjeda? Znate, pobjeda je još daleko. Prije dva dana nam je kandidat za gradonačelnika ispred SNSD-a S. Gavranović  čvrsto obećao da će radovi početi za nekoliko dana. Međutim, dok se ne krene raditi ja ne vjerujem ni u šta. Na istom mjestu u isto vrijeme prije 4 godine još uvijek aktuelni gradonačelnik Davidović je rekao da ćemo dobiti igralište. I šta se dogodilo? Ništa, obećanja se daju olako u predizbornom periodu, a realizacija je nešto sasvim drugo. Od Davidovićevog obećanja do parkinga na pomenutoj lokaciji je stajala samo budnost stanara i pravovremena reakcija.

Bitku je dobio građanski aktivizam, ali je žalosno ako građani moraju dežurati nad svakom odlukom Skupštine grada, nebitno ko je na vlasti ili ko će doći. Pa valjda ovo nije fudbalska utakmica, valjda smo mi to igralište do sada mnogo puta platili. Ne daje nama niko ništa iz svoga džepa, građani plaćaju svoje obaveze, pune budžet i normalno očekuju da se dio budžeta vrati njima kroz ove male projekte za grad, a ogromne za male lokalne zajednice. Ovo nije ničija pobjeda, ovo je trijumf razuma nad alavošću birokratskih centara moći koji neće moći još dugo biti siti od naplata taksi. Valjalo bi nešto ozbiljno početi raditi zar ne? Iako je čudno što sve ovo dolazi pred same izbore, ipak smo svjesni, za razliku od političara, da korisnici ovih sadržaja, a to su uglavnom mladi i djeca ne trebaju biti uvučena u politiku i da je njima bitan ponuđeni sadržaj, a ne ko je to uradio, kada i s kojim ciljevima. Ne treba tjerati mak na konac i koliko god bio proziran potez političkih elita, ako se zalažemo za igralište, ne možemo sada reći, e nećemo to je izborna priča i slično. Bila bi to onda klasična politizacija, a onda bi bili isti kao oni koji tako rade, što ne znam da je cilj bar ljudima u mom najbližem okruženju, meni sigurno nije.Ako se uradi igralište, naše je kazati hvala, trebalo je i ranije, a ako se ne uradi ništa prije izbora, lično ćemo to precrtati i smatrati samo praznim obećanjem. Sada je loptica kod onih koji su obećali..


Pomenuli ste proteste za Picin park i pomoć „šetača“ , kako vi gledate na situaciju oko ove sada već nestale površine?



Značaj ovog pokreta će se tek u narednim godinama prepoznati u pravoj mjeri. On je kao umjetnik čija se djela više slušaju,čitaju i gledaju kada on fizički ne postoji.Činjenica je da je tamo sada gradilište i da je velika oaza zelenila uništena.  "Park je naš" je eho koji će dugo zvoniti u mislima i ušima budućih izabranih predstavnika u Gradu. Mišljenja sam da će ova priča sačuvati mnogo drugih zelenih površina u gradu. Siguran sam da je pri odluci da se u našem naselju  uredi igralište i prateći sadržaji, donosiocima odluke bio ovaj pokret pred očima. Koliko znam i građani u Rosuljama su uspjeli napraviti niz aktivnosti koje imaju za cilj da se sačuva simbol Banjaluke, a to su aleje, koliko se sjećam preko 120 stabala je za sada sačuvano. Kanalisanje aktivnosti za Rosulje je bilo kroz inicijativu "Park je naš". Najveći benifit će biti ako se iz svega ovoga izrodi jedna snažna organizacija koja će pratiti regulacione planove i alarmirati javnost za sve promjene, jer se vlasti ne trude dovoljno da proces učine javnim i da uključe građane u procese donošenja odluka. Kapacitet  postoji, ljudi postoje, trebaju tu energiju kanalisati i na drugi način i mislim da su toga u  pokretu svjesni. Ova situacija je sada probudila jednu grupu mislećih ljudi kojoj je dosadilo zapostavljanje od strane donosioca odluka. Najviše se trebaju paziti da ne postanu instrument bilo čije politike, a mnogi bi htjeli u političkom smislu profitirati na energiji koju je pokrenula inicjativa "Park je naš". Stavljanje na stranu bilo koje političke opcije bi značilo i degradaciju ideja pokreta, a sve iskrene aktivnosti bi pale u vodu. Mislim da su toga ljudi okupljeni u inicijativu potpuno svjesni i da oni nastoje zadržati svoju autentičnost u građanskom aktivizmu.


Da li se na Vašem primjeru može zaključiti da je promjena moguća, da je moguće izboriti se za komad svog zelenila u gradu?


Da, ovo je poruka građanima da se pravovremenom aktivnošću mogu spriječiti loša i za građane nepovoljna rješenja, ulaganje od 85 000 KM je dokaz toga, ali  sam na ovom primjeru lično naučio da borba nikada ne prestaje. Jednu malu bitku smo dobili, a dugoročno, pa nadam se da će se neki novi ljudi koji dolaze biti pametni i na usluzi građanima, da će shvatiti od koga žive i početi to poštovati i ponašati se u skladu sa potrebama onih koji im daju povjerenje. Svi će imati svoj komad zelenila i svoje drvo u gradu, kada se dogodi normalna saradnja političara prema građanima. Suštinski je bitno djelovati na uzroke, a ne na posljedice. Političari treba da prave ambijent poštovanja, a ne konflikta. Nadam se kako god se izbori završe, da će građani mnogo više tražiti od izabranih političara,a  s druge strane utopistički vjerujem da će i političari konačno početi pitati građane o tome u kakvom okruženju trebaju živjeti. Niko nije protiv razvoja grada, ali je svako protiv samovolje uskog kruga ljudi koji imaju mogućnost da izglasaju šta god žele. Promjena je odluka građana na izborima.I poslije izbora, treba tražiti svoja prava najžešće. Građani treba da izađu na izbore i pri svojoj odluci trebaju biti samo pošteni i iskreni prema sebi, da li im je dobro, ako jeste ko je to omogućio, ako nije ko je kriv zbog toga i time će sebi olakšati odluku, tačnije imaće mirnu savjest da su uradili ono što misle da je ispravno.


Aleksandar Trifunović: Osmijeh za koji se vrijedi boriti