Baklavu već godinama viđam na istom mjestu. Ispred samoposluge. Pozdravimo se i upitamo, S njim u društvu uvijek pas Lind i piva od 2,5 l.(u narodu poznata kao “bambuća”, “dvoguza”, “teretna”) .
Baklava, po zanimanju slastičar, priča da je nadimak zaslužio jer je svojim novcem i rukama napravio i besplatno podijelio 3000 baklava. I to u ratu, u trenutku kad je kilogram šećera na cnom tržištu koštao 70 DEM.
Pa šta ti bi? – pitam – Odakle to odjednom?
Ma, bio rat. Ja kontam, hoš’ pogint', ne'š? - objašnjava Baklava - Ko će znati? Imao nešto para „u šteku“. Valjda se malo i prepao, i napravim baklave.
Kol'ko šećera si potrošio? – zapitkujem – „200 kila“
Uz pomoć baklava ili ne, Baklava je preživio rat. Kaže,i ratovao je.
Rodjen u Jajcu, odrastao u Banja Luci, školovao se Opatiji i Skopju. Govori turski i albanski. U Sarajevo došao poslom, ostao 20 godina. Danas mu je 61 godina. Većinu vremena provede u prolazu ispred samoposluge. Jede uglavnom jednom dnevno, u kuhinji Caritasa. Pokušao prodavati voće i povrće. Nije išlo, priča.
Jesi tražio kakvog posla? – pitam
Ko će meni dati posao? – uzvraća mi – Vole mnogi da mi daju marku, da stanu sa mnom, nasmiju se, popričaju. Al mi ni jedan neće dati posao. Nema posla ni za one od 30, žustro tvrdi Baklava.
Svaki dan, Baklava sa svog mjesta ispred samoposluge, gleda u malu crvenu zgradu kulturno-umjetničkog društva. Zadnjih mjesec živo je tu. Sala KUD-a prepušta se strankama, za stranačke skupove. Ljudi u odijelima. Kroz velike prozore čuje se muzika i pjesma često.
Znam ja i politiku – počinje iznenada – Dobro znam politiku.
„Ona je...ona je...grize. Jedna velika nepravda prema narodu. Ima ljudi što bi radili i napravili i nekog drugog zaposlili. Ali, danas se gleda ucjena razumiješ? Ja sam direktor neki pa ću ja uzeti tebi, na primjer, deset ili dvadeset hiljada maraka da dodjes na posao. Sve je to jedan teški, teški bol. Sjede tamo i broje kol'ko prodje tramvaja, elaborira Baklava.
Hoćeš glasati? – pitam ga kasnije – Hoću, kaže, navodeći ime predsjednika jedne stranke.
KULTURA
Preko ulice, cijenjeno, prijeratno Kulturno – Umjetničko društvo. Sala zauzeta skoro svako veče. I uglavnom puna svaki put.
Bilo je tu puno stranaka. I ZaBiH i SDP i Komunisti i SDA, i...– priča sekretar KUD-a - Mi im otvorimo i poslije zaključamo a oni „to svako svoje“.
Kakvi su političari kao klijenti? - pitam – Plaćaju li?
Eh, - osmijeh ispod brkova - Svi kukaju da nemaju para. Neki su rekli da će platiti. Vidjećemo. – govori dok šiša živu ogradu. Imam još faktura od prošlih izbora – kaže – Iz 2008. Od onih biračkih odbora i to. Te fakture već četiri godine „vise u zraku“.
AKTIVISTI IZ MOJE ULICE
U obližnjoj mjesnoj zajednici za stolom najbližem kuhinji sjedi Ramo. Penzioner. Iza,Vesna kuha kafe. Upoznajemo se. Oboje su stranački aktivisti. Priča odmah ide na politiku. Nekad i sad. Titova vremena vs današnja vremena.
- Ovi su u Titino vrijeme krali ovako - pokazuje gospodja skupljene ruke rašrenih prstiju - Pa im je i ispadalo i za narod.
Prsti se skupljaju. - A ovi su danas 'vako stisli, ne daju ništa – smije se Vesna.
- Gledaj ti, u Tite za 10 godina sve pruge proradiše, svi auto putevi proradiše. Napravi gradove, ljudima stanove. Ovi za 20 godina sve prodali a ništa napravili nisu, obrazlaže Ramo.
- Narod se danas boji rata i zato glasa kako glasa, dodaje Vesna.
- Pa rat bio prije 20 godina. Mislite li da će to proći ? - pitam.
- Da ti kazem. Moj muž izgubio četrdesetoro u Višegradu. Mislite da će on to ikad zaboraviti?
- Ne mislim.
- Ovo su lokalni izbori. Ne glasa se za politike, nego za ulicu, lokalno, tako kažu ? – ipak nastavljam
- Jeste, ja se svaki dan borim da ljudima u mojoj mjesnoj zajednici objasnim da treba glasati za naše vijećnike . Al' su ljudi prezasićeni, priča Vesna. – Većina ne vjeruje da može doći do promjena.
- Ja im prije neki dan na info stolu kažem: Glasajte za kandidate iz svoje mjesne zajednice. I gospodja prepoznala našeg Senada i malu Šejlu– prepričava Vesna predizborne aktivnosti. Jedina mana Titinog sistema bila je što nije bilo više stranaka, zaključuje.
Razgovoru se priključuje novopridošli aktivist. Braco. Objašnjava da „u komunizmu ne može drugačije biti nego jednopartijski“, Jedan vladar, jedna partija, i gotovo - zaključuje nam diskusiju.
Pa da – odobrava Vesna. Braco nastavlja, okrećući se prema Rami:
- A ti Ramo, da ti kažem!
- Ja?
- Da ti je predsjednica mjesne zajednice bila malo bolja..
- Koja?
- Znaš ti koja.
- .. ti bi malo bolje poznavao ovu strukturu i kako se glasa i za kog treba glasati. Niste upućeni ni u šta. Veze nemate. Ni za koga ni zašto ni kako. Vama je bitno da vam Vesna skuha kafu, vi dignete ruku i ona predsjednica. A tako je u svih 18 mjesnih zajednica, kritikuje Braco.
- Braco, ja imam drugi sistem nego ti, brani se Ramo pijuckajući kafu.
- Tvoj sistem je davno proš'o, dobacuje Braco.
- Meni Maida valja pa glasam za Maidu - ne da se smesti Ramo- A ne da tražim tebe u petoj zgradi, pa nije doš'o, doće sutra,
- Eto opet krivo – komentariše Braco - Ma nemaš ti šta Maidu tražiti. Evo ti sekretara i ona te o svemu obavještava.
- A hoćel nam dati kakvih para? – sa smjehom popušta Ramo.
Pozdravljam se sa aktivistima, zaželim sreću na izborima i krećem kući. U haustoru nova tura šarenih papira u sandučetu. Sudeći po broju razbacanih po podu, opcija izgleda ne baš omiljena kod mojih komšija. Palim kompjuter i čitam vijest:
Debata aktuelnog i tri pretendenta i pretendentkinje na mjesto načelnika/ce općine prekinuta. Grupa gradjana galamila i nikom osim aktuelnom načelniku nije dopuštala da govori. Za produkciju buke koristili vjerski poklič - Tekbir. Pretendenti i pretendentkinje napustili skup, aktuelni načelnik, za njima.
Sjetim se vica o zmaju koji daleko živi. I sjetim se da se 75 000 gradjana ove opštine ne mogu tuširati iza ponoći. Nema vode.
Od istog autora : 1001 razlog zašto neću glasati
Fotografije : Aldin Arnautović
