<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Boris Dežulović: Nastavnik i milijunaš

Leonard Mlinarić

Ladislav je tek drugi hrvatski televizijski milijunaš – nakon Mire Bićanić, nastavnice hrvatskog jezika iz Virovitice – i u toj je činjenici lijepo sublimirana sva bijeda našeg društva i njegovog obrazovnog sustava: za iole dostojan i pristojan život profesori, nastavnici i učitelji u Hrvatskoj mogu zaraditi jedino ako se prijave na neki televizijski kviz.

13. oktobar 2012, 12:00

- Da čujem – ponovila je stroga nastavnica. – Guknite, golubovi.

Djeca su prestravljeno gledala u pod. Jedna se mušica uporno zabijala u stakleni prozor.

- Ajmo – uživala je nastavnica zemljopisa u ledenom užasu učionice. – Koja je najveća svjetska država bez izlaza na more?

Prostoriju je ispunio gluhi vakuum.

- Velika Srbija – dobacio je piskutavi, polumutirani muški glas iz zadnje klupe, i vakuum se raspao u grlenom dječjem smijehu.

- Bravo, Petre Krešimire – zapljeskala je nastavnica. – Onda sigurno znaš i koja je najveća budala u razredu bez izlaza na veliki odmor?

Vakuum je opet ispunio učionicu. Ona se mušica i dalje tvrdoglavo zabijala u prozor.

- Kazahstan! – udarila je konačno nastavnica dlanom u veliku kartu svijeta prostrtu preko školske table. – Kazahstan. Deveta po veličini i najveća kontinentalna država svijeta. Ajmo, koji je glavni grad Kazahstana? Guknite, golubovi!

Prostoriju je sad već okovao led. Čak je i ona mušica odustala, praveći se mrtva na izlizanom parketu.

- Joooj, znao sam to… a sad se ne mogu sjetiti! – nestrpljivo je procijedio balavac iz treće klupe. – Jučer sam s mamom i tatom gledao film o Kazahstanu.

- Gledao si s roditeljima film o Kazahstanu?! Bravo, Josipe – vidno se iznenadila nastavnica, pa stala listati dnevnik. – Reci nam onda koje su tamošnje glavne ekonomske grane, i imaš peticu veliku kao Kaspijsko jezero!

- Ha, znam, to je lako! Da vidim – stisnuo je oči Josip. – Proizvodnja kalija…

- Dobro, bravo, dalje…

- Zatim karamela, naramenica… – samouvjereno je nastavio dječak. – I, naravno, prostitucija.

Tako otprilike izgleda prizor iz tipične hrvatske učionice, s nastavnicom iz vremena u kojemu su djeca iz debelih atlasa učila glavne gradove svjetskih država i njihove najvažnije privredne grane, i djecom iz vremena u kojemu se te stvari uče iz Boratovog “Učenja o Amerika kultura za boljitak veličanstveno država Kazahstan“.

I u kojemu Krešimirovi i Josipovi roditelji, umjesto stotinu strogih uskličnika za svoju lijenu djecu, imaju samo jedan upitnik za njihovu učiteljicu zemljopisa, ono klasično i nimalo retoričko pitanje, majku svih pitanja suvremenog društva: kome će, zamajkubožju, ikada – ali ikada! – u životu zatrebati najveća kontinentalna država na svijetu i njezin glavni grad?!?

- Koji je glavni grad najveće države s čijeg kopna ne možete umočiti prst u jedan od oceana? – upravo tako glasilo je prošle subote posljednje, sedmo pitanje u televizijskom kvizu “Sve u 7“. Nasuprot voditelju Tariku Filipoviću sjedio je dvadesetosmogodišnji Leonard Mlinarić, mladi nastavnik latinskog jezika iz Šećerane, radničkog predgrađa Belog Manastira, jedan iz malobrojne, tajanstvene hrvatske sekte koja okuplja ljude što bez ikakvog vidljivog razloga znaju bivše sovjetske države i njihove glavne gradove.

Ladislav je tako i na posljednje pitanje, kao na prethodnih šest, odgovorio točno i bez jokera, te iz studija Hrvatske televizije izašao kao milijunaš. Par dana bit će slavonski učitelj velika zvijezda, pred obiteljskom kućom okupljat će se novinari glupavih društvenih rubrika, koji će svoje priloge poentirati efektnom dosjetkom o tome kako se znanje ipak isplati, a onda će potonuti u zaborav i hrvatski školski sustav, u kojemu učitelji maltretiraju djecu glavnim gradovima bivših sovjetskih država, a djeca učitelje bejzbol palicama.

Zgoda iz “Učenja o Kazahstan za boljitak veličanstveno država Hrvatska“ zbila se svega par dana prije velikog protesta profesora i učitelja, zakazanog na Markovu trgu 11. listopada, zbog notornog katastrofalnog stanja u hrvatskoj prosvjeti. Ladislav je tek drugi hrvatski televizijski milijunaš – nakon Mire Bićanić, nastavnice hrvatskog jezika iz Virovitice – i u toj je činjenici lijepo sublimirana sva bijeda našeg društva i njegovog obrazovnog sustava: za iole dostojan i pristojan život profesori, nastavnici i učitelji u Hrvatskoj mogu zaraditi jedino ako se prijave na neki televizijski kviz.

To mjesto – televizijski studio od pleksiglasa s bijedno honoriranim penzionerima u publici, voditeljem s naočalama od dvije učiteljske plaće i konfetama na plafonu, što točan odgovor na posljednje pitanje čekaju valjda od 2004. – ionako je jedina niša opjevanog “društva znanja“ gdje se znanje isplati. Ta zastarjela i precijenjena roba danas se, eto, isplati samo u show-businessu, u kakvom šarenom, blještavom televizijskom spektaklu sa zgodnim hostesama, reklamama za odstranjivače tvrdokornih mrlja i nervoznim producentima u režiji. I to, jasno, samo kao Bogom dani incident za dizanje gledanosti.

Neobrazovana, mediokritetska Hrvatska – ona koja se na primanjima u školi pita kad će ikome u životu zatrebati Pitagorin poučak, drugi zakon termodinamike ili, štajznam, glavni grad Kazahstana – baš kao i televizijski kvizovi, ionako ne živi od ljudi koji to znaju: ona takva, neobrazovana i mediokritetska, živi naime od onih koji to ne znaju, od neznanja svih prije i poslije Ladislava, koji će nervoznim producentima napuniti džepove dovoljno da jedan jebeni milijun isplate nekom učitelju iz radničkog predgrađa.

Ostali iz njegova starog razreda odavno su shvatili da im za glavne gradove svjetskih država ne trebaju zemljopisne karte, već avionske. U jednom pravcu.

Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije

Od istog autora:

Boris Dežulović: Život i smrt Dragoljuba Mihailovića