Nama ostaju male radosti, za koje neki kažu da su važnije od ovih
materijalnih: da se radujemo sunčanom danu i činjenici da smo živi i
zdravi, dok jesmo. Da zahvalimo Višoj Instanci za svaki uspešno izveden
ručak sa familijom ili dobrim prijateljima. E sad, tu negde dolazimo i
do paradoksa. U naše male, najmanje, najobičnije životne radosti uvukao
se, da se originalno izrazim, crv sumnje. Nikada više nećete moći da
gledate svoje voljeno unuče kako sebi pravi brkove od mleka, a da ne
pomislite na – biiiiip – aflatoksin. Nikada više ni vaša omiljena
nes-kafica sa mlekom, bez malkice griže savesti. Da, kažu da je to mala
doza, ali doza po doza, i ko bi ga znao. Kako, izvin’te da umutim pire
krompir bez te male doze? Kako da napravim puding? Dakle, ne tražimo
neku specijalnu tortu, samo običan puding, bilo koji. Ali eto, više ni
puding ne može da bude radost.
Kako da vam kažem, polako me obuzima bes, pa sumnjičavost, pa
razočarenje, a najgore je kad me uhvati ravnodušnost. Setim se šta je
sve odavno ukinuto kao životna radost. Čim sad krene sunce, koje toliko
priželjkujemo, počeće svi oni novinski članci, te čuvajte se nezdravog
zračenja, te pokrivajte mladeže, ruke, noge, lice, pazite se od krpelja,
ne hodajte bosi po travi, pregledajte dobro decu i kućne ljubimce, dođe
ti lepo da nigde i ne ideš, a taman došlo proleće. Ako si mlad, recimo,
pa hoćeš negde da se provedeš, a zna se šta kompletan provod
podrazumeva, eto njih da vam jave koliko se neozbiljno ponašate
upuštajući se sa nekim ko vam nije ispostavio potvrde da ne poseduje
desetak polno prenosivih bolesti. Spontanost ubija, to je njihova
poruka. Ko se opusti, taj može da se slika. I eto, propade i ta zabava.
Mene nekako sve manje čudi kad pročitam da ljudi puknu, da biju
jedni druge, da padaju u depresije, da skaču sa mostova ili da se bacaju
u neki porok iz koga ih je posle nemoguće izvaditi. Jer, zaista, šta
raditi? Šta vam ostaje u životu u kome imate puno razloga da sumnjate u
sve i u svakog? Nije baš svako od nas stvoren za askezu, za tihovanje na
planinskim travkama i livadskim koprivama. Ko nama garantuje da smo
bezbedni, da neće da nas prevari sud, da neće lekar da nam traži pare
koje nemamo, da neće manijak da nas spopada u liftu, da neće preko noći
da nam promene zakon od koga nam je opstanak zavisio, ko nama garantuje
da će biti para za penzije jednog dana kad ih dočekamo, ko nam uopšte
garantuje da ćemo uspeti da uđemo u gradski prevoz, i da nas neće
opljačkati u tom istom prevozu, kome mi možemo da se žalimo ako imamo
komšiju siledžiju koji svakog dana vodi neko tele koje se izdaje za kuče
i koje voli da obavi svoje jutarnje poslove baš ispred vaših vrata;
nema te instance, dame i gospodo, kojima se možete požaliti na bilo šta
od ovoga i niko vam ništa ne garantuje u vezi sa bilo čime. Jedino što
je izvesno, to je da će struja da poskupi pa ćete ustajati u četiri da
skuvate ručak, delimično otrovan, i da opeglate veš. A posle ćete tako,
kao prebijena mačka, u onaj blatnjavi autobus pa na posao, loše plaćen.
E zbog toga je ovaj aflatoksin problem, a ne sam po sebi. On vam
dođe nekako kao poslednja kap, u životu koji je već toliko daleko od
radosti i bezbednosti, da ne znate ni kako da reagujete. Nekako ste
zaleđeni od svega. Dođe vam da sednete pa da plačete, kapiram.
A sutra,kad neko ode kod doktora,ovaj će jedva čekati da ga strogim
glasom ispresliša da li puši, da li se zdravo hrani i da li redovno
šeta. E,dođe mi da mu kažem, baš...
Tekst je preuzet iz Politike
Buka arhiva