<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jelena Lengold: Biiiiip

Nismo mi ljudi kojima na raspolaganju stoji bezbroj životnih razonoda. Teško da će bilo ko od nas, običnih, ovog proleća glancati svoju jahtu i planirati putovanje po Mediteranu. Retko ko će moći svom sinu jedincu za svadbu da kupi najnoviji „mercedes”, sa mašnom na krovu koji se cakli. Nema šanse da ćete obradovati ženu svog života potpunim renoviranjem kuhinje. Jednom rečju, ništa od tih filmskih radosti ne stoji nam na raspolaganju.

22. april 2014, 12:00

Nama ostaju male radosti, za koje neki kažu da su važnije od ovih materijalnih: da se radujemo sunčanom danu i činjenici da smo živi i zdravi, dok jesmo. Da zahvalimo Višoj Instanci za svaki uspešno izveden ručak sa familijom ili dobrim prijateljima. E sad, tu negde dolazimo i do paradoksa. U naše male, najmanje, najobičnije životne radosti uvukao se, da se originalno izrazim, crv sumnje. Nikada više nećete moći da gledate svoje voljeno unuče kako sebi pravi brkove od mleka, a da ne pomislite na – biiiiip – aflatoksin. Nikada više ni vaša omiljena nes-kafica sa mlekom, bez malkice griže savesti. Da, kažu da je to mala doza, ali doza po doza, i ko bi ga znao. Kako, izvin’te da umutim pire krompir bez te male doze? Kako da napravim puding? Dakle, ne tražimo neku specijalnu tortu, samo običan puding, bilo koji. Ali eto, više ni puding ne može da bude radost.

Kako da vam kažem, polako me obuzima bes, pa sumnjičavost, pa razočarenje, a najgore je kad me uhvati ravnodušnost. Setim se šta je sve odavno ukinuto kao životna radost. Čim sad krene sunce, koje toliko priželjkujemo, počeće svi oni novinski članci, te čuvajte se nezdravog zračenja, te pokrivajte mladeže, ruke, noge, lice, pazite se od krpelja, ne hodajte bosi po travi, pregledajte dobro decu i kućne ljubimce, dođe ti lepo da nigde i ne ideš, a taman došlo proleće. Ako si mlad, recimo, pa hoćeš negde da se provedeš, a zna se šta kompletan provod podrazumeva, eto njih da vam jave koliko se neozbiljno ponašate upuštajući se sa nekim ko vam nije ispostavio potvrde da ne poseduje desetak polno prenosivih bolesti. Spontanost ubija, to je njihova poruka. Ko se opusti, taj može da se slika. I eto, propade i ta zabava.

Mene nekako sve manje čudi kad pročitam da ljudi puknu, da biju jedni druge, da padaju u depresije, da skaču sa mostova ili da se bacaju u neki porok iz koga ih je posle nemoguće izvaditi. Jer, zaista, šta raditi? Šta vam ostaje u životu u kome imate puno razloga da sumnjate u sve i u svakog? Nije baš svako od nas stvoren za askezu, za tihovanje na planinskim travkama i livadskim koprivama. Ko nama garantuje da smo bezbedni, da neće da nas prevari sud, da neće lekar da nam traži pare koje nemamo, da neće manijak da nas spopada u liftu, da neće preko noći da nam promene zakon od koga nam je opstanak zavisio, ko nama garantuje da će biti para za penzije jednog dana kad ih dočekamo, ko nam uopšte garantuje da ćemo uspeti da uđemo u gradski prevoz, i da nas neće opljačkati u tom istom prevozu, kome mi možemo da se žalimo ako imamo komšiju siledžiju koji svakog dana vodi neko tele koje se izdaje za kuče i koje voli da obavi svoje jutarnje poslove baš ispred vaših vrata; nema te instance, dame i gospodo, kojima se možete požaliti na bilo šta od ovoga i niko vam ništa ne garantuje u vezi sa bilo čime. Jedino što je izvesno, to je da će struja da poskupi pa ćete ustajati u četiri da skuvate ručak, delimično otrovan, i da opeglate veš. A posle ćete tako, kao prebijena mačka, u onaj blatnjavi autobus pa na posao, loše plaćen.

E zbog toga je ovaj aflatoksin problem, a ne sam po sebi. On vam dođe nekako kao poslednja kap, u životu koji je već toliko daleko od radosti i bezbednosti, da ne znate ni kako da reagujete. Nekako ste zaleđeni od svega. Dođe vam da sednete pa da plačete, kapiram.

A sutra,kad neko ode kod doktora,ovaj će jedva čekati da ga strogim glasom ispresliša da li puši, da li se zdravo hrani i da li redovno šeta. E,dođe mi da mu kažem, baš...

Tekst je preuzet iz Politike

Buka arhiva