Pred polazak u Albaniju, nisam znao koje šale i doskočice, od gomile njih, o Albancima prvo da se sjetim. Albaniju smo onomad ismijavali kao malo koga, više nego i Čehoslovačku. Najduže pamtim zlonamjernu šalu da njihovi piloti imaju brisače sa unutrašnje strane, jer lete tako što oponašaju zvuk letenja, pa brisači treba da obrišu pljuvačku.
Sjetio sam se filma WAG THE DOG, sa Dastinom Hofmanom i Robertom de Nirom, u kom glume spin doktore zadužene da skrenu pažnju sa sex skandala predsjednika Amerike tako što će s nekim fiktivno da zarate. U filmu izbor pada na Albaniju, malu i Amerikancima daleku i nepoznatu zemlju. Iako smo mi sa Albanijom graničili, ipak smo znali malo o njoj, tako da se i u našem slučaju Albanija pokazala kao dobar izbor za imaginarni konflikt.
Skoro 50 godina diktature koja je bila jača od Staljinove ostavila je dubok trag kod današnjih žitelja Albanije. Za vrijeme Envera Hodže za rođenje 12. djeteta Albanka bi dobijala kravu. Ne mogu ni da zamislim takvu količinu očaja, albanske žene su vidjele samo jednu šansu za izlazak iz siromaštva- da dobiju kravu
Boravio sam u Tirani sa desetinom kolega iz regije zahvaljući pozivu na konferenciju OSCE o stanju u medijima u jugoistočnoj Evropi. Albanski novinari se žale na mala primanja ali tvrde da pritisak politike na njihov rad gotovo ne postoji.
Iako u zemlji postoje muslimani, katolici i pravoslavci u velikom broju i bogomolje svih konfesija u samom centru, Enver Hodža je “ubio Boga” u Albancima, pa se i danas gotovo dvotrećinski izjašnjavaju kao ateisti.
Na prvi pogled, Tirana izgleda komotno i dobronamjerno. Vozni park djeluje kao u bilo kom gradu Zapadne Evrope. Iako važe za ljubitelje Mercedesa nisam ih video u tolikom broju. Gužva u centru oko Skenderbeg trga u jutarnjim časovima je velika i pravo je čudo da se svaki čas ne desi po neki udes. Ipak, ne dešava se.
Prodavnice sa hranom su na svakom koraku, a cijene su, ako ne slične, onda svakako niže od cijena kod nas. Ljudi su nasmijani kad im se obratite.
Kafići i barovi su dizajnirani sa ukusom. Izdvajam Bar Radio sa odličnom muzikom, uslugom i originalnim enterijerom, koji čini gomila starih radio aparata po cijelom objektu. Iako postoji nekoliko domaćih piva mladi albanci piju uglavnom strana, većinom njemačka i turska piva.
Taksista koji me je vozio do hotela dobro je pričao jezik koji razumijem. Ovaj naš jezik. Vozio je grupe turista godinama po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i rado se sjeća tog perioda.
Danas kao taksista zarađuje oko 600 maraka mjesečno. Ima tri sina, jedan je u Engleskoj, drugi u Americi, a treći živi u Tirani. Kaže da je zadovoljan, a da bi naravno moglo i bolje.
Oko million Albanaca živi van zemlje i novac koji šalju svojim rođacima često je jedini izvor prihoda većini stanovništva.
Albanija je siromašna zemlja i Albanci sve svoje nade polažu u Edija Ramu, bivšeg gradonačelnika Tirane i novog Premijera Albanije. Ovaj 49-ogodišnji slikar sa francuskim obrazovanjem i bivši reprezentativac Albanije u košarci vjerovatno je nešto najbolje što se desilo Albaniji posljednjih godina. Bio je vođa uličnih protesta protiv prethodne vlasti i dugogodišnji moderni gradonačelnik Tirane, koju je tokom svog mandata pretvorio u pristojno mjesto za život.
Na početku gradonačelničkog mandata, obećao je da će zasadati po jedno drvo na svakog stanovnika Tirane. Nisam brojao, ali drveće, šetališta i parkovi su na svakom koraku. Čim je preuzeo dužnost gradonačelnika, pozvao je u svoj kabinet mlade, uspješne i obrazovane ljude, bez iskustva u politici, ali sa poznavanjem stranih jezika i modernih vještina.
Otvorio je liniju za podršku građanima, aktivnu telefonsku službu u kojoj su građani svakodnevno ostavljali svoje komentare i žalbe. Podijelio je građanima Tirane farbu i četke, zamolivši ih da ofarbaju svoje fasade u različite boje kako bi razbili sivilo zgrada iz doba Envera Hodže, što je prozivelo nevjerovatno kičaste, ali vesele kreacije.
Prvog dana svog mandata na premijerskoj poziciji, jednostrano je prekinuo sporazum o skladištenju i recikliranju italijanskog smeća u Albaniji. Svi članovi njegovog kabineta su mladi ljudi bez korupcionih afera, koji na posao moraju dolaziti javnim prevozom. Poruka građanima koja od 2000. godine, od kada je u politici, pa do danas krasi Edija Ramu jeste – Ljudi u ovom smo zajedno, zajedno!
Solidarnost Rama promoviše na svakom koraku. Duboko je svjestan korupcije u kojoj je ogrezlo njegovo društvo, u kojem se mora tražiti veza da vam djeca idu u školu, da se liječite ili dobijete posao. Takođe, Albanija je važno regionalno kriminalno čvorište u trgovini drogom, bijelim robljem i ilegalnim emigrantima. Nova vlast se planira hrabro uhvatiti u koštac sa svim ovim problemima i već su se prihvatili posla.
Tražeći pred polazak kući prodavnicu u Tirani gdje bih kupio poklone porodici, upoznam slučajno Albanku čiji muž je porijeklom iz Bosne. Zamolila me da sačekam da pozove muža da porazgovara sa mnom. Ispostavilo se da Dino, njen muž, čita Buku, što je bilo prijatno iznenađenje jer me je prepoznao. Inače vodi predstavništvo Swatch satova za Albaniju i kaže da je dugo razmišljao prije nego se odlučio za život u Albaniji, ali da se danas ne kaje ni trenutka. Djeca mu idu u privatnu školu i vrtić i mišljenja je da takve uslove života ne bi imao u Bosni.
Ispričao sam mu da je i moja sudbina na neki način vezana za Albaniju, jer suprugu sam upoznao tako što je ona za časopis koji uređujem napisala i poslala svoj tekst o Albaniji, prije više od deset godina.
Dino nas je odvezao u Drač koji je od Tirane udaljen 40 kilometara. Turisti u sve većem broju dolaze na albansku rivijeru i oko Drača je niknula gomila objekata koji mogu da se iznajme. Ipak, to nije ni blizu ozbiljnom turizmu jer infrastruktura je i dalje dosta slaba. Ali ako vas zanimaju lijepe plaže i čisto more, pristojne cijene Albanija je dobar izbor. Pošto za vrijeme Envera Hodže nije bilo nikakvih intervencija u prostoru arheološka nalazišta su na svakom koraku. Kažu da doslovno zapinjete za njih.
Optimizam ljudi je najveći kapital Albanije. Ova zemlja se budi i realno očekuje svoje pristupanje evropskim integracijama, jer smatraju da tamo i pripadaju.
Nije sjajno, naravno, ali svi stereotipi padaju u vodu pred činjenicom i dokazima na svakom koraku da je društvo koje smo decenijama bespoštedno ismijavali danas decenijima ispred nas. Imaju, naravno, i aerodrome sa kojih polijeću avioni, a voze ih piloti kojima ne trebaju brisači sa unutrašnje strane.
Kada je avion kojim sam se vraćao kući po prelijepom vremenu poletio sa aerodroma u Tirani, nisam mogao da odvojim pogled od šarenih polja spojenih skladno, kao složene domine, do Drača i jadranskog mora, u koloritu koji ću dugo da pamtim. Pomislio sam kako bi putopisci koji su hodali ovim krajem prije par stotina godina i u putopisima opisivali ljepote Balkana kao nestvarne i magične, činili to da su ih vidjeli i iz vazduha. Krajolici od čije ljepote zastaje dah i kada ih gledate leteći nekoliko hiljada metara iznad njih. Ada Bojana i velika pješčana plaža naslonjena na nju, vrlo brzo vam se ukaže Boka Kotorska iznad koje se zaštitnički šepuri Lovćen, Dubrovnik, Trebinje, puca pogled stotinama kilometara daleko preko Hercegovine prema jadranskim ostrvima, Mostar …. Kao da je onom ko je pravio pravio svijet ostalo malo vremena pa je odlučio da sve ljepote što mu je ostalo u džaku istrese na Balkan. Tako lijepi i pitomi krajevi, a opet tako bijesni i nesrećni ljudi.
Možda bi, pomislim, sve bilo drugačije da smo ikada željeli stvarno upoznati jedni druge.
Aleksandar Trifunović je glavni i odgovorni urednik BUKA magazina. Možete ga pratiti na twitteru @AlexandarT
Vezani tekst : Albanija-zemlja orlova
