<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Svetlana Slapšak: Isusova žena i druge praznične priče

Preduskršnja senzacija je vest izvučena iz naučnog naftalina od pre bar dve godine, i to je potvrđivanje autentičnosti ostatka papirusa na kojem se u tri različita značenja, potvrđuje postojanje Isusove supruge.

17. april 2014, 12:00

Nije dakle falsifikat, zapravo je neuporedivo ubedljiviji od torinskog pokrova i nekih drugih objekata: bar se autorima jeftinih i zaglupljujućih romana o prošlosti i simbolima nudi mogućnost da opet masno zarade. Možda ne bi mogli, kad bi publika bila pametnija – ali tu smo u području utopije: distopija u kojoj živimo nije samo posledica nedostatka znanja i kulture – ona je posledica onoga što ih temeljno određuje – demokratije.

Teolozi su iskoristili trenutak da daju mnogo skoro prazničnih tumačenja – Isus je bio čovek, jedinstven čovek, u njegovom društvu je ženidba bila nužna, izdvojio se time što se nije pokorio tome pravilu. Dakle možda se oženio, ali ako jeste, upravo je svojim odnosom prema braku pokazao šta hoće da bude. O mogućnosti da bi se tekstom potvrdilo da je Isus imao partnerku, dostojnu ostalih apostola, ne nužno plemenski obaveznu suprugu, ni reči, premda ona izgleda ubedljivija na osnovu ovog teksta. Intervencije u ovakve mogućnosti organizovanja ljubavnog života ranih hrišćanskih vođa i njihove emotivne stabilnosti su uglavnom zastrašujuće: uzmimo samo primer sv. Tekle, koja je, bar po apokrifnome spisu, pokušala da se u veri udruži sa sv. Pavlom – tada naravno njih dvoje nisu bili sveci, niti je on bio osnivač i glavar crkve u Rimu: nije zapravio bio ništa od toga, već učesnik u svemu. On je nju uporno odbijao, premda je umela da pridobije mase novih hrišćana, pre svega žena, od najviših do najnižih slojeva. Preživela je bacanje lavovima u areni, jer se pred nju postavila lavica i odbranila je; udarila je nesnosnog udvarača, pa su je bacili fokama u vodu. Kako Pavle nije hteo da je krsti, krstila se u vodi sama. Teklino samokrštenje je čin smeliji od onoga Jovana Krstitelja. Važan je u feminističkoj teologiji, ali nije došao do one popularnosti među ženama koja bi označila ozbiljne promene u patrijarhalnoj slici sveta koju obezbeđuje nabeđeni patrijarhalni bog… U nastavku priče je Pavle otišao u Rim, pokušao nakratko da pobegne, vratio se, umro kao mučenik vere i pre toga s Petrom osnovao centar vere. Tekla se zaustavila u nekoj pećini na jugu Italije, gde je lečila i pomagala ljudima i životinjama. Nekako je uspela da postane svetica, ali to je bilo u doba pre shizme, kad o tome nisu odlučivali vatikanski ili oni drugi centri crkvene moći, tačnije rečeno sami muškarci.

A preduskršnji svet se menja oko nas, i to brzinom koju nismo mogli zamisliti: žene su otpraćene sa sednice upravnog državnog organa sa uvredama da su harem kokošaka (opštinsko zasedanje u Postojni). Harem, dakle na izvol’te muškim vladarima po volji i besplatno, i kokoške, jer im se sve to dešava zato što su glupe. Zato je i normalno da nisu poželjne u političko-upravno-informativnom postupku. Zašto ih uopšte puštaju na sastanke? Ma zbog nekih glupih propisa, recimo ustava države u kojoj živimo mi, kokoške u haremu, i muški vladari koji nas – hvala im! – podnose, dok se ne raskokodačemo previše. Ustav je, dakle, manje važan od potpune udobnosti zahtevnih višedelnih muških organa u fotelji. Šta ćemo sa Isusom, koji je očito smatrao da neka žena nije manje važna od njegovih apostola, drugo je pitanje. No to nije jedini primer kako su Isus i Ustav ponižavani pred najvažniji hrišćanski praznik.

Još jedan primer bi bilo spaljivanje kuće dodeljene romskoj porodici u predgrađu Celja, na sreću pre nego što su se novi stanovnici uselili. Da se razumemo – reč je o skromnoj građevini koja se zatakla i izgubila negde u administraciji, pa je tako opština dobila nešto što se samo pokloniti može. Dok se u uglednim i bogatim naseljima po Sloveniji tolerišu gusto posejane sve vrste proizvodnji i aktivnosti među preduzetnicima neupitne etničke pripadnosti, Romima se ne sme dozvoliti da obavljaju one koje su sami izabrali: tzv. ekološki argument je dosada najperverzniji u seriji gluposti i zločina protiv društva, koji se protive Isusu i Ustavu. Među susedima u Mađarskoj Jobik je prevazišao eko-argument koji se odnosi na nežive predmete, i sistematizovao i omasovio pojedinačne primere. Takav usamljeni primer je recimo bilo ubacivanje bombe u romsku kuću pre nekoliko godina u Sloveniji: majka i kćerka su umrle, vinovnici još nisu kažnjeni.

Najzad, zid: u selu Grahovu u centralnoj Sloveniji je podignut spomenik domobranima – žrtvama partizanskog napada na njihovu stanicu. U selu već postoje tri spomenika, dva partizanima i jedan domobranima, ovaj, najveći, treba da terminalno potvrdi pobedu kvislinga u II svetskom ratu u Sloveniji. U opštini “nisu nadležni”, komad zemlje je neko plemenito ustupio za izgradnju spomenika koji zaklanja partizanski: zgodan primer kako se na osnovu nekretninskih odnosa može pokušati zastrti istorija. Stari i veoma skromni spomenik, koji svedoči o postavljanju Slovenije na pravu stranu u najvećem i najstrašnijem ratu do sada, zaklanja novi, pretenciozan, prevelik, sa tekstom koji vređa ne samo istoriju, nego i ukus. Ko želi da žrtve sa druge strane tog rata postavi kao zid protiv istine, poštuje ih najmanje od svih. Neko se od zastupnika betonskih zidova za istinu pojavio i sa uvredljivom idejom da zid zapravo “otvara dijalog”: nesumnjivo, dijalog koji je inače bio potpuno nepotreban. Uz minimalno poštovanje Isusovih zahteva i ustavnih normi, ovakva konfrontacija bi bila izbegnuta. Ali ona je tražena…

Pretpraznično ili ne, građani Slovenije masovno napuštaju ovu zemlju, izloženi statističkoj kombinatorici, zamerkama, nepromišljenim primedbama i nepopustljivoj politici kojoj su prodaja i masovno osiromašenje neuporedivo važniji od zapošljavanja. Daleko sam od naivnog mišljenja da zapošljavanje rešava socijalne probleme – možda ih pojačava, jer živeti sa platom ispod minimuma uništava i pojedinca i društvo. Ali naprosto misliti o zapošljavanju, pa se odlučiti za UTD (univerzalni lični dohodak) kao jedno od ubedljivih rešenja, pa pozvati stručnjake da se suoče sa bankarsko-parlamentarnim zabavištem i pedagoški proverenim metodama smire male slinavce i nauče ih da se igraju pod nadzorom, pa konačno oljuštiti javni jezik od naslaga laži i manipulacija koje se uče u novim naukama – ne bi li takav preokret mnoge zaustavio u pakovanju kofera?

U duhu popularne kulture zavere, koja je u velikoj meri obeležila težak put naučnih otkrića oko ključnih pojmova upisanih u moć (recimo Isusova žena), bila bih sklona da otkrijem još jednu: neko sa ogromnom moći i sredstvima koja inače pripadaju građanima radi na tome da omrznemo zemlju u kojoj živimo. Prisilni patriotizam je isto deo toga, ne zavaravajte se. Deo toga je i ozbiljan nedostatak ventila koji bi pomogli da se o svemu tome izražavamo veselo i slobodno. A najvažniji deo toga su beskonačno nanovo izmišljane mere da se spreči, zaplete, uspori i konačno zaustavi svaki napor da se radi u korist korisnika politike. Nije neverovatno, naprotiv sasvim je jasno da se politika evropski poslušne Slovenije i same gazdarice, evropske administracije, danas odvija izrazito agresivno protiv svih manjina, ali i protiv većine građana Evrope. Građani Evrope nisu slepa i izgladnela većina koja hoće i jedva čeka da nasedne, kao što je to bila većina građana Nemačke u ranim tridesetim godinama prošlog veka; manjine su, nasuprot tome, u celini sačuvale svoju sposobnost čitanja društvenih procesa. Pa gde je onda problem, i zašto eksploatisani i poniženi, a većinski misleći građani Evrope ne spreče, po svaku cenu, rast zaslepljenih koji bi im svima mogao doći glave? To, nažalost, ne mogu preko njima dostupnog evropskog aparata upravljanja.

Ostaje, možda, praznična preporuka. U ime Isusa i Ustava, mislite, mislite i mislite kako da uništite žarište opasnosti, mržnju i ravnodušnost zajedno.

Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika