Radi li se dakle samo o tome da li i kako ulazimo u filozofiju, da li i kako nalazimo put, ispravan pristup? Kako je započinjemo? Nije li pitanje i to što filozofija počinje s nama? Zahvaća li ona nas, ili nas ostavlja na miru? Pripadali ona nama, našoj dosjetci, našoj oštroumnosti — ili naspokreće kao dobačena sudbina, stavlja u pokret u našoj najdubljoj nutarnjosti? Uvod u filozofiju je tada uvođenje filozofiranja kao životnoga gibanja u temelju naše egzistencije. Na pitanje o motivaciji, o poticaju tog gibanja ne može se odgovoriti iz okružja »korisnoga« i »probitačnoga«. Ne iz okružja čovjeku već otprije otvorene praktične iskoristivosti znanja. Filozofija ne koristi baš ništa. Naprotiv, ona čovjeka udaljuje od važnosti svakidašnjice u kojoj se nalaze njegove dužnosti, patnje i radosti, remeti ga u sigurnosti njegova ophođenja sa stvarima svijeta, baca ga u bezdan upitnosti i, dođe li do toga, pribavlja mu znanje s kojim ne može ništa započeti. Zašto čovjek filozofira? Pitanje o »koristi ili šteti filozofije za život« već je nebitnim postalo tamo gdje filozofija uopće iskrsava kao pitanje. Bitna pobuda za filozofiju, kao faktički način na koji slutnja o biću koje jest na bićevan način pokreće naš duh, izvire iz naše egzistencije. Egzistencija je uvijek faktična, ovdje je i sada, u nekoj je situaciji.
Time nam se predzacrtava zadaća da našu faktičnu situaciju uprisutnimo radikalnim promišljanjem. Iz promišljenosti našega znanja o tome gdje stojimo i kako s namastoji treba se dogoditi ulazak u filozofiju. Kakva je naša situacija? Pretenzija na građansko pravo sveučilišta. Time smo se odlučili na zanimanje koje pretpostavlja susret saznanošću. U ozbiljnom bavljenju s biti znanosti stići ćemo možda i do filozofije. No nisu li znanosti i ideal obrazovanja koji ih nosi postale za nas u svome smislu upitne? Treba li znanost još bezuvjetno odobravati i može li biti priznavana kao vrijednost ljudskoga života? Ili je pak zapala u»krizu«? Sad se ne misli na krizu njezinih teorijskih osnova, nego na krizu životne važnosti znanosti. Nisu li znanosti postale mjesto gdje ljudska stvaralačka snaga beskrajno oslobađa moć uništenja? Nije li kriza znanosti dio jedne obuhvatnije krize, krize čovještva uopće? Nije li naša situacija to da stojimo točno usred krize čovještva? Kakva je to kriza? Friedrich Nietzsche naziva je »nadolaskom nihilizma«. Sto znači nihilizam?— Da se obezvrijeđuju najviše vrijednosti. Nedostaje cilj. Nedostaje odgovor na ono»čemu«.
Iz dubine tubitka izdiže se neugodna sablast besmislenosti života. Ništa više nema vrijednosti; nema više ništa vrijedna za volju čega se isplati živjeti; ali ne tako kao da ne bi više bilo religije, filozofije, umjetnosti iznanosti, — nego je njihova vrijednost izgubljena, čak iako su one tu; one više ljudskome tubitku ne znače ništa. Ideali sveca, mudraca, umjetnika, onoga koji spoznaje povučeni su u vrtlog goleme odvratnosti prema životu. Otvoreno je pitanje u kojoj je mjeri Nietzscheova vizija nihilizma već stvarnost, ili su još preostali ostaci kulturne tradicije, ne tek kao izgorjela troska, nego kao žive snage. Nekako očito moramo našu situaciju shvatiti u pogledu na tu strašnu mogućnost. Prema Nietzscheu nihilizam je usud koji nužno dolazi. U predgovoru za »Volju za moć« stoji tmurno proročanstvo: »To što kazujem povijest je sljedećih dvajustoljeća. Opisujem što dolazi, što ne može više drugačije doći: nadolazak nihilizma. Ta se priča može već sada ispričati: jer ovdje je sama nužnost na djelu. Ta budućnost govori već u stotinu znakova, ta se sudbina već posvudanagoviješta; za tu su muziku budućnosti već načuljena svauha. Naša se cijela europska kultura već odavno s torturom napetosti koja raste od desetljeća do desetljeća nezaustavljivo kreće kao ka katastrofi: nemirno, silovito, naglo: slično struji koja stremi prema kraju, koja se više nepremišlja, koja se boji premišljati se.« (1884-88)
Može li ta bujajuća kriza nihilizma u sebi skrivati pobude koje čovjeka vode do najizrazitijeg i krajnjeg promišljanja, do filozofije? Ili ne zapada li upravo i filozofija, kao jedna od dosadašnjih najviših vrijednosti, u bezvrijednosti besmislenost? Nije li takav univerzalni nihilizam kraj svih stvaralačkih kulturnih snaga, kraj duha uopće? I je li ta situacija propasti naš istinski položaj, naša stvarna situacija?
Egzistencijalni motiv za uvod u filozofiju može proizaći samo iz neprikrivene i na način bezobzirne istinitosti viđene situacije u kojoj se stvarno nalazimo. Samo iz razboritosti bez iluzija izbija znanje o tome kako zapravo stvari snama stoje i na što konačno u sebi smjeramo. Istinska razboritost upojedinjuje čovjeka u jedincatost njegova seb-stva. Ona odbacuje sve javne i preuzete načine na koje razumijevamo naš tubitak iz uobičajenih, predodređenih tumačenja života.
Iz knjige Uvod u filozofiju, prevela Božica Zenko, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998.
Tekst je preuzet sa bloga Gledišta
