<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Mišo Kapetanović: Gradnja “šarenih kuća” govori o odumiranju države

Većina nas u svom susjedstvu ima, ili je na nekom od proputovanja kroz BiH, vidjela objekte građene nakon rata a koji se odlikuju neobičnom estetikom i stilom gradnje. Kuće neobičnog izgleda i veličine, ukrašene statuama raznih životinja, postali su naša svakodnevnica. Mišo Kapetanović, dokotorant na Univerzitetu u Ljubljani, kao sociolog, aktivno se bavi proučavanjem upravo ovog fenomena...

25. juli 2014, 12:00

Gradnju privatnih kuća u Bosni i Hercegovini poslije rata karakterizira značajno slobodnija forma objekata i njihovog prostornog rasporeda te često preklapanje funkcija. Sam proces gradnje praćen je znatno slabijom regulativnom i sankcijskom ulogom države u odnosu na ulogu koju je imala prije rata. Dodatnu promjenu donijelo je otvaranje tržišta rezultirajući velikim brojem kuća premodificiranih u stambeno-poslovne objekte te većim prilivom novca za izgradnju i dekoraciju.

Većina stanovnika Bosne i Hercegovine u svom susjedstvu ima barem jednu “šarenu kuću” izgrađenu nakon rata; na putovanjima po BiH svakodnevno prolazimo pored takvih kuća… Otkud ideja, otkud motiv, da se ovaj fenomen proučava naučno?

Ja sam se, prije svega, želio baviti savremenim životom i stvarnošću u Bosni i Hercegovini. Knjige koje sam dotad imao prilike čitati bavile su problemima koji čine dobar dio naših života, ali ja sam htio istraživati nešto pozitivnije. Odgovor koji sam našao bio je možda banalan, no, meni sasvim dovoljan – istraživat ću nove “šarene” kuće. Tokom osnovnih studija u Banjoj Luci radio sam u civilnom sektoru i imao priliku mnogo putovati po cijeloj zemlji, a dobar dio vremena provodio sam u autobusima, na stanicama, te posljednično tome i po kafanama, pumpama i “krajputaškim” restoranima. Tako da se s ovim objektima “družim” prilično dugo. Smatram da ne razgovaramo dovoljno o tome kako BiH izgleda danas u odnosu na period prije rata. Zemlja je u poslijeratnoj izgradnji potpuno transformirana, pritom ne mislim na krupne stvari kakva je privatizacija, ili promjena političkog ustroja, već na one više osobne. Stanovnika je gotovo za milion manje nego 1991. godine, ali je mnogo više automobila na cestama. Više smo pokretljiviji i dostupni, promijenio se životni standard i naša očekivanja od njega. Šarene kuće su tako ispale kao dobro rješenje, jer su nikle posvuda i služe kao dobar uvid u širi društveni kontekst.

Kad govorimo o vernakularnoj gradnji, je li taj fenomen vezan isključivo za ruralne sredine ili njegove tragove nalazimo i u urbaniziranim, odnosno visokourbaniziranim sredinama?

Termin vernakularno, u značenju u kojem ga ja koristim, a koje je uveliko preuzeto iz američkih kulturalnih studija, prije svega odnosi se na obično. Kod nas se pod vernakularnom gradnjom podrazumijevaju većinom tradicionalne kuće, tipa kuće na Bjelašnici ili u Počitelju. Meni je bilo zanimljivo fokusirati se strogo na savremeno i obično, odnosno na ono što ljudi prave sad. Stoga, te kuće nisu ni urbane ni ruralne. Šarene kuće se pojavljuju kako na periferiji tako i u centru grada, na krovovima zgrada ili starih gradskih kuća, u parkovima, nema pravila.

Ove kuće se pokušavaju pripisati ruralnim obrascima ili kao nešto što je došlo sa sela, no, smatram da je to ponovno slučaj šireg društvenog konteksta. “Urbano” kao kulturalni koncept proteže se svuda, na radiju se pušta urbana muzika i emituju urbane emisije, ugostiteljska mjesta se dijele na urbana i “neurbana”, a u BiH nema milionskih gradova, jedva dva naselja imaju značajno više od sto hiljada stanovnika. Konceptu “urbanog” pripisuju se mnoge vrijednosti, naprimjer progresivnost, modernost, pripadnost Evropi, što je po tom kontekstu isto što i civiliziranost, multikulturalizam, poštovanje prema kulturi. Nasuprot tome, ruralnom se pripisuje sve što nam se ne sviđa u našoj okolini. Porijeklo, ukusi i politički stavovi često dolaze u najrazličitijim kombinacijama i ponovno govore jedino o ukusu onih koji sude.


“Krupica dvorica”, privatna kuća i ugostiteljski objekt u Bosanskoj Krupi




Zašto ste se u svom istraživanju ograničili na gradnju pored cesta?

Budući da je pojava vernakularne gradnje prilično velika, a moji kapaciteti ograničeni, pojavilo se pitanje reprezentativnosti istraživanja. Imao sam problem s time da obuhvatim sve različitosti koje postoje u vernakularnoj gradnji, a da istraživanje ima smisla i zato sam došao na ideju da se fokusiram samo na građevine pored cesta. Konkretno, ograničio sam se na dva pravca: Bijeljina–Bihać i Čapljina–Brod. Budući da ovi pravci prolaze kroz naselja različitih veličina, bili su zgodno rješenje za izbjegavanje prethodno spomenute dihotomije urbano/ruralno, ali i jednog većeg problema koji se u društvenoj teoriji naziva metodološki nacionalizam. Budući da se poslijeratna BiH sastoji od dva entiteta, tri konstitutivna naroda, četiri religije i slično, dobar dio društvenih istraživanja polazi od ovih razlika. Različitosti koje čine savremenu BiH svakako su sjajna pojava i dio našeg bogatstva, ali ovakva perspektiva povremeno zasjenjuje i mijenja tok istraživanja. Kako je specifična situacija u BiH često i izvor podjela i zastoja u razvoju, imam utisak da nauka doprinosi problemu stalno reifikujući podjele čak i kad one nemaju značaja.

U svom istraživanju analizirali ste 20 građevina. Koja od njih je na vas ostavila najveći dojam u smislu da na najbolji način ilustrira temu kojom se bavite?

Nakon više od dvije godine istraživanja objekata i svih promjena na njima, sve ove građevine su mi jednako zanimljive. Spomenuo bih možda jednu koju izdvajaju drugi. Kad god objašnjavam kolegama/icama, koji nisu iz BiH, čime se bavim, bude im nejasno i pomalo čudno. A onda, kad posjete Bosnu jave mi se i kažu da su vidjeli mnogo šarenih objekata i da su našli jedan koji ih je oborio s nogu, a to je motel “Gajić” u mjestu Šešlije, kod Doboja, koji je ružičaste boje i napravljen da podsjeća na kineske palače.


Je li vernakularna gradnja u suprotnosti s dominantnim narativima prisutnim u bh. društvu nakon rata kakvi su modernizacija, evropeizacija, vesternizacija?

Glavno pitanje koje me zanimalo jeste šta nam ti lavovi i dorski stubovi pokušavaju reći. Naša kuća je pokušaj da se predstavimo, ali i da gotovo magijski pokušamo prizvati sreću. Zato je većina likovnog izraza na kućama usmjerena na pozitivnu simboliku. Znakovi nemaju svrhu samo veličati svoje vlasnike i hvaliti njihovu eventualnu poziciju u društvu, već služe i kao hamajlije. Većina njih prikazuje bogatstvo i raskoš te je najčešći model koji sam vidio dvorac. Ovo insistiranje na znakovima raskoši samo je reakcija na opće stanje u društvu i smatram da je eventualna prenaglašenost pojedinih znakova u kućama odbrambeni mehanizam. Mimo prenaglašenosti postoje i neke dublje pravilnosti koje se mogu iščitavati iz kuća, a koje aludiraju na pojedine epohe, mjesta ili ideje. Arhitektonski jezik i reprezentacije u tom smislu odražavaju slike svijeta svojih autora. Za razliku od medija u kojima stalno slušate o razvoju, moderniziranju, sustizanju evropskih pojava, izrazi kuća koji su također javni idu u potpuno drugom smjeru. Neke građevine prizivaju tradiciju imitirajući srednji vijek, neke su opet mala etnosela, neke građevine su nostalgične za dalekim mjestima ili potpuno fantastične. Sve ovo su mali, osobni pokušaji izgradnje boljeg svijeta u haotičnom društvu i zbog toga mislim da su vrlo dragi i iskreni.

Kakve nam poruke ovakva vrsta gradnje šalje o svojim vlasnicima, ali i našem postratnom i tranzicijskom društvu?

Ovakve kuće nisu prisutne samo u BiH, već u cijeloj regiji bivše Jugoslavije, kao i drugim postsocijalističkim društvima, naprimjer u Poljskoj ili Rumuniji, Sjevernoj Americi. Prosto, gdje država izgubi nadzor u gradnji, tu je više različitosti u shvatanju estetike. Često čujem da je ovaj fenomen posljedica ilegalne gradnje, no, ilegalna gradnja postoji i izvan BiH i jedino pitanje jeste ko kome određuje kako će graditi. Stoga definirati fenomen kao tranzicioni je neugodna stvar. Da parafraziram antropologinju Catherine Verdery koja kaže da tranzicija implicira da smo mi pošli iz tačke A, nekakve srednje razvijene socijalističke modernosti Jugoslavije, u tačku B, to jest u nekakvu visokorazvijenu kapitalističku modernost, naprimjer Kanade. Ovakvo vjerovanje ima za posljedicu da svaki dan uviđamo da nigdje nismo stigli, da još nismo Kanada, te da preispitamo u čemu je problem i da tražimo recept. A smatram da nije novost ako kažem da niti se kanadsko društvo razvijalo tim putem, niti ćemo mi ikad biti Kanada. Na konkretnom planu individualne gradnje, kuće kojima se bavim jasan su znak da su institucije stare države potpuno kolabirale u postsocijalizmu, a da je nova država previše slaba i korumpirana da bi ikako ograničavala gradnju.


Motel “Gajić” u mjestu Šešlije kod Doboja



Bosanskohercegovačko društvo često se predstavlja kao duboko podijeljeno po etničkim, vjerskim ili pak entitetskim/kantonalnim granicama. Uočavaju li se ove podjele kad se posmatra vernakularna gradnja uz bh. ceste?

Kad se posmatra vizuelni jezik zgrada, neke građevine nisu bez etničkih obilježja, ali je većina usmjerena na drugo. Neke pravilnosti, ako i postoje, mnogo su veće između regija nego etničke. Kritika kuća, međutim, često zauzima nacionalna obilježja koja se vješto kamufliraju u urbano/ruralno. Naumpada mi esej iz zagrebačkog “Behara”, u kojem novinar Faris Nanić, diskutirajući o gradnji kod Bošnjaka, raspravlja zašto su bosanske kuće sve ružnije. Smatram da je takvo razmišljanje problematično, jer niti svi Bošnjaci grade iste kuće, niti su sve kuće u Bosni bošnjačke. Takvo pozivanje na kolektivitet je komično jer sad ljudi zarad nacionalnih interesa nemaju više pravo ni graditi kuće kako im se sviđa, nego bi i za to trebali konsultirati nekakve nacionalne vođe ili nacionalne intelektualce. I to jeste cijeli klasni sukob u kojem se pod izgovorom nacionalnog nameću svoje ideje, ovdje konkretno ukusi, onima koji imaju manje prilike ili moći da govore za sebe. Utoliko smatram da su šarene kuće, ko god im bili vlasnici, prilika da se postave granice nacionalnim, a postave neka druga pitanja.

Kič koji prati poslijeratnu izgradnju u BiH često se veže za gastarbajtere koji ljeti dolaze na godišnje odmore u BiH i koji žele u svojoj lokalnoj sredini pokazati da negdje vani dobro zarađuju. Jeste li u istraživanju naišli na primjere vernakularne gradnje gastarbajtera?

Ako vernakularno shvatimo kao obično, onda su sve gastarbajterske kuće vernakularne. Koliko god mi htjeli vjerovati da umjetnosti i kič imaju univerzalno mjerenje, to nije tako, to je samo pitanje ko gleda. Tako da nema smisla razgovarati jesu li ili nisu kič jer je to lična stvar. Smatram da je pitanje kiča značajnije u javnim projektima kakvi su Andrićgrad ili bespravno sagrađeni tržni centri. Ukoliko želimo kritički misliti u vezi trendova gradnje onda da bi bilo bolje fokusirati se na ovakve projekte. Možda se nama neke kuće ne sviđaju, ali to su prije svega privatne kuće koje su ljudi gradili za svoj novac. Prema mom mišljenju, sasvim je uredu da ljudi žele graditi kuće u koje će se moći vratiti kad im prođe radni vijek i koje će materijalizirati nadu da je povratak moguć i da je muka imala smisla. Čak i kad su dimenzije hvalisave, dok god kuće uspijevaju da im omoguće smisao, smatram da su sjajna stvar. Možda neke kuće nisu najracionalnije izgrađene, ali racionalnost gradnje u BiH nikad nije bila prioritet. S obzirom na to da studiram u Ljubljani i ja sam gastarbajter i kamo sreće da Bosna i Hercegovina jednog dana bude velika kičasta kuća s mnogo soba u koju ćemo se svi moći vratiti.

Mišo Kapetanović je završio osnovni studij filozofije i sociologije na Univerzitetu u Banjoj Luci. Master program Erasmus Mundus Globalni studiji i globalna historiografija završio je na Univerzitetu u Beču i Univerzitetu u Lajpcigu. Radio je kao istraživač na više projekata koji su se bavili pripadnicama/pripadnicima marginaliziranih ili teže dostupnih grupa. Trenutno je kandidat za odbranu doktorata na Univerzitetu u Ljubljani na programu Balkanski studiji na kojem je, ponukan terenskim iskustvom, odlučio da se bavi vizuelnom kulturom ceste, izgradnjom poslijeratnih prostora i marginalnom gradnjom u BiH.

Tekst je preuzet sa portala Novo vrijeme