<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ako Izrael hoće mir, mora da prihvati pravedan mir

Razgovor sa Gideonom Levijem vodili Amy Goodman i Aaron Maté

25. juli 2014, 12:00

Sa nama je izraelski novinar Gideon Levi iz Tel Aviva. U članku za izraelski list Ha’aretz pod naslovom „Šta Hamas stvarno hoće?“ Levi piše: „Ovo su civilni zahtevi, sredstva za njihovo postizanje su vojna, nasilna i kriminalna. Ali gorka istina je da kad Gaza ne ispaljuje rakete na Izrael, nikog za nju nije briga… Pročitajte spisak [Hamasovih] zahteva i iskreno prosudite ima li među njima ijednog nepravednog zahteva.“ Šta ste želeli da poručite ovim člankom?

Vidite, mi imamo običaj da udaramo svoje neprijatelje a da ih uopšte ne saslušamo. A često slušanje čak i najgoreg neprijatelja može poslužiti boljoj svrsi nego udaranje i samo udaranje. Nažalost, Izrael se sada služi isključivo nasiljem i ne sluša njihove zahteve. Ne znam da li su njihovi zahtevi prihvatljivi, ne znam da li su to stvarno njihovi zahtevi, ali oni jasno kažu: traže slobodu za Gazu, traže prekid opsade. Ima li pravednijeg zahteva od toga? Ali dodaću još nešto. Zar nije u interesu Izraela da Gaza bude slobodna i da izgradi svoju ekonomiju i da ne živi u neljudskim uslovima u najvećem kavezu na svetu, koji samo stvara veću mržnju i još nasilja? Dakle, sada je na nama da odlučimo. Hoćemo li da idemo iz jednog u drugi krug krvoprolića, a da ništa ne rešimo, ili smo spremni da jednom za svagda ponudimo pravo, pravedno rešenje za problem Gaze.

Uz velike civilne žrtve u Gazi, izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u ponedeljak, na pitanje da li brine da će izgubiti podršku međunarodne javnosti, odgovorio da se radi o samoodbrani. A blokadu je opravdavao otprilike ovako: „Moramo da sprečimo Hamasovo krijumčarenje raketa, na kraju krajeva, reč je o grupi posvećenoj našem uništenju.“ Šta vi kažete na to?

Pa da li su opsadom zaustavili krijumčarenje? Da li je ono stvarno prekinuto? Sada vidimo koliko je Hamas dobro opremljen. To je smešno, jer svaka opsada može da se probije za neku svrhu. Ali opsada razbija narod Gaze i gura ljude ponovo na rub, na rub nasilja i očaja.

Ali želeo bih da nešto kažem o premijerovom odgovoru da Izrael mora da reaguje. Naravno, Izrael mora da reaguje i mora da se brani, ali gospodine premijeru, kada je ovo počelo? Da li nam ove rakete padaju na glave slučajno? Zar nema nikakvog konteksta? Zar Izraelci nisu prekinuli političke pregovore odbivši da oslobode nekoliko zatvorenika, ratnih veterana? Zar nije bilo objavljivanja rata Hamasu na Zapadnoj obali nakon otmice i ubistva trojice izraelskih mladića, hapšenja 500 Hamasovih aktivista koji nisu učestvovali u ovoj otmici? Zar nije Izrael zaustavio isplate zarada – prenosa zarada za 40.000 Hamasovih radnika zaposlenih u Gazi? Šta je Izrael mislio? Zar nije Izrael bio protiv vlade narodnog jedinstva? I šta je Izrael mislio, da će sve to proći bez pogovora i da će Hamas sve prihvatiti? Oni koji su mislili da se ništa neće desiti bili su ili izuzetno arogantni ili slepi ili i jedno i drugo.

Možete li nam reći šta Izraelci misle – vi ste u Tel Avivu – o raketnoj vatri iz Gaze, bilo je oko 2.000 raketa?

Vidite, ne želim da bilo šta potcenjujem. Svakako je bilo straha, sigurno, više na jugu, blizu pojasa Gaze. Jutros se dvaput oglasila sirena u Tel Avivu, i nakon pet minuta život se vratio u normalu. Ne kažem da ljudi ne osećaju neku vrstu straha, ali sve u svemu – bio sam juče na jugu; tamo je drugačije – život se manje-više nastavlja, iz neke izmene. Ljudi manje izlaze, ali to nije onakav strah kakav je vladao u vreme druge intifade, kada su dizani u vazduh autobusi i napadali bombaši samoubice. Ne kažem da bi ovo mogla postati rutina – to nikako. Ali u poređenju sa patnjama Gaze, ovo je stvarno mačji kašalj. Bogu hvala, gotovo da nema civilnih žrtava u Izraelu. Kad to kažem, ne prizivam veće žrtve. Samo kažem da ovo treba rešiti jednom za svagda, a ne da ponovo igramo stare igre, koje dokazano ne vode nikud.

Napisali ste u članku da Izrael ne želi mir, tako je glasio naslov. Zašto?

Samo pogledajte istoriju. Mislim, naravno da Izrael želi mir. Samo ne želi pravedan mir. A poenta je u pravdi. Osvrnite se unazad i zapitajte se: u kojoj fazi, u kom trenutku je Izrael bio spreman da se odrekne okupacije? Dajte mi samo jedan primer kada je bilo istinske spremnosti da se okupacija okonča. Ne postoji. Uvek se radilo o kupovini vremena i održavanju statusa kvo. I sada se radi o kupovini vremena i održavanju statusa kvo – naime, Zapadna obala je okupirana, Gaza je pod opsadom, život u Izraelu teče mirno. Ova formula ne može trajati večno. Voleo bih da grešim, ali ne mogu da se setim nijednog primera kada je postojala istinska spremnost da se okupacija okonča. To se nikad nije desilo. A bilo je raznih stvari – imali smo Oslo, imali smo i druge mirovne pregovore. Ali ovo nismo imali.

Ako želite krunski dokaz, to su naselja. Niko neće reći da nameravamo da gradimo naselja ako zaista ima nameru da vrati tu zemlju. Ali Izrael nikada nije prekidao izgradnju naselja. A pošto nikada nije prekidao izgradnju naselja, poručivao je Palestincima i celom svetu: „Nemamo nameru da se odreknemo ove teritorije.“

Nedavno ste napisali članak pod naslovom „Pravi cilj operacije u Gazi? Pobiti Arape.“ Tu ste napisali: „Od prvog libanskog rata, pre više od 30 godina, ubijanje Arapa postalo je osnovni strateški instrument Izraela.“ Možete li da nam to objasnite?

Ponavljam, ne bih pisao tako oštre stvari, ali pogledaj realnost. Svi skoriji ratovi ili operacije u poslednjih 30 godina, na kraju su usmereni protiv civilnog stanovništva, sa užasnim scenama, sa neodgovarajućom silom, kao u Gazi. Konačno, rat između Izraela i Palestinaca – i Izraela i Libana – u poslednjih 30 godina uvek izgleda isto: Izraelci ubiju mnogo, mnogo civila, nesrazmerno mnogo, a pokret otpora, palestinskog otpora, pokušava da uzvrati. Ali kao što sam napisao, to je rat slona i muve, u pogledu borbene gotovosti i opremljenosti. I uvek se završava isto, sa stotinama i stotinama civilnih žrtava na palestinskoj ili libanskoj strani i, bogu hvala, mnogo manje žrtava – a ponekad bez ikakvih žrtava – na izraelskoj strani. I prelazimo na sledeći krug, na sledeći ciklus, na sledeći sukob.

Sada vas prati telohranitelj?

Nažalost, da.

Zašto?

Zbog nivoa pretnji i atmosfere na ulici. Verujte mi, imam dosta iskustva sa pretnjama, ali sada su vrlo neprijatne i možda opasne. Ne znam. Ali mnogi ljudi su me upozorili da mi je život ugrožen. Ne znam da li je to tačno. Ali je Ha’aretz, moj list, odlučio da ne rizikuje, pa sam morao da angažujem telohranitelja.


Amy Goodman, Aaron Maté, Democracy Now, 22.07.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net