Bila sam samo dva puta u Mostaru. Jednom, kad sam imala četiri godine – sjećam se da je tada puhao strašan vjetar i da sam se umorila prelazeći Stari most, jer su mi stepenice bile prevelike. I drugi put, prošle sedmice.
Meni kao djetetu iz centralne Bosne, jug je drugačiji. O, mogu disati! Mogu udahnuti na usta, a da se ne zakašljem! O, Neretva je čista. Ma kako? Kako je ovako zelena? Kako? Gdje su kese? Ovdje nešto ne valja...
Tata parkira auto. Izađem, udahnem, nasmijem se, a onda vidim razrušenu zgradu. Pogledam malo lijevo, uz ogradu smeće. Pogledam desno, grafit na zidu: Ovdje vjera nema nikakve veze s bogom. Potpuno se okrenem i vidim lijepi Španski trg. Sunce obasjava zgradu u centru, pravi lijepu sjenu, ali si ne smijem dozvoliti da skrenem pogled.
Dižem dlanove i prislanjam ih na lijevi i desni kraj glave. Zatvorim si perspektivu, vidim samo lijepu zgradu i lijepo je.
Spustim ruke i sve izgleda kao da je neko dobro sredio sobu, ali ispod tepiha ima prašine i čarapa, ispod kreveta odjeće i knjiga, kad bi se ormar otvorio, sve bi ispalo, jer je sve nagurano.
Valentinovo je. Djevojka i kamermani nose crvene balone u obliku srca i dijele ih ljudima. Eno srušena kuća. Ljudi voze bicikle i vode pse na uzicama. Eno srušena kuća. Eno igralište. Eno zgrada sa razbijenim prozorima i ranama od gelera na zidovima. Kladionica, do nje kafić, pa kladionica, pa fast food, pa kladionica pa trafika, pa kladionica...
Lijeva i desna iliti ova i ona strana. Polako počinjem mrziti te riječi.
Vratim se kući, osjećanja su izmiješana. Upoznala sam nekoliko ljudi koji su bolji od pola ljudi koje sam ikad upoznala. Bilo mi je lijepo, ali da sam makar mogla ne vidjeti svu različitost. Šta to govorim? Neću biti još neko ko zatvara oči i Mostar vidi samo kao Stari most, a neću ni biti neko ko ga vidi kao desnu i lijevu stranu. Pokušavam se ne zamarati time, ali me plaši to što sam se pitala, kad sam vidjela jednu razrušenu i jednu lijepu zgradu, koja je na desnoj a koja na lijevoj strani.
Odgledam dvije epizode Perspektive. I, tri tačke.
Saznam za Antu i tri tačke.
Jutros saznam da su objavili novu epizodu i da je Ante otišao na Stari most.
Antu sam prvo mrzila, onda mi ga bilo žao, pa sam mrzila njegove roditelje, pa se smijala postovima na internetu u stilu teksture i boje kože. Sad ne znam šta da mislim.
Osjećam sažaljenje prema njemu, ali on nije jedini koji tako misli. Ako sad on i počne piti kafu na drugoj strani, ostat će još masa takvih kao što je on bio. Nebitno s koje strane Mostara ili svijeta.
Pitam se da li bih uopšte mogla pričati s njim. Jesam li uopšte drugačija od njega ako ga ne volim zbog toga što ima drugačije mišljenje.
Ipak, voljela bih pričati s njim. Želim čuti argumente koje ima. Njegovi roditelji? To je sasvim druga priča. Da li su se odrekli svog sina kada su saznali da je bio na drugoj strani? To bi bilo jedino logično s obzirom da su Antu odgojili na desno-lijevi, teksturalni način.
Opet, možda su oni potpuno normalni ljudi, a Ante je postao fašista u društvu. Možda.
Volim misliti da je Ante samo izgubljen i nesiguran tinejdžer, kojeg puca pubertet pa priča lude stvari. Možda je na intervjuu bio samo gladan... Neko mu je trebao dati snickers. To je očito i bio problem, jer Ante iz treće epizode Perspektive nije ni nalik na onog iz druge.
Ivo moderator, Amila, Nina, Salih, Ena, Matija, Anesa... Čini mi se da javnost premalo priča o njima. Javnost Bosne i Hercegovine ima običaj da veliča ružne stvari. Nisam našla niti jednu kolumnu o tinejdžerima koji razmišljaju drugačije.
Ivo je rekao: Mostar nije podijeljen onako kako svi misle, na dvije strane. Mostar je podijeljen na one koji su na jednoj strani i one koji su na obe strane.
On, dječak od najviše osamnaest godina je rekao ono što treba cijeli svijet da čuje. Nisam vidjela nijedan portal da je prenio Ivinu izjavu, a nijednog od naših predsjednika, sa svih strana, da govore tako nešto pametno.
Bosna i Hercegovina je podijeljena. Mostar je podijeljen, Sarajevo, Zenica, moj grad, čak i malo selo. Svi to znaju, ali su svi sebični. Neko drugi će se baviti time. Kod nas je posljedica rata, koji je završio prije skoro dvadeset godina, ta da rat još traje. Tiho i mirno, uz koji protest. Djeca odrastaju u zagađenim sredinama (i zrak, a i društvo), postaju oni koji samo žele pobjeći. Oni koji su se rodili pred rat ili u vrijeme rata, oni koji znaju o ratu samo po pričama, mrze jedni druge, jer su tako odgojeni.
S druge strane, tu su ljudi kojima su uništeni životi u ratu, a sada žive u miru sa raznoteksturalnim ljudima, jer su dobri i znaju da je jedino tako ispravno. Da etikete ne znače ništa. Ni ime, ni u ovom slučaju glupa tradicija, ni pozdrav, nego samo da si dobar, da se smiješ i da poštuješ.
Volim Bosnu i Hercegovinu. Ipak, mislim da je duboko zatrovana, u svakom mogućem smislu. Zašto je sramota reći: ja sam Bosanka i Hercegovka? Zašto većina bosanskohercegovačkih muslimana više voli Tursku od svoje domovine, a većina bosanskohercegovačkih katolika Hrvatsku?
Zašto Bosnu i Hercegovinu svi žele rastrgati? Zašto je toliko gužvaju, truju? Zašto je skoro svi (oni koji slave – znaju kad je) vole samo na Dan državnosti kada se mogu slikati s vijencima, a običnim danima bacaju smeće po cesti i troše 30.000 KM na putovanje do Zagreba na inauguraciju hrvatske predsjednice?
Zašto je obrazovanje skupo i zašto političari žele glupo stanovništvo? Odgovor: obrazovani i oni s više novca će putovati i vidjeti da ima bolje i zahtijevat će baš to i u svojoj zemlji. Sve to zahtijeva više rada divnih političara. Možda čak budu morali biti na radnom mjestu, a ne voziti se službenim autom na izlet u Italiju.
Pogledam ih i vidim Antu iz prve epizode. Jedina razlika je što oni imaju puno više novca i znaju malo uljepšati Antine riječi, ali na kraju, sve se svodi na isto.
Državom upravljaju Ante.
Foto: E. Kurtović
