<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Boris Maksimović: Čitava književnost je zapravo putopis

Šta čitaoci mogu da očekuju? Iskreno i punokrvno pisanje, kakvo nastaje kada se svet upija očima dobrodušnog dečaka a misli i piše iskustvom načitanog mladića. Ima nešto toplo i domaće u Borisovom pisanju, nepretenciozno, nešto što prosto-naprosto prija čoveku.

26. april 2015, 12:00

Kako sam upoznao Borisa? Bilo je to pre dve godine, na Blogomaniji, na Staroj planini, gde se okupilo raznoliko društvo regionalnih blogera, internet-šminkera, gikova, štrebera, fensera i laprdala. Lazar i ja smo pričali o Klubu putnika, dok je Boris došao čak iz Banjaluke da predstavi svoje putopisne projekte. U drugom, boljem delu večeri – jer nekako su uvek drugi delovi večeri bolji – pili smo dunju, dok je napolju vejala decembarska mećava, i pričali o Africi, Rusiji, Italiji, Arabiji, otkrivanju sveta, o zamkama predstavljanja tuđih kultura, o umetničkom snobizmu, o pivu i Pigmejima. Boris je sve to snimio diktafonom i objavio na blogu. Sada je došlo vreme da mu se revanširam.

Naime, u međuvremenu je Boris objavio knjigu putopisa, Hadžiluk plemenitom snu, koju možete poručiti i u našem Dućanu, i postao jedan od urednika Kluba putnika. Od ove sedmice redovno ćemo objavljivati Borisove priče, počev od bloga iz Italije.

Šta čitaoci mogu da očekuju? Iskreno i punokrvno pisanje, kakvo nastaje kada se svet upija očima dobrodušnog dečaka a misli i piše iskustvom načitanog mladića. Ima nešto toplo i domaće u Borisovom pisanju, nepretenciozno, nešto što prosto-naprosto prija čoveku. Ali dosta priče, Boris je tu, na četu gugl-dokumenta, i vreme je da počnemo intervju.

UK: Može li gdoc da zameni diktafon?

BM: Može! Istina, svaki medij utiče na sadržinu koja preko njega nastaje, ali i gdoc može sasvim dobro da posluži. Ja kao novinar preferiram diktafon jer su odgovori puno životniji nego kad mi neko pošalje odgovore preko mejla, iako mi tako treba puno više vremena da prekucam, ali šta ću kad volim.

Podsjeti me ovo na Danijela, Izraelca koji nas je posjetio u Putničkoj kući u Granadi, i na jedan razgovor koji smo vodili. Naime, naveče smo stajali na balkonu, pili vino, pušili duvan i gledali na Alhambru iznad nas i nekako se poveo razgovor o tome kako pisanje preko pisaće mašine, olovke ili tastature utiče na ono što će nastati. I on je tada naveo jedno predivno poređenje koje i danas često navodim. Kaže, pisanje je kao krv. Nije crvena, već više neke ljubičaste boje, ali kada dođe u kontakt s vazduhom pocrveni i takvom je mi vidimo. Tako, kaže, i pisanje dobije malo drugačiji oblik u zavisnosti od načina unosa, a vjerujem da je slično i sa intervjuom.

Na primer, kada se tekst objavi i ukoriči kao da da postane drugačiji. Da li kad uzmeš knjigu u ruke i pročitaš je ponovo?

Hm... Ja sam, je li, napisao svoju knjigu – bio bi problem da nisam. Onda, kad sam sve te tekstove koji su nastajali tokom nekih šest godina skupio na gomilu i obradio, sve sam opet pročitao jer sam radio i lekturu. (Gotovo dvije godine sam radio kao lektor u jednim novinama.) Onda sam sa starim radio prelom, pa sam i tu iznova čitao neke stvari. Na promocijama sam čitao neke odlomke, a onda su me kontaktirali iz Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica RS da snimim audio-izdanje knjige, koje ću ja pročitati. (Mala digresija, ako iko želi ovaj CD, neka nam se javi, besplatno je). Bio sam pročitao, tj. snimio skoro pola knjige, kad se nešto pokvarilo i svi ti fajlovi su nestali. Onda sam morao opet da je čitam iz početka. Tako da ne čitam danas svoje putopise, mislim da bi nakon svega navedenog to bilo previše egoistično.

Kako se pisac suočava s tom konačnošću štampanog teksta, s tom, da nastavim Danijelovu metaforu, korozijom iz ljubičaste u crvenu?

To je jedno od pitanja koja me beskrajno zaokupljaju. Ja sam, da citiram Zabranjeno pušenje, pjesnik koji ne vjeruje u vlastite stihove i prečesto mi se dešava da se moji tekstovi puno više sviđaju drugima nego meni. Ne pričam o onoj zdravoj samokritičnosti. Pričam o problemu sa kojim se često suočim i koji ne želim da romantizujem. O kvalitetnoj samoevaluaciji. Dok sam radio na knjizi u jednom trenutku mi se neke stvari učine dobrim i kvalitetnim i pomislim, pa dobro, ovo može da prođe. Već narednog dana bih mislio da to niko živ neće da čita i da ne vrijedi pišljivog boba, da ne kažem neku težu riječ. I tako godinu dana.

Onda sam se sjetio jednog gostovanja Gorana Petrovića, jednog od mojih omiljenih pisaca, na Filološkom fakultetu u Banjaluci kad sam ga pitao upravo ovo što ti mene pitaš. Pitao sam ga, da li on uživa u svojim rečenicama onako kako ja u njima uživam ili bi, naprotiv, promijenio nešto. On mi je, uz duboki uzdah, rekao da bi – da ih tada nije izdao – u njima promijenio 70% teksta. A pričamo o genijalnim djelima kao što su "Sitničarnica 'Kod srećne ruke'" ili "Opsada Crkve Svetog Spasa". Kasnije sam naletio na jedan intervju Meše Selimovića, gdje on priča koliko je imao problema sa tim spisateljskim samopouzdanjem. Rekao je, između ostalog, da je na njegovo insistiranje u ugovor sa izdavačem unesena klauzula da će biti kažnjen sa ne znam koliko hiljada dinara ako bude kasnio makar jedan dan sa dostavljanjem rukopisa. Tad sam shvatio da koliko god čovjek dobro piše uvijek ima manje ili više problema s tim i da ako takva dvojica sjajnih autora imaju sumnje u kvalitet svog teksta, kako da je ja nemam, ja koji sam praktično niko i ništa. Jednostavno, u jednom trenutku sam prelomio da knjigu izdam na svijet i rekao sam sebi, ko ga jebe, piši najbolje što možeš i snosi odgovornost za ono što si napisao.

Od velike pomoći su mi, kao recenzenti, bili naš Lazar i moj profesor sa fakulteta Saša Šmulja. Kad su oni pozitivno ocijenili rukopis i nisu htjeli da izbace nijednu od onih priča koje sam ja možda htio znao sam da imam nešto s čim se neću osramotiti pred ljudima. Da, ima dijelova koje bih drugačije napisao, ima i onih s kojima bih bio rigorozniji, ali u cjelini gledano, zadovoljan sam. A nije lako bilo doći do toga.

Kako si zadovoljan recepcijom? Prvenstveno mislim na regionalni domašaj. Iako živimo na faktički jedinstvenom govornom području i iako se stvari, rekao bih, menjaju na bolje, literarne i blogerske scene Bosne, Srbije, Hrvatske i Crne Gore i dalje su rascepkane. Može li se izaći iz svog malog obora, ulice, grada, entiteta, države, nacije, i izbiti na regionalni jezički prostor, bez starih plemenskih sputanosti?

Generalno gledano, zadovoljan sam. Od velike pomoći mi je moj blog Hodoljub i Fejsbuk stranica, koju prati dosta ljudi iz regiona i s vremena na vrijeme dobijem jako lijepe reakcije i komentare na knjigu ljudi koji su preko njih naručili knjigu. Mnogo znače ti komentari, da se ne lažemo. Nisam alergičan na kritike, naprotiv, jako mi puno znače, ali znači i to kad vidiš da se nekome zaista svidjelo to što si napisao i tad vidiš da je sav taj uloženi trud imao smisla. Zbog jako napornog tempa i režima slobodnih dana na mom prethodnom poslu na moju veliku žalost nisam uspio da organizujem promocije po regionu i zato nisam siguran šta da kažem po pitanju izlaska na regionalnu scenu. Objavio sam nekoliko putopisa u zagrebačkom književnom časopisu sjajnog imena "Fantom slobode", po brojnim srbijanskim portalima i sad čekam neku povratnu informaciju, ali, tek sada shvatam, to ide puno sporije nego što sam mislio. Ako čovjek ne ide ciljano na neko skandalima potpomognuto pisanje ili nema jači marketing iza sebe neke veće izdavačke kuće – puno sporije se probija na regionalnu scenu. Mislim da to nije nemoguće, naprotiv, viđamo svakog dana da se to događa i mislim da je to najprirodnija stvar na svijetu. To probijanje pretpostavlja jako mnogo truda, jako mnogo promocija, lijepljenja plakata, poziva, logistike. Živimo u vremenu kada i najpopularniji bendovi daju svoje albume na besplatan download i zaradu ostvaruju od koncerata i u takvom svijetu neko ko piše knjige mora da shvati da ima daleko manju publiku i da mora sto puta više truda da uloži da se probije do nje. To znači mnogo promocija po malim bibliotekama pred desetak ljudi, ali sve to i te kako ima smisla ako imalo vjeruješ u to što radiš.

Bogu hvala, tu je i naš Klub putnika i možemo koliko-toliko da pomognemo nekome kao najveća platforma za okupljanje samostalnih putnika i putopisaca na ovom našem jezičkom prostoru. To možda nije veliki korak, ali je svakako značajan. Baš sam neki dan dobio poziv jednog hrvatskog putopisca da mu pomognem pri ogranizaciji promocije knjige u Banjaluci i rado sam mu se odazvao. I uvijek ću.

Turistička industrija putovanje svodi na potrošnju slobodnog vremena – na planinarenje u prirodi, brčkanje u moru, šetanje po rivama – na bleju, na opuštanje od korporativne kolotečine. Takvo putovanje je neka vrsta pacifikacije masa, zar ne? Amortizacija socijalnog bunta. Mi se trudimo da putovanje tretiramo kao nešto posve drukčije, kao sredstvo emancipacije, kao mogućnost da se čovek promeni i produbi zahvaljujući novim susretima, vezama i perspektivama. Budući da govoriš o "plemenitom snu", mislim da i ti veruješ u to. Međutim, da li je svako putovanje takvo? Šta je potrebno da putovanje bude da bi zaista oplemenilo putnika i ljude oko njega?

Taj naslov "Hadžiluk plemenitom snu" sam "ukrao" iz Mešine "Tvrđave", a nalazi se u onom dijelu kada oni putuju u Venedig, tj. Veneciju. Šehaga Sočo Ahmetu Šabi pokazuje ljepote Venecije i hvali njihovo društveno uređenje, a sve što ovaj primjećuje su smrad kanala i prosjaci na ulicama. Njemu je sumnjim taj Šehagin raj, ali razumije tu fiksaciju, tu potrebu da negdje na svijetu mora postojati jedan svijet gdje život nije muka i patnja, pa kaže: "Ovo putovanje je, izgleda, hadžiluk njegovom plemenitom snu". Ta razlika između različitih viđenja istog grada mi je uvijek bila fascinantna i ta sintagma mi se učinila idealnom za naslov knjige. Ono razočaranje kad dođemo negdje i ne vidimo ono što smo se nadali da ćemo vidjeti. Sve je to putovanje.

Da bi putovanje oplemenilo čovjeka mislim da mora na neki način da ga učini skromnijim. Da vidi da su granice njegovog svijeta mnogo uže nego što je vjerovao, da shvati da su ljudi daleko sličniji nego što su ga učili, na kraju krajeva, da sve što zna stavi na test istine. Ovo vjerovatno zvuči nevjerovatno banalno, ali da bi neko putovanje bar malo promijenilo čovjeka mislim da mora prije svega da upozna što više lokalaca. A i ja sam imao putovanja gdje nisam upoznao nikoga iz tog grada gdje sam boravio. To je nevjerovatan paradoks kojeg mnogi nisu ni svjesni. Nemam ništa protiv turizma, boravka u hotelima, organizovanih tura – meni lično su takva putovanja strana, ali imaju neki svoj smisao i svrhu. Ali ako odeš negdje i ne upoznaš nikoga ko tu zaista živi, e onda bojim se da imamo problem. Kao kad danas, nažalost, pomalo zaboravljeni Tibor Sekelj kaže da je njemu putovanje nužno zlo i da ide negdje, gdjegod, makar na drugi kraj svijeta – da nađe čovjeka. Da shvati da u svima nama žive neke univerzalne vrijednosti i vrline. Dakle, potraga za ljudima, za pričama, za sudbinama. Gradski/prirodni dekor je ipak samo to – dekor i scenografija.

Dosad smo pričali o putovanju, a sada želim da te pitam šta znači pisanje o putovanju. Danas živimo u, neki bi rekli, turističkoj civilizaciji, a internet je omogućio da svako može da ukuca bilo koje mesto na svetu i vidi bezbroj njegovih slika i drugih medijskih predstava. Koliko to obesmišljava putopis?

To obesmišljava putopis u onoj mjeri u kojoj pornići obesmišljavaju seks. Ne mislim da imalo obesmišljavaju već naprotiv – da pomaže. Što smo informisaniji o nekom mjestu vjerujem da ćemo imati potpuniji doživljaj kad tamo odemo. A rekli smo skoro, susret uživo se ne može izguglati. Mislim da je to divna jedna stvar. I svi ti prateći servisi putničke kulture od mreža za razmjenu gostoprimstva, preko Hitchwiki-ja pa do onih platformi kako spavati na aerodromima i gdje kenjati ko čovjek u nepoznatom gradu – ovaj sajt zaista postoji – mislim da su od velike pomoći. Naravno, mogu i da imaju i kontraefekat, ali to zavisi od ljudi koji ih koriste. Kao što je rekao Stiven Fraj, tehnologija je kao ogledalo. Ako je ispred njega idiot, u odrazu svakako neće biti genije.

Verovatno znaš bolje od mene, jer si studirao jezik i književnost dok sam ja studirao informatiku, no mislim da nije pogrešno reći da se putopisni žanr tretira kao paraknjiževnost. Jednom smo rekli, sećam se, da je putopis stanje tekstualnog detinjstva. Rekli smo kako putopis, ukoliko želi da postane književnost, mora da se pretvori u roman, enciklopediju, esej, studiju ili već kakav neobični zebaldovski amalgam. Šta uopšte znači kada je tekst označen kao putopis? Da li je to samo proizvoljni tag ili nešto više?

Na mene su u onom formativnom smislu možda i presudno uticali baš ti književni putopisi i zbog toga sam malo pristrasan jer mislim da je to 100% književnost i to ona hard-kor književnost. Dučićevi "Gradovi i himere", "Ljubav u Toskani" Miloša Crnjanskog, Isidorine norveške storije pa to afričkih dogodovština Rastka Petrovića.

Dobro si me setio! Rastkovu "Afriku" treba da objavljujemo u nastavcima, kao što sada objavljujemo Levi-Strosa. Dodaću u beleške.

Dodaj obavezno! Mislim da su ti putopisi savršeni takvi kakvi jesu, da s punim pravom mogu da se nazivaju književnošću. I ne samo oni već i mnogi drugi za koje ovdje nema mjesta da ih nabrajamo. Kakav će neko tag ili label da stavi na njih, jebiga, to je često stvar dokonih intelektualaca koji jedino što znaju da rade jeste da prave nove podjele i kategorije, valjda da bi dali neki smisao svom postojanju. Nekakav sistem uvijek mora da postoji, ali kategorisanje i svrstavanje jednostavno nije ono što želim da radim. Čak bih malo šire to gledao pa bih rekao da je sva srpska književnost u stvari putopisna književnost.

Šta mi u Klubu putnika u stvari radimo? Pokušavamo ljudima da kažemo da putopis može da bude puno više nego opis jednog putovanja, ekskurzije, izleta. Putovanje kao brisanje granica, propitivanje identiteta, migracija i posredovanje između svjetova – sve je to putopis. Srpska književnost je književnost migracija. Zašto "Seobe" ne bismo gledalli i kao putopis? Ako pogledamo spisak dobitnika NIN-ove nagrade shvatićemo da je među njima nevjerovatan broj onih koji su se bavili temom migracija. Hajde da pogledamo samo neke od novihih dobitnika. Goran Gocić za roman o Tajlandu, Gordana Ćirjanić i njena iskustva iz Španije, Grozdana Olujić i njeni "Glasovi u vetru", pa onda Velikić i "Ruski prozor", koji je tu uz Albaharijev "Mamac" možda i najbolji primjer svega onoga čim se mi bavimo. Sve to može biti posmatrano kao putopis i zbog tog ne bih koristio termin paraknjiževnost jer isto tako književnost možemo da nazovemo paraputopisom. Zašto da ne? Hoće neko da kaže možda da "Odiseja" nije putopis?

To otprilike, rekao bih, odgovara na pitanje da li je putopis publicistika ili beletristika. Sećam se još jedne naše diskusije, kada smo pričali o Hercogovoj poetskoj istini u kontekstu odgovornosti putopisca. Ti si bio na strani dokumentarne, novinarske istine, dok sam ja branio mešavinu fakta i fikcije, te potrebu suđenja putopisu zakonima isključive beletristike. U tom smislu, zanima me kako gledaš na problem autentičnosti putopisa. Iako je putopis u biti dokumentarna proza, sam odabir scena, tema, komadića razgovora, čini ga subjektivnim doživljajem. Šta je tu dokumentarna istina? Ili još bolje: kako se od putovanja pravi poezija?

Kao što sam već rekao, mislim da putopis treba da bude iznad takvih podjela. Kad to kažem pred očima vidim Rišarda Kapušćinjskog, legendarnog Poljaka koji je proglašen za najboljeg novinara 20. vijeka. Čovjek je izvještavao sa 27 državnih udara, četiri puta je stajao pred streljačkim vodom, uspio je da se izvuče iz svega toga, a često se namjerno bacao u takve situacije. Meni su posebno fascinantne njegove priče iz Afrike. Kažem priče, jer je to više od putopisa, više od novinske reportaže, to je istovremeno sve od navedenog, a još pride i sociološka analiza ili psihološki profil ličnosti. Postoji stotinu različitih etiketa koje možeš staviti na njegov rad, ali on je iznad toga. I zbog toga je u Poljskoj, gdje djela obično imaju tiraž od 4-5.000 primjeraka on dostizao tiraže od pola miliona primjeraka, ako ne i više, Biserka Rajčić je lijepo pisala o tome.

Ja sam na strani dokumentarne istine jer mi se mnogo puta desilo da je život fascinantniji i čudesniji od krajnje maštovite fikcije. Ne treba ići daleko da bismo našli te primjere. Uvijek navodim slučaj mog komšije koji je radio po rudnicima u Zambiji i Liberiji, bio je na meču Ali–Forman u Kinšasi i ispričao mi je mnogo toga što zvuči zaista nevjerovatno. Tokom jednog od građanskih ratova u Liberiji tri mjeseca je bio u zarobljeništvu, znao je voziti i po 2.000 km samo da kupi so, sin mu je bio kidnapovan od strane jednog plemena, preživio je šest ratova u Africi da bi došao nazad u Jugoslaviju 1989. Ima takvih ljudi i takvih putovanja da nam fikcija jednostavno nije potrebna. Sebe vidim kao storytellera, čovjeka sa misijom da takve zaboravljene priče iz komšiluka spasi od zaborava. Zapisujem ono što je meni fascinantno i trudim se da to prenesem što je moguće tačnije. Kasnije se ispostavi da je to fascinatno još nekome pa mi bude drago.

Ali i sam Kapušćinjski je optuživan da je nekada malo više stilizovao to što bi čuo, tako da ne mogu da kažem šta je tu istina. Možda je i moja mašta previše ograničena pa se zadržavam samo na dokumentarnoj istini. A možda imam i paranoičan strah od iskrivljivanja objektivnih činjenica pa ih se držim kao pijan plota. Ne znam. Tako ja vidim stvari, ali ne mislim da posjedujem monopol na istinu po tom pitanju. Neka svako radi kako misli da je najbolje, a neke stvari i činjenice se prije ili kasnije izokrenu i predstave na drugi način, tako da je možda i moj način s jedne strane iluzoran i besmislen.

Pazi, bio Kapušćinski pisac-novinar ili pisac onoga što je Kiš zvao faction (fact-fiction) ili pak običan lažov, slažemo se da je stvarao odličnu književnost. I njegovog "Cara" treba da objavljujemo u nastavcima. S druge strane, i ti i ja smo se načitali putopisa s previše trivijalne stvarnosti. To što je neko izašao iz hotela i pojeo giros ne znači da to treba i da zapiše, zar ne? Šta današnji putnik, po tvom mišljenju, treba da zapiše?

Ma meni je u redu i ako se piše o girosu, to sam i ja uradio pišući o njegovom nastanku, legendama vezanim za njega i varijantama u različitim zemljama. Ali da, činjenica je da ljudi trpaju previše trivijalnog u svoje putopise. Ni sam tu nisam čist, iz prvobitnih verzija mnogih svojih tekstova izbacio sam dosta toga. Da to kažem na najprostiji mogući način, sve što ja hoću da pročitam u putopisu jeste kako čovjek vidi taj grad o kojem piše. Baš on. Ne ono što mogu da pročitam na Vikipediji ili bilo gdje drugo. Želim da čujem kako se osjeća u gradskoj vrevi, da li su mu građevine privlačne ili odbojne, nezavisno od toga šta je neko drugi rekao o tome. Da nazove Sagradu Familju ogromnim mravinjakom, ako mu se takvom čini, samo da je ne nazove "veličanstvenom građevinom" iako baš i nije oduševljen. Ne želim da znam gdje je najjeftinije pivo, to sam sposoban i sam da nađem, ali želim da znam kako on gleda na grad koji prolazi pred njegovim očima dok pije to najjeftinije pivo. Ukratko, da bude subjektivan što je više moguće. Sve je danas već opisano i viđeno. I najudaljeniji krajevi zemlje su otkriveni. Ali unutrašnji svijet čovjeka uvijek može da te iznenadi, njegovo viđenje stvari, gradova, ljudi. I to je jedna ogromna neistražena teritorija. E, tu teritoriju želim da istražujem i da čitam o njoj.

Ali onda se unutrašnja teritorija preslikava na onu veliku, univerzalno ljudsku. U tvojim putopisima posebno mi se dopadaju nepretenciozni sitni detalji koji onda, čitaocu se čini slučajno, postaju paradigmatični po savremeno evropsko i balkansko iskustvo. Primera radi, sjajna ti je ona scena kada stojiš kod Fontane di Trevi upirući se da upiješ veličanstvo stare umetnosti, a onda shvatiš koliko je ilegalnih emigranata okolo tebe i kako se Tvrđava Evropa trese u svojim paradoksima. Da li današnji putnici dovoljno razmišljaju o tome? Da li previše jure za plažama i spomenicima? Kako negovati oči za stvarnost – koja često nije lepa, ali je lekovita?

Moram da priznam da u prvoj varijanti mog teksta o Rimu tog dijela o emigrantima nije bilo. On je sazrio zajedno sa mnom, kad sam shvatio da je pisanje o rimskim spomenicima besmisleno ako ne spomenem one nesrećnike koji trunu podno njih. Nije to neko angažovano pisanje, više je, rekao bih, stvar objektivne svjesnosti situacije. Iz tog teksta sam izbacio gomilu "brojeva", godina koje se vezuju za neke građevine, bitne datume i ostalo, ai utkao sam ono što me je proganjalo, a čega ni sam nisam bio svjestan dugo vremena. To su, recimo, naši nesrećnici koji preskaču bodljikavu žicu na granici sa Slovenijom da uđu u Italiju i da tamo svako malo gledaju da ih neki revnostan građanin neće prijaviti policiji, karabinjerima ili nekom trećem. I mnogi slični njima iz Filipina, Pakistana, Maroka... Opet smo, kao nekada, ujedinjeni u trećem svijetu, ali više nemamo ni tu prokletu mogućnost izbora kao nekad kroz pokret nesvrstanih. Mislim da ta i takva stvarnost prije ili kasnije stigne čovjeka, makar je on htio ignorisati. Kao kad izlazeći iz milanskog metroa počneš da gledaš Duomo kako se rađa pred tobom i prije nego što ga vidiš u cjelini shvatiš da oko sebe imaš dvojicu Senegalaca koji ti uvaljuju nekakve pletene narukvice koje će ti prodati za evro ili dva. Ili sunčane naočare, kaiše, torbe, nije bitno šta. Bitan je pogled uplašenih životinja koji oni imaju, a na koji samo treba obratiti pažnju i odmah će ti sve postati jasnije.

Taj pogled treba da bude uzvratan, to se trudimo da negujemo. Jedan od načina da se ostvari kontakt sa ljudima iz drugih stratuma, klasa ili grupa jeste – stopiranje. Neke od tvojih najboljih priča nastale su tokom stopa. Ovaj pasus mi je ostao u čvrstom sećanju: "Autostop je najneposredniji način prepuštanja matici života. I koliko god to nekima djelovalo haotično, autostop ima veoma čvrst temelj na kojem počiva, a to je povjerenje. I onaj koji stopa i onaj koji prolazi pored njega u autu se boje, svaki na svoj način. Onaj koji stoji na putu nikad nije 100% siguran da mu neće stati neko nestabilan, pijan ili nešto treće. Onaj koji staje, pušta nepoznatu osobu u svoj privatni prostor i nada se da neće biti opljačkan ili maltretiran. Ali, ako povjerenje nadvlada sumnju rezultat je više nego pozitivan i može da ti vrati vjeru u ljude, a to nije malo. Jednom davno sam napadao prijatelja koji je redovno stopao govoreći mu da nikad ne zna kakav kreten može stati. Njegov odgovor je bio: Kreten ti neće stati. Ljudi nisu ni svjesni koliko se puta u svakodnevnom životu prepuštaju povjerenju da ih vodi. Ovaj svijet funkcioniše na osnovu povjerenja, zabrane su tu samo da malo regulišu stvari."

Na neki način, čitava ova naša igra samostalnih putovanja temelji se na poverenju – na nadi u spontano dobro u ljudima. Koliko je to naivno?

Rekao bih da mi naivni vučemo ovaj svijet naprijed, ali to bi moglo da zvuči pretenciozno, arogantno i pogrešno. Jedna druga stvar mene interesuje. U trenutku dok razgovaramo samo u Bosni i Hercegovini vjerovatno 50 ljudi stopa na raznoraznim mjestima. Od Trebinja do Bihaća. I nikome ništa neće da se desi jer to tako ide godinama, svakog dana. Ali ako se desi samo jedan slučaj da neki idiot pokupi neku curu i da je počne nagovarati na seks, kao što se desilo nekad ove godine u Doboju, svi mediji će da pišu o tome, jer jednostavno – takva je priroda medija.

Ali pitanje je ko je tu naivan – da li mi što svako malo stojimo pored puta sa dignutim prstom i vjerom da ljudi nisu baš tolike životinje kao što nam se pokušava predstaviti ili oni koji uplašeni jednim primjerom, a nesvjesni koliko pozitivnih se oko njih nalazi, odbijaju da u svoj prostor prime nekoga jer bi kao mogao da mu nanese zlo? Ko je tu zapravo naivan?

Izvor Klub putnika