<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Subota uveče u Prištini

Subota veče je subota veče gde god ste na zemaljskoj kugli. Sad, to što je meni bila prva subota veče u Prištini je druga stvar. Bila sam uzbuđena.

27. april 2015, 12:00

Drugarica i ja smo se spremile i pozvale taksi. Ustvari, ona je pozvala taksi i na srpskom rekla naziv ulice. Taksista nas je zaključao u kolima čim smo zatvorile vrata. Pičila je neka albanska muzika sa radija, taksista je ćutao, nas dve blebetale nešto na srpskom, a onda smo stigli blizu zgrade Vlade.

- Stopedeset dinara, kaže taksista.

Nasmejao se, a ja se setila šta su mi pričali ljudi koji su posećivali Prištinu - da matori ljudi znaju srpski, mladi retko.

Vratio mi je pedeset centi, otključao vrata taksija, a mi smo izašle i krenule u prištinsku noć. Vožnja od nekih deset minuta ovde košta evro i po.

"Soma" je in

Stigle smo u Soma Book Station, odmah iza zgrade Vlade, a pored kontejnera. Tu sam se ranije tog dana našla na kafi sa svim ljudima kojima sam se javila u Prištini - svi do jednog su hteli da se nađemo u Somi. Preko dana ovde možeš da kupiš knjigu na engleskom i vinil, ili blejiš u maloj bašti sa pogledom na renoviranu zgradu Vlade, ali i na kontejnere koji su odmah uz Somu. Tu sam pojela najveću malu porciju koju sam u životu videla i to za neka tri evra.

Vikendom nastupaju raznorazni bendovi, ali ih večeras nema. Za mesto koje ima nešto više od 200 hiljada stanovnika (zvanično, nezvanično ko zna) u Prištini je subotom ludnica. Za stolovima nije bilo mesta, šanku nije moglo da se priđe. Kažu da je ovo najhipsterskijemesto u gradu.

Pozeraj u Prištini nije ni nalik onom u Beogradu - ovde sve deluje usporenije i uzavrelije. Iako u malom, ipak ste u glavnom gradu (jedni kažu pokrajine, drugi države).

Za jednu noć u Somi, nisam sigurna da umem da definišem prištinskog hipstera, ali sumnjam da mogu i oni sami ako im je glavna osobina okupljanje u Somi. U njoj je bilo najrazličitijih ljudi, od skockanih riba, do onih u kežual varajantama, strarijih i mlađih likova u odelima. Ni muziku koja se puštala ne mogu da definišem, jer je bilo svega i svačega. Znam da je, kad smo dobili dojavu da je na drugom mestu super i da treba da krenemo tamo, krenuo neki albanski pop.

Bez obzira na blend ljudi u Somi, jedna stvar im je svima zajednička – svi su tu i znaju da će biti viđeni. Ali, pozeraj u Prištini nije ni nalik onom u Beogradu - ovde sve deluje usporenije i uzavrelije. Iako u malom, ipak ste u glavnom gradu (jedni kažu pokrajine, drugi države).

Prištinska silikonska dolina

Otišli smo u Bon vivant, mesto u ulici koju zovu prištinskom silikonskom dolinom. Očekivala sam silikonke, ali ih nisam videla. Kažu da se ovde često dešavaju pucnjave, u šta mi je bilo baš teško da poverujem dok se probijamo kroz masu koja đuška unutra i idemo ka bašti koja je u zadnjem delu kluba. Bila je prenatrpana i svi su pušili. U Prištini se NE PUŠI u zatvorenom prostoru, i bilo je osvežavajuće videti da ljudi ovde to stvarno poštuju. Uz američki pop-rock uz koji su ljudi ćuskali i blejali u bašti, nikako nisam mogla da povežem ovo mesto sa našom domaćom silikonskom dolinom – ovde je ljude bolelo uvo kako izgledaju, ko je došao, a ko prošao - bila im je važno lepo aprilsko veče.

Balkanske navike

Pokušaj šišanja ovaca

Engleski se u Prištini čuje na svakom ćošku - ovde radi ogorman broj mladih i starijih stranaca i lako je subotom veče istripovati da si u nekoj najnormalnijoj evropskoj zemlji. Malo posle ponoći smo prešli uSi n'Bahçe još jedno od najpopularnijih mesta. Sve je bilo super - solidni kokteli i napokon klub u kome nikog nije briga za zabranu pušenja - sve dok nisu nestale pljuge. Otišla sam da ih kupim na ulazu u klub, gde je stajao ulični prodavac, jedan od million koji špartaju Prištinom sa ogromnim kartonskim kutijama punih pakli raznih cigareta ( sa markicom na paklici, bar oni koje sam videla). Dala sam mu deset evra i čekala kusur. Lik me je gledao. Vratio mi dva evra.

"Stvarno?", pitala sam ga da li me zajebava.

Zbunjeno me pogledao, izvadio još pet evra i vratio mi. Ovce treba šišati, ali osam evra za jednu paklu?!

Kad sam se vratila unutra, prešli su na narodnjake i krenula je ova pesma. Nekoliko ljudi koji su bili sa nama su me pogledali i pitali je li znam šta je. Nisam imala pojma. A onda su pomenuli pravoslavnu crku u Prištini u kojoj je sniman spot. To je ta riba. Na ovakve stvari možeš samo da se kiselo nasmeješi naručiš još jedno piće, što smo i uradili. Subota veče i političke kontacije su no-no. Pošto je ovo bio prvi i jedini komentar te vrsta cele večeri, veče smatram uspešnim.

Odavde smo ipak pobegli kad smo skontali da je neko posebno narodnjačko veče - nastupao je neki poznati lik ( vidi fotku dole ), koji baš voli da se slika i svoj posao shvata veoma ozbiljno.

Kulminacija pesme

Svi putevi vode u Zanzibar

Rekli su mi da se noć u Prištini uglavnom završava u Zanzi Jazz Baru. Spusili smo se stepenicama u mali prostor, išli ka nečemu što je ličilo na podrum, a onda smo prošli obezbeđenje i ušli u klub. Tamo je u dva ujutru bila ludnica. Potpuna. Bend je razvaljivao pop-rock sedamdesetih, a masi se to jako sviđalo, svi su skakali. Počeli smo i mi da skačemo posle druge ture, za koju ovde plaćaš manje nego u Beogradu. Za razliku od ostalih mesta, Zanzi Bar ima dance floor. Na njemu u nekom svom svetu đuskao neki Amer, objasnio mi je drug koji živi u Prištini već dve godine, a koji mi je bio nešto poput vodiča te večeri.

"Vidiš onog lika tamo? To ti je isto Amer, radi nešto u ...", urao mi je na uvo.

Prestala sam da ga slušam kad sam videla da i nas odmeravaju i verovatno šapuću slične stvari.

"Vi se ovde svi znate?", pitala sma ga.

"Pa, manje više" opet mi se izdrao na uvo.

Onda je stiglo piće od nekog lika koga nismo odmah mogli da lociramo, ali se sam stvorio pored nas posle par minuta. Kad je počeo nešto da mi priča, nisam znala da li da mu kažem "ne razumem" ili isto to na engleskom, ali kad mi je video moju zbunjenu facu, sam me je pitao - Where are you from?.

"Belgrade is cool!", izdrao se.

Pitam ga je l bio nekad. Kaže nije. Promumlao je da ne zna engleski baš najbolje i vratio se svojoj ekipi.

"Ne znam ko je ovaj", reko mi je drug.

Antipušačka kampanja - "Kul si i bez cigarete"

Krenuli smo kući negde oko četiri ujutru što ne znači da je žurka bila gotova. Na ulicama je i dalje bilo sveta, taksisti su jurcali ulicama, muzika treštala iz kola. Pokušavala sam saberem utiske.

Drug nas je ubeđivao da nastavimo dalje i povela se polemika kuda. Nisam razumela šta znače nazivi klubova o kojima su pričali i onda sam skontala - bilo mi je super, ali ništa nisam razumela. Sve je super dok pričaš na engleskom, ali treba razumeti šta pričaju ljudi oko tebe.

"Ne možeš da skontaš Prištinu za jednu noć", reko mi je drug, "Moraš da dođeš ponovo".

Nismo produžili dalje, ostavili smo za sledeći put.