Od Platona i njegove neuspjele “misije” u Sirakuzi u službi tiranina Dionizija I. ostalo nam je Sedmo pismo. Ta legendarna epizoda uzimlje se kao metafora za sve filozofe i umjetnike koji su u XX. stoljeću bili zadivljeni vođama i politikom s onu stranu demokratske dosade. No, nije li začudno da se apsolutna moralna krivnja za odlazak put Sirakuze uvijek pripisuje najvećem misliocu XX. stoljeća – Martinu Heideggeru, dok se slučajevi Knuta Hamsuna i Ezre Pounda drže, doduše, amoralnim, ali posve benignim u odnosu spram slučaja majstora-mislioca. Literatura o političkim zabludama velikoga romanopisca i pjesnika danas je rijetkost, dok se, naprotiv, Heideggerovo divljenje ”rukama” Adolfa Hitlera, kako je Jaspers optužio Heideggera za podaništvo nacizmu, i dalje umnaža. Moglo bi se kazati da je razračunavanje s Heideggerovim kratkim pristankom uz nacizam za vrijeme rektorata u Freiburgu tijekom 1933.-1934. godine svojevrstan univerzalni (moralni) ispit savjesti cjelokupne zapadnjačke kulture. Time se i nehotice filozofija, u duhu Hegelova nauka, stavlja na vrh svih znanosti i ljudskih umijeća, neovisno o tomu što je kraj XX. stoljeća bio posve u znaku one Warholove maksime kako je umjetnik, a to će reći i filozof, samo jedan od inih u businessu svijeta.
Nakon studija Bourdiea, Pöggelera, Fariasa, Safranskoga čini se da je slučaj Heidegger još uvijek otvoren. To ne znači da je dosada prevladala i da će povijesni revizionizam i tu epizodu razvodniti kao nebitnu za razumijevanje misaonoga i političkoga obzorja Martina Heideggera. Ipak, u posljednje vrijeme prevladavaju studije koje nastoje dohvatiti smisao njegova angažmana izvan vulgarne optužbe da je bio samo običan nacist. Među izazovnijima svakako su dvije knjige mlađih filozofa – Miguela de Beisteguija, Heidegger & political – Dystopias (Routledge, London – New York 1998. ) i Juliana Younga, Heidegger, philosophy, Nazism (Cambridge University Press, 1997. ) o kojima je nužno kritički progovoriti zbog same stvari do koje nam je stalo, a to je odgovor na pitanje je li iz Heideggerova mišljenja okreta zapadnjačke metafizike uopće moguće govoriti o nekom njegovu pojmu političkoga i angažmana? I može li se Heideggerovo mišljenje još očuvati kao spasonosan pjev u posvemašnjemu nihilizmu virtualne civilizacije?
Miguel de Beistegui profesor je filozofije na sveučilištu u Warwicku. Njegova studija o Heideggeru i političkome angažmanu iz obzorja razumijevanja onoga političkog kao takvog pripada tradiciji njemačke nove historiografije, jer nastoji ispreparirati pojam onoga političkog u odnosu spram politike na tragovima poznate knjige Christiana Meiera Die Entstehung der politischen bei den Griechen. Strogost izvođenja i filologijski vjerni slijed praćenja pojma političkoga i politike u Heideggera ne zaostaje za već usvojenom literaturom Löwitha, Bourdiea i Pöggelera. Beistegui nastoji razumjeti Heideggerov politički angažman u službi nacizma, tako što promišlja njegov pojam politike uopće. Koliko je to uopće moguće, ako se zna da je Heidegger o politici i društvu ostavio tek nekoliko fragmenata u djelu Sein und Zeit i u nekim predavanjima o velikim metafizičarima Zapada, što filozofiji politike nikad nije bilo korisno, pravo je pitanje. Beistegui stoga pokušava dovesti u svezu odnos Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije s pitanjima granica između mita i politike u govoru samoga Heideggera.
Od početaka raščlanjivanja Heideggerova slučaja uvriježila su se tri metodologijska pristupa. Ona su, dakako, istodobno i spoznajno relevantna. Prvi, da je politički angažman u nacističkome režimu rezultat njegove filozofije; drugi, da je posrijedi tek moralno i građansko podaništvo, svojevrstan ljudski i politički oportunizam; treći, da je Heidegger zakazao i zabludio u politiku od čega se ubrzo ohladio. Postoji i četvrti pristup, koji je danas najmanje vjerodostojan, a govori o tomu da je Heidegger izvršio čak i nekovrsnu ezoteričku kritiku nacizma. Miguel de Beistegui se, uvjetno rečeno, drži prvoga pristupa. No, on odbacuje Fariasovu optužbu kako je mislilac obrata metafizike bio samo mali, provincijalni nacist. U predgovoru knjizi Beistegui izričito upućuje da mu je stalo izvesti postavku kako je posrijedi filozofijski odgovor na pitanje smisla političkog angažmana iz njegove korjenite kritike metafizike, a time i novovjekovlja uopće. U tom pogledu cijelo je izvođenje nadahnutije djelom onih tumača Heidegegrova teksta koji su posvećivali pažnju Heideggerovu razumijevanju zajednice i politike, negoli onih koji su ga ideologijski odbacivali kao eminentnoga nacističkog mislioca. Beistegui opširno pokazuje razmjere Heideggerove recepcije u SAD s obzirom na politički angažman, koji je iz liberalno-demokratske tradicije uvijek bio suprotstavljen benevolentnijim pristupima Engleza ili Talijana, čak i Francuza okupljenih oko Heideggerova prijatelja Jeana Beaufreta i velikog nadrealističkoga pjesnika i antifašističkoga borca Renéa Chara.
Miguel de Beistegui izrijekom ustvrđuje da je njegov temeljni problem s artikulacijom Heideggerova odnosa spram nacističke politike pokušaj razračunavanja, ali i fenomenologijskoga razumijevanja, s pojmom tubitka (Dasein) u Sein und Zeit-u i to u odjeljku o povijesnosti. Međutim, on otklanja onu tešku Adornovljevu optužbu da je Heideggerovo mišljenje stoga iz temelja “fašističko u svojim najunutarnjijim sastavnicama”. Budući da u Heideggera nema eksplicitne političke filozofije, razvidno je kako tek valja promisliti zašto iskustvo bezavičajnosti novovjekovnoga čovjeka stvara uvjete za drukčiji, izvan prosvjetiteljske tradicije i liberalizma, pojam politike. Za Beisteguija ono političko tvori način organizacije bića, ono iskonsko mjesto otvorenosti za događaj. Zato su decizionizam i politička romantika, doduše, bliski Heideggerovim egzistencijalnim odlukama, ali nipošto njegov filozofijski credo spram političkoga. U otvorenosti onog političkoga Heidegger je, prema Beisteguiju, uvijek promišljao nešto sudbinski drukčije od politike interesa, nešto fundamentalnije, što proizlazi iz povijesnoga razotkrića i odsuća bitka i vremena. To je do kraja njegova misaonog života ostalo nedirnuto, ako se ima u vidu da je sve velike ideologije XX. stoljeća – fašizam, boljševizam i amerikanizam – držao nedostatnim i promašenim za prebolijevanje iskustva nihilizma.
Unatoč vrlo brižnome interpretacijskom postupku, koji bi Heideggeru trebao “otvoriti” neki pozitivan odnos s političkim, Beistegui tapka u mraku neiskazivoga i neizrecivoga hajdegerijanskoga “žargona” o politici i političkome. Tamo gdje on iz Platonove Politeje i Aristotelove Politike nastoji pronaći ishodište tzv. toposa iskonske politike, pozivajući se na Heideggerove misli o grkstvu kao sjaju zajedništva bitka i bića, pojavljuju se “crne rupe” interpretacije, zato što Heidegger ono političko, ako to uopće izvodi, drži izvedenim, kao, uostalom, i antropologiju, iz temeljnog metafizičkoga događanja bitka i vremena u dosadašnjoj povijesti. Nije Heideggeru do obnove polisa, jer je to bitno nemoguće. Nakon iskustva nihilizma, nakon bezuvjetnog gospodstva tehnike nad čovjekom, oblici političkog angažmana u smislu obnove polisa pripadaju nostalgiji praktične filozofije, koja iz Heideggera za svoje svrhe nikad nije mogla “ukrasti” baš ništa.
Druga je poteškoća da se ono političko pokušava misliti lebdeći između Heideggerova kasnog mišljenja zgode (Ereignis) na tragu riječi grčkih predmetafizičkih mislilaca i romantičnoga pjesnika Hölderlina. Sva uviranja u tajnu Heimwega, Heimata i Heimkunfta, što Miguel de Beistegui suptilno razotkriva s onu stranu zloporabe konzervativne revolucije u Njemačkoj u desničarskih političkih ideologa, nisu uvjerljiva kao mogućnost utemeljenja neke Heideggerove političke “pozicije”. To ne umanjuje vrijednost autorskoga rada. Ipak, ostaje upit zašto se ne postavlja pitanje kako to da je, ako se slijedi onaj prvi pristup Heideggerovu slučaju, u bitkovnopovijesnome mišljenju izostalo povijesno tematiziranje političkoga kao nešto “pozitivno”. Filozof koji je jedini u XX. stoljeću dosljedno proživio “kraj filozofije” nije iz svojega motrišta mogao vidjeti nikakvu politiku kao nastavak modernoga subjektivizma u demokratskim igrama oko moći i vlasti.
Ako se preko Heideggerova slučaja, njegova zabludnoga odlaska na Sirakuzu – kako je to izvrsno istumačio Hans-Georg Gadamer, smještajući bit političkog angažmana u pad filozofa ispod razine misaonoga iskustva koje je u XX. stoljeću neprijeporno bilo najradikalnije od svih ideologija spram tehničkoga nihilizma i raskorijenjenosti čovjeka, jer zašto bi ga prigrlili i ljevičari i antifašisti ako je bio samo “prokleti naci-izrod” – pokušavaju isprati grijesi filozofije u njezinu totalnome angažmanu, što je od Platona do Marxa bila konstanta, čemu Heideggeru pripisivati više no što to jedan filozof i čovjek (kao utjelovljenje filozofije) zaslužuje? Neizravno, to je pitanje o granicama filozofijskoga razumijevanja politike u tzv. oskudnome vremenu, što Beistegui i sam priznaje. Uznemirujuće ostaje pitanje o tomu je li Heidegger čak i netko tko je o političkome iz obzorja mišljenja tubitka u svojoj povijesnosti suvremeni mislilac. Naime, što znači misliti s onu stranu epohalnih granica? Svi koji danas slave “napredak” u filozofiji, zaboravljaju da je Heidegger upravo izvršio “obrat” spram tradicije metafizike, tako što je hegelijanski napredak proglasio krajem filozofije nakon čega mišljenje iziskuje korak natrag, ali ne kao nostalgiju i kao obnovu nečeg bitno prošloga, nego kao otvaranje novoga obzorja. Nema dvojbe da je zabluda jednog nepolitičkoga, ako se poslužimo naslovom političkih memoara Thomasa Manna o onome tragičnome razdoblju njemačke povijesti u doba nacizma, kao što je bio Heidegger, bila uistinu velika i nikad dovoljno”moralno” iskupiva.
No, gdje uopće danas tragati za prebolijevanjem bezavičajnosti modernoga svijeta ako svi nihilizam tehnike fatalistički drže jedinom radosnom zbiljom? Mišljenje je za Heideggera ipak bilo nešto bitno drukčije od naputka za akciju i od svekolikog računskoga karaktera moderne metafizike. Mišljenje na stvar političkoga na posljetku je završilo u poetskim figurama. Studija Miguela de Beisteguija ne donosi, dakle, ništa spektakularno. Ona se čak ne zanosi patosom dekonstrukcije Heideggerova mišljenja. To je upravo njezina najveća vrijednost, čak i kad se bavi onim krajnje neizrecivim pojmom političkoga u Heideggera. Od nepreuzetnih nakana ima više koristi negoli od bučno najavljivanog presuditelja slučaja Heidegger, koji ne prestaje intrigirati filozofe u doba kada diktature i farse dijeli neka začudna tajna veza. U srodnome duhu, iako s izrazitim naglaskom na politiziranje Heideggera kroz “pripovijest” o prebolijevanju prošlosti, svoje postavke izlaže i Julian Young, profesor filozofije na sveučilištu u Aucklandu. Young je dosad objavio zapažene studije o Schopenhaueru i Nietzscheu u ediciji Cambridge University Pressa i Nijhoffa. Zanimljivost je studije tvrdoga naslova Heidegger, philosophy, Nazism poglavito u tomu što slijedi novija istraživanja Heideggerova slučaja – Sluga, Safranski, Kraus, Beistegui – koja izrijekom odbacuju kauzalističku “teoriju” o nedjeljivosti Heideggerova mišljenja i pokornosti nacističkoj politici. Sablazan je bila izazvana knjigom Victora Fariasa i nanijela je mnogo štete objektivnom pokušaju tumačenja zapretanih odnosa najteže filozofijske misli XX. stoljeća i totalitarne ideologije u obličju nacizma. Young je pokazao odlično poznavanje glavnih tokova interpretacija Heideggerova mišljenja, ali je s obzirom na zadanu temu istodobno pokazao i doseg svih mjerodavnih ulaza u zagonetku one odiozne postavke o zadivljenosti Hitlerovim rukama kao biti nove velike politike. Svi istraživači Heideggerova političkog angažmana neizbježno se nalaze u položaju da se prije svakog iskaza o temi samolegitimiraju jesu li tek puki ideolozi u službi neke imaginarne kritičke teorije društva, sljedbenici metapolitičke nove desnice ili naprosto studiozni istraživači za koje njihov možebitni liberalizam ništa ne znači za stvar do koje im je u istraživanju uopće stalo.
Temeljna je Youngova postavka u de-nacifikaciji Heideggera. Budući da je i sam autor svjestan kako taj pojam može izazivati nesporazume i čak dogmatska tumačenja, on ga najprije izlaže kao historijski i kao dekonstrukcijsko-analitički pojam. U prvom slučaju riječ je o usporedbi dvije pripovijesti (službene i neslužbene), koje su u optjecaju u objašnjenju Heideggerova političkoga angažmana. Prva je ona koju je i sam Heidegger u interviewu Rudolfu Augsteinu za “Spiegel” izložio mjerodavnim samorazumijevanjem. Ona je u nas odavno poznata. To je stajalište branio Vanja Sutlić u svojem tumačenju odnosa mislioca i politike pod čizmom totalitarizma, držeći ga jedino obvezujućim. Ukratko: Heidegger se u interviewu pod začudnim redakcijim naslovom Samo nas još jedan Bog može spasiti založio za izvanjsku samokritiku vlastite zablude. Opredjeljenje za nacionalsocijalizam kao političku opciju proizišlo je kao alternativa razarajućem duhu weimarskoga liberalizma i opasnosti od sablasti boljševičke revolucije. Razočaranje u “pokret” ubrzo slijedi zbog toga što ga u ruke preuzimlju primitivni i barbarski pojedinci koji će ga usmjeriti prolomu rasizma i biologizma najgore vrste.
Heidegger se nakon rektoratskoga vodstva okreće filozofijskoj kritici pokreta predavanjima o Nietzscheu i metafizici. Napokon, krunski dokaz njegova unutarnjeg disidentstva jest odbojnost režima spram njegova imena, nesudjelovanje na filozofskim kongresima, upregnutost u javne radove poput običnoga anonimca i sl. Neslužbena pripovijest, međutim, kazuje da stvari s Heideggerovim protivljenjem nacističkome režimu uopće nisu bjelodane. Dapače, da su izmišljene i napuhane. Ta je pripovijest “zakuhana” Fariasovom knjigom, potaknuta dokumentima koje je skupio Hugo Ott, a doživjela je kulminaciju dokumentima koje je Guido Schneeberger prikupio pod naslovom Nachlese zu Heidegger. Posrijedi su kompromitirajući Heideggerovi govori u rektoratsko vrijeme. U njima se spominje i takva formulacija, kao primjerice, ona da je Hitler “jedina njemačka zbilja i zakon”. Ta jer pripovijest uzdrmala onu po kojoj je Heidegger samo zbog svoje političke zaslijepljenosti i konzervativne privrženosti ideologiji Heimata kratkotrajno, i bez većih moralnih posljedaka, pristao uz nacizam. Stoga Young pod pojmom de-nacifikacije Heidegegra ne kani radikalno sumnjati u u dokumente koji kompromitiraju Heideggera. On ne poriče dokaze o njegovu političkome oportunizmu. Da bi se uopće shvatio problem zbog čega se Heideggera mora “de-nacificirati”, treba razjasniti onaj drugi pojam, koji smo nazvali dekonstrukcijsko- -analitičkim.
Youngova je prosudba kako je divljenje istraživača, uključujući i njega samoga, prema Heideggeru i nacizmu upravo u čudesnome nesrazmjeru jedne epohalne “filozofije bitka” s paradigmom zla. Zato on ne može pristati da ni u jednome koraku Heideggerova puta mišljenja ne pronađe bilo kakvu natruhu pripreme nacističkoga proloma. Youngova je težnja naizgled unaprijed tautologijska: dokazati da Heideggerova misao nema veze s nacizmom. Zar je to dosad nešto nepoznato? Svakako da nije. No, stvar je u dekonstrukciji one druge, neslužbene pripovijesti koja može stvoriti, kao što je već i stvorila, drukčiji pogled na Heideggera kao filozofa destrukcije tradicionalne ontologije ili, jednostavno, prekretnoga mislioca epohe.
Youngu je bilo poznato da ideologijska čitanja Heideggera kao kriptonacista nisu bila strana ni jednome Adornu, a da je na istome tragu svoju kritiku usmjerio i Habermas, pisac predgovora drugome njemačkome izdanju Fariasove knjige. Upravo zbog toga čini se da je banalnost postavke, koju Young iskazuje u svojoj studiji, vrijedna tumačenja. To je vraćanje Heideggera čistoći njegova vlastita djela koje nikakvi novi dokazi o njegovim životnim zabludama i oportunizmima više ne mogu dovesti u pitanje. Uostalom, Safranskijeva monografija Ein Meister aus Deutschland: Heidegger und seine Zeit možda na najbolji način govori o tom problemu a da ne dovodi u pitanje navlastitost tzv. neslužbene pripovijesti. Koliko god je stoga Youngova nakana inovativna, toliko je i ona zapravo staro vino u novim bocama. Ono što joj podastire zanimljivost svodi se na razmicanje interpretacijskih paučina oko Heideggerova političkog angažmana. Pritom je njezina jedina “inovativnost” u tomu što dekonstruirajući politiziranoga Heideggera ne pada pod utjecaj hajdegerijanske hagiografije tzv. službene pripovijesti.
Young strastveno želi dokazati da je karakter Heideggerova političkog angažmana bio nekonzistentan s najdubljim filozofijskim uvjerenjem duha vremena. Sukladno njegovoj kritici metafizike, zbog čega je odbacivao političku znanost kao ideologiju, za Heideggera je politika bila mišljena iz obzorja ozbiljenja novoga povijesnog sklopa bitka i vremena. Ona je stoga nosila znamenje decizionizma i metafizike. To je bila začudna koncepcija političke romantike i akcionizma, što mnogi teoretici u svjetlu analize fenomena kraja XX. stoljeća i konzervativizma danas drže srodnim angažmanu Ernsta Jüngera. Young se pozivlje na nekoliko recentnih analiza Heideggerova razumijevanja politike, osobito na sudove Hansa Sluge iz knjige Heidegger’s Crisis: Philosophy and Politics in Nazi Germany. (Cambridge, Harvard University Press, 1993.) Za njega je bitna distinkcija između filozofijskoga mišljenja i Heideggerove političke ideologije sadržana u odnosu između visokog modernizma i reakcionarne političke romantike. Ovdje treba zastati. Naime, Hubert Dreyfus s Berkeleya, jedan od autora novijih istraživanja o istom problemu, ustvrđuje da je Youngova knjiga inovativna u tom pogledu što razotkriva Heideggera kao svojevrsnog branitelja jedne komunitarne ideologije koja se danas u političkim znanostima – uz liberalizam – čini najutjecajnijom teorijom. Nema dvojbe da su politička romantika i pojam “zavičaja” na neizravan način blizak komunitarnoj koncepciji zajednice. No, poteškoća je Youngove knjige Dreyfusova prikaza što polaze od izvanjske, teško dokazive postavke kako je de-nacifikacija Heideggera istodobno način razotkrića njegove implicitne kritike totalitarne politike nacizma.
Komunitarizam je strano tijelo Heideggerova političkog angažmana. Sklonost nekovrsnome decizionizmu i političkoj romantici kakvu je uobličio Carl Schmitt u svojim raspravama, Heideggeru je bila svakako dobro poznata, ali joj nije podarivao izričitu naklonost. Svako historijsko-filozofijsko istraživanje, što studija Juliana Younga želi biti, mora se kloniti izvanjskih analogija, čak i kad to stvara ugođaj mističnih sveza između tematiziranog vremena i vremena istraživačeva diskursa zbog nedostatka izravnih dokaza. Hermeneutika je u svojoj izvornoj biti tumačenja teksta, kako je jednom lijepo rekao sam Heidegger, pokušaj usklađivanja zvona s različitih brjegova. Ako nema suglasja u glazbi, onda zvona nisu dobro ugođena. Na tumaču je tradicije velika odgovornost upravo u načinu stvaranja suglasja. Youngova knjiga s istaknutim programom “de-nacifikacije Heideggera” utoliko je suvremen prikaz stanja s recepcijom Heideggerova političkog angažmana. Granice su takvog prikaza određene veličinom teme i njezinom ideologičnošću. Zato je pokušaj izbjegavanja ideologijskoga pristupa temi filozofije i zla s obzirom na Heideggerov odnos s nacizmom – korak koji obvezuje. Ali u njemu je već nazočna i obzirnost spram tumačenja nečeg što se nikad ni samome Heideggeru nije objelodanilo kao pozitivan problem političkih znanosti ili filozofije politike. To je navlastito stvar onog političkoga ili politike kao tragične sudbine tubitka u zajednici.
Heidegger se ne može “de-nacificirati”, ako ga uopće treba podvrgnuti tom projektu “pročišćenja”, tako da ga se “nagovori” misliti komunitaristički. Zablude su jednoga nepolitičkoga bile daleko od današnjih zabrinutih teoretika povratka idealima male zajednice, koja se neće utopiti u žrvnju bezoblične masovne demokracije, u kojoj – unatoč obnovi liberalnih postulata – ideje slobode i republikanizma sve više bivaju tlapnjama. Heideggerova je pseudopoetska vizija zajednice ipak bila zatočena mističnim čitanjem Hölderlinove čežnje za iskonskom Grčkom – domajom bogova, junaka i mislilaca.
Izvor Nova Istra
