<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Normalizacija svega

Da li je bilo koja promena dobra? Složićemo se da nije. Pa ipak, često se podrazumeva da svaki proces menjanja ljudske zajednice jeste zapravo razvoj, napredak.

11. septembar 2015, 12:00

 Pogrešno verujemo da sve što je novo mora da bude napredno, progresivno, a sve što nije novo mora biti nazadno, konzervativno. Iz toga sledi da se treba boriti za novo, a protiv starog.

Izjednačavanje svake promene sa napretkom može da se primeni na društvene norme. Bez normi nema onoga što se nekada nazivalo normalnost. Ako neko želi da izbegne da se njegovo ponašanje ocenjuje kao nenormalno, najbolje je da uništi normu. Normalizacija je pojava da se nova ponašanja, koja nisu u skladu sa normama zajednica, uvedu u zajednicu kako bi ih ona prihvatila.

Jedan od načina na koji zainteresovana grupa ili pojedinci mogu da normalizuju određenu pojavu u zajednici jeste da je polako i postepeno uvode. Noam Čomski je ukazao kako vlasti koriste taj mehanizam kroz medijske manipulacije. Kod nas se to često naziva „kuvanje žabe” ili strategija malih koraka. Ako žabu ubacite u vrelu vodu, ona će odmah da iskoči, ali ako je stavite u hladnu vodu koju polako zagrevate, ona neće primetiti promene i ostaće mirna sve dok ne bude potpuno skuvana.

Drugi način za normalizaciju neke pojave je tvrdnja: „Svi drugi to rade”. Tinejdžer koji puši marihuanu ima potrebu da mu se u tome pridruže i drugi članovi njegove grupe jer tada njegovo ponašanje postaje normalno.

Kada se tinejdžer sprema da izađe u petak uveče, oko 23 sata, na zaprepašćeni pogled roditelja uzvratiće: „Šta me gledate, pa svi moji drugovi izlaze u ovo vreme”. Time će preventivno uokviriti roditeljsku reakciju kao zabranu ili dozvolu njegove normalnosti.

Šta roditelj treba da uradi u ovoj situaciji? Da postavi granicu i uđe u konflikt ili da popusti?

Kao što je normalno da mladi ljudi misle da su najpametniji i da svet počinje od njihove generacije, tako je normalno i da stariji o tome imaju sasvim drukčije mišljenje. Treba prihvatiti da između generacija postoji konflikt, razmena argumenata, dijalog sa željom da se uspostave pravila koja će biti prihvatljiva i za jedne i za druge.

Društveni dijalog će izostati ako su stariji pasivni, uplašeni od neobuzdane agresivnosti mlađih, ako su sami sebe diskvalifikovali u pogrešnom uverenju da svet pripada mladima, ako se ulizuju mladima pretvarajući se da su oni takođe mladi i napredni. Bez društvenog dijaloga, bez konflikta, gubi se dijalektička tenzija i ravnoteža između ovih grupa i stvari se pomeraju ka žabokrečini političke korektnosti. Iako je razgradnja društvenih normi koristila onim grupama koje su ranije bile označene kao nenormalne, ona veoma šteti kako porodici tako i zajednici.  

Politika.rs