<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Priča Sirijca Ramija: Moje putovanje do Njemačke

Mladi Sirijac Rami jedan je od onih koji je uspeo da pređe takozvani Balkanski put i iz svoje ratom razrušene zemlje stigne do obećane - Nemačke.

04. septembar 2015, 12:00

Njega smo upoznali polovinom avgusta u Beogradu. Sada nam se javlja telefonom iz nemačkog grada Zinshajma. U razgovoru za RSE priča o tome kako ga je privela srpska policija, jer mu je istekao dokument o privremenom boravku, te kako su ga krijumčari od Budimpešte doveli do nemačke granice nakon čega se, kao i mnogo puta na tom putovanju, morao pouzdati u GPS i svoje noge. Otkriva i kakav je tretman izbeglica u Nemačkoj i šta planira dalje.

Kada smo ga tog sparnog avgustovskog dana upoznali u foajeu jednog beogradskog hotela, Rami je odavao utisak odlučnog, ali uplašenog momka. Ovaj 24-godišnjak iz Damaska tada je sa grupom saputnika, mahom njegovih vršnjaka, tek bio stigao iz Preševa, gde je dobio potrebne papire za privremeni boravak u Srbiji. Iz straha nam se predstavio lažnim imenom – Abu Daham. Danas, kada je u kampu u Zinshajmu, gradiću na jugozapadu Nemačke, Rami se oseća bezbedno.

“Situacija u kampu je dobra. Nemački narod je tako dobar prema nama. Imamo večeru, doručak, čista kupatila. Sve je dobro za porodice i za decu. Čak i za nas odrasle je za prvo vreme dobro”, kaže.

No, do trenutka kada će biti na sigurnom, ovaj diplomirani anglista morao je iza sebe ostaviti rodni grad i preći na hiljade kilometara. U Istambulu je godinu i po dana radio ne bi li prikupio novac za put. Iz Izmira je brodom stigao na grčko ostrvo Kos. Za taj put je krijumčarima dao 1.200 dolara. Odatle je preko Atine stigao u Makedoniju, a potom do Preševa u Srbiji, gde je dobio potrebne papire. Iz Preševa je autobusom doputovao u Beograd.

Nakon par dana u prestonici Srbije, on i njegova grupa uhvatili su voz za Suboticu. Na železničkoj stanici ih je taksi odvezao do Palića odakle su peške u grupi od pedesetak ljudi krenuli ka granici. Međutim, naišli su na zajedničku patrolu srpske i nemačke policije, koje od jula sarađuju u pograničnom pojasu oko mađarske granice.

“Nakon što smo prešli pedeset metara uz prugu ka mađarskoj granici, čekala nas je srpska policija. Problem je što nas je policija odvela u zatvor, a bila je u pratnji nemačke policije sa kojom je bila u zajedničkoj patroli. Dva policijska kombija su došla i odvezla nas na neko mesto, nije bila policijska stanica, već nekakva obična zgrada na imanju. Tamo smo bili do ujutro, a onda su nas odvezli u sud. Tamo su nam rekli da možemo da platimo 50 evra po osobi i odmah odemo ili ćemo morati da čekamo pet dana u zatvoru. Odlučili smo da platimo. Dali su nam papire koji važe deset dana, jer papiri koje smo uzeli u prethodnom kampu nisu više bili važeći. Tako da su nam rekli da smo bili ilegalno i zato su morali da nas privedu.”

Neprilika u kojoj se naš sagovornik našao je nešto na šta pojedine nevladine organizacije već neko vreme ukazuju: legitimacije koje izbeglice dobijaju u Preševu važe tri dana, pa ljudi koji iz različitih razloga ostanu duže u Srbiji, automatski postaju ilegalci i policija ih, koliko ih uhvati, kažnjava novčanom kaznom.

Ipak, Rami i njegova grupa odlučili su da pokušaju još jednom, ovog puta iz Horgoša. U akciju su stupili oko 22 sata,  u prelasku granice su im dosta pomogli vremenski uslovi.

“Policija je od jutra do mraka bila na granici čekajući izbeglice. Svakoga ko bi prešao granicu su vodili u zatvor i uzimali im otiske prstiju. Nama je pomogla jaka kiša koja je te večeri padala. Na granici nije bilo policije zbog kiše. Tako smo prešli granicu i ušli u Mađarsku.”

Pet sati su pešačili kroz šumu opremljeni GPS-om, uz pomoć kojeg su pronašli benzinsku pumpu.

“Na toj pumpi mnogo vozila čeka izbeglice koje odvozi do jednog posebnog hotela u Budimpešti. Platili smo vozaču 250 evra po osobi i on nas je odvezao u hotel 'Feni'. U njemu se smeštaju izbeglice i tamo možete provesti barem pet, šest sati. Ovaj hotel smešta izbeglice i oni plaćaju vladi da ne odvodi izbeglice u zatvor i da ne zatvore hotel.”

U blizini hotela, nastavlja priču Rami, čekaju automobili koji voze do Austrije ili direktno do Nemačke, u zavisnosti od toga koliko novca imate. Ispred vas sačekuju Sirijci zaduženi da izbeglice povežu sa vozačima. Rami je odlučio da ide direktno u Nemačku.

“Šesto evra plaćate sirisjkom krijumčaru, a on od tih para daje deo vozaču. Vozač nam je rekao da će nas odvesti do mesta u blizini Minhena, ali nas je slagao. Ostavio nas je na granici između Austrije i Nemačke. Rekao nam je da prepešačimo oko 200 metara i da ćemo biti na nemačkom tlu. Ali, to nije bio veliki problem za nas, jer smo na GPS-u našli prugu koja vodi do Minhena. U Minhenu sam pozvao prijatelja koji je u Nemačkoj već tri meseca. Posavetovao me je da odem u jedan dobar kamp. Rekao je da idem direktno tamo, da se ne javljam policiji, jer nikad ne znaš kakav ćeš kamp dobiti, pa sam poslušao prijatelja i otišao u onaj koji mi je preporučio.”

Tako je junak naše priče stigao u kolektivni centar u Zinshajmu. Nakon tri meseca provedena u kolektivnom centru, izbeglice dobijaju dozvolu za pojedinačni smeštaj. Rami se nada upravo tome.

“Situacija će biti i bolja, jer nakon što dobijemo dozvolu za smeštaj, moći ćemo da iznajmimo kuću o trošku države. Tako da ćemo ovde biti ta tri meseca i nakon što dobijemo smeštaj, situacija će se umnogome poboljšati. Te dozvole za pojedinačni smeštaj važe tri godine, nakon čega moramo da dobijemo nove.”

Kada smo sa njim razgovarali u Beogradu, rekao nam je da želi u Nemačkoj da pohađa postdiplomske studije anglistike. Sada je korak bliže ka ostvarenju tog cilja. Ipak, rastužuje ga drama u Mađarskoj kroz koju prolaze njegovi sunarodnici i druge izbeglice.

„Stvarno se nadam da će pre ili kasnije stići na svoje odredište, jer, znate, nosimo preveliko breme i ne možemo više da čekamo. Ne smete da se vratite, morate da nastavite put, jer ako se vratite – to će biti katastrofa. Za mene nije problem, jer sam sam, iako sam morao da platim oko 3.000 dolara. Međutim, to je veliki problem za porodice, jer su neke od njih uložile sav novac, prodale su svoje kuće kako bi stigle u Evropu. Stoga se nadam da će te porodice stići na svoja odredišta“, zaključuje Rami.

RSE