Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći jedan da ispriča vic. Imao je i on taj običaj, da zovne u gluho doba noći iz kafane i ispriča vic.
Elem, poslali Muju u svemirsku misiju sa tri majmuna, pa kad su napustili orbitu, javio se Houston da im podijeli zadatke: majmun broj jedan da odbaci dodatne rezervoare, majmun broj dva da provjeri razinu kisika u letjelici, majmun broj tri da pazi na kurs. "A ti, Mujo", zazvali konačno i njega, "nahrani majmune i ništa ne diraj!"
Starog šovenskog vica o glupom Muji u svemiru prvi put sam se sjetio kad je ono lani nizozemska kompanija Mars One pozvala dobrovoljce za ambiciozan projekt kolonizacije Marsa, a Opća administracija za islamska pitanja GAIAE iz Ujedinjenih Arapskih Emirata izdala fetvu kojom je upozorila muslimane kako svatko među njima tko bi se odlučio na takav "opasan put" riskira "smrt bez ispravnog razloga" i, jasno, "kaznu sličnu onoj predviđenoj za samoubojstvo".
Drugi put toga sam se šovenskog vica sjetio kad sam u mojoj omiljenoj rubrici "Pitanja i odgovori" na stranici Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini naišao na pitanje nekog znatiželjnog čitatelja, kojega je zanimalo "u kojem smjeru bi klanjao musliman ako bi se zadesio u svemiru, recimo na Marsu", i odgovor Rijasetova fetva-i-emina, nekoga profesora doktora, kako će na to pitanje odgovoriti "kada i ako se to desi", jer "sada se baviti tim pitanjem spada u besposlicu".
Konačno, treći put šovenskog sam se vica o Muji astronautu sjetio nekidan, čitajući kako je dovršeno betoniranje temelja budućeg orijaškog islamskog centra na Pešteru kraj Sjenice, sa veličanstvenom džamijom s petnaest kupola i šest minareta, od kojih će dva, visoka po stotinu metara, biti najviša u Sjenici, Sandžaku i cijeloj Europi.
Ne mogu, ukratko, šoveni Muju zamisliti glupljeg nego što ga zamišlja njegova rođena ulema.
Malo, eto, što islamski učenjaci istraživanja nepoznatog u načelu smatraju nepotrebnim kockanjem sa životom, pa samim tim i sa kaznom namijenjenom samoubojicama. Da se veliki putnik i istraživač Abu Abdulah ibn Batuta obratio njima, da je "arapski Marko Polo" prije sedam stotina godina njima rekao kako je naumio do Indije i Kine, samo zato jer je "željan pustolovina", ostala bi svjetska književnost bez vjerojatno najfascinantnijeg putopisa ikad napisanog arapskim jezikom. Da se, najzad, "opasan put" računao u rizik od "smrti bez ispravnog povoda" prije četiri stotine godina, ne bi ni Evlija Čelebi pomolio nosa iz Istanbula, niti bi imao tko napisati otomansku Bosnu. Uz dužno poštovanje svemirskim putopiscima, putovanje na Mars je šetnja po Ferhadiji prema opasnostima i rizicima koje je nosilo putovanje do Kine prije sedam stotina godina.
Odričući muslimanima pravo na znatiželju i znanje kao šejtansku rabotu, njihovi se učenjaci odriču tako i svih onih veličanstvenih otkrića koje su čovječanstvu dale muslimanska pamet i znatiželja, uključujući - naposljetku - i dostignuća u astronomiji, gdje su u srednjem vijeku za neuku Europu Arapi bili NASA. Da je onaj ljubopitljivi čitatelj, recimo, za smjer klanjanja s Marsa umjesto Rijasetovog fetva-i-emina prije hiljadu godina pitao Abu Rahima al-Birunija, čuvenog arapskog astronoma – ali i matematičara, geografa, filozofa, teologa, liječnika, lingvista, kemičara i antropologa, arapskog Leonarda prije da Vincija – ovaj mu sasvim sigurno ne bi odgovorio kako takvo pitanje "spada u besposlicu".
Ne samo zato što u islamskom svijetu prije hiljadu godina znanje i nauka nisu bili tek puka "besposlica", već i zato što je arapska astronomija – čija su fantastična dostignuća, uzgred, ugrađena u današnju astrofiziku, sve do buduće misije na Mars – između ostalog utemeljena upravo na potrebi muslimana da po položaju zvijezda odrede gdje je Meka i u kojem im se smjeru valja klanjati.
Ali što bi od toga mogli znati današnji bošnjački islamski učenjaci? Da se i sami neuki ne klone znanja kao "besposlice", kakvima žele i svoje džemate, onaj Rijasetov fetva-i-emin, na pitanje u kojem bi smjeru musliman klanjao ako bi se zadesio na Marsu, odgovorio bi jednostavno: "U smjeru Zemlje." To, eto, znam čak i ja, ćafir i zvjezdoneznanac koji o svemiru zna manje od Muje.
Na takvoga, eto, glupog Muju računa se kad se po Bosni i Sandžaku umjesto škola i univerziteta grade divovske džamije sa trideset, pedeset, osamdeset, idemo na sto, sa stotinu metara visokim munarama, s kojih će se vidjeti cijeli svijet sve tamo do iza Golije, do kraja ravne ploče. Nisu, naime, šoveni još domislili vic u kojemu će Mujo biti gluplji nego što je to u vizijama današnjih učenjaka, u kojima neće imati ni kuće, ni škole, ni vrtića, ni knjižnice, ni fakulteta, ni kruha, ni posla, ali će imati džamiju s najvećim minaretom u Europi. Dapače, dva. Čisto da ne zna koji je veći, jer znanje – podsjećam - nije dobro. Za islamske učenjake u Bošnjaka nije, naime, besposlica kad Mujo nema posla, već kad želi učiti i znati. Ukratko, kad nema pametnijeg posla.
Veličanstveni islamski centar na Pešteru, sa sve onih šest munara, bit će tako bošnjački Cape Canaveral. Nema Muji tamo opasnosti i rizika, niti ikakve potrebe da se išta pita i zna.
Samo nahrani majmune i ništa ne diraj.
