Banjalučani su jedva i obratili pažnju na tvojih ruku djelo, ali je zato namjesto murala, vijest dana bila mečka koja se spustila negdje u čaršijsko naselje Pobrđe.
Sjaj banjalučke malograđanštine
Banjaluka, "ljepotica na Vrbasu", još jednom je pokazala svoj volšebni malograđanski sjaj. Mural je, blago rečeno, od velikog broja "BanjOlučana" dočekan na nož.
Da se razumijemo, u svakoj čaršiji postoji normalan puk koji podržava ovakvu aktivnost, a koja će jednu sredinu približiti bar malo, kako se to kolokvijalno veli, svijetu.
Ali.
Ali taj normalan puk se pita za estetiku grada koliko i Željka Cvijanović za rad Vlade Republike Srpske. Dakle, nula bambija.
I zato glasna gomila može po društvenim mrežama na svom estetskom patos-nivou kalibrirati i ocjenjivati rad Bugarina. Tako "čaršijska raja" veli, pazite sad - "mutant duva u čamcu”, “mural nema dušu”, “možda nešto sa više smisla”, “ovo čudo djeluje depresivno”, “šta ovakav mural poručuje našoj djeci”, “majstorski urađeno, ali bolesno i očajno izgleda”…
Tragična većina
E, sad, to je ona gomila koja je reper kasabe. To je ona gomila koja se decenijama smije "Gospođi ministarki" jer je budalasto smiješno, a nema hrabrosti pogledati Frljićev "Turbo-folk" jer se "vulgarno psuje". To je, eto, ta svjetina koja teatar doživljava kao pučku zabavu, koja film promatra iz patriotskog ili zabavnog diskursa, a onomad je, valjda od silnog straha, potpisivala peticije protiv prikazivanja "Grbavice". I negdje treba razumjeti taj polusvijet mejnstrima većine kojim puči svaka balkanska čaršija.
Ta, sjetićemo se da ljudi u Banjaluci ne posjećuju koncerte jer pada kiša. Priznaćemo da Banjalučani većma slušaju radio koji živi u '93, zapazićemo kako iz decenije u deceniju ti "građani" biraju mafijaško-nacionalističke strukture, koje im do dan danas, lažući, nude avione, kamione, aerodrome, metroe, staze formule jedan. Bukvalno!
Paradoksalno, centralno gradsko naselje, Borik, nekako je preko par instrumentalizovanih kadrovika uvelo u završnu fazu Raspravu o izgradnji crkve na dječijem igralištu. Do finalne javne rasprave, isto tako, gotovo nikome nije bio problem turiti crkvu namjesto, recimo, dječijeg vrtića?!
Ali ima gore. Sve ovo bi bila tek obična rasprava između muralista i antimuralista, ubleha za fejsbukače, kako god, da se u sve nije umiješala tzv. banjalučka akademska zajednica, jalova i bez kontakta sa realnošću, pretpostavićete.
Kad impotencija progovori
Dabome!
Tako sociolog Ivan Šijaković smatra da su organizatori, obzirom da je mural oslikan na javnom prostoru, trebali da traže mišljenje građana i tako na neki način ugode većini i izbjegnu negativne komentare? Ovu epiku "mudrosti" iz sredine prošlog vijeka objavljenu na portalu "banjaluka.net" treba potkrijepiti Šijakovićevom izjavom u cjelosti, jer ona to zaslužuje:
– Najvažnije je da se stanovnicima te, ali i susjednih zgrada, kao i onima koji tu žive i kojima je to društveni i urbani ambijent, taj mural sviđa, ostalo su komentari kojih će uvijek biti. Ukoliko primjedbe imaju oni koji tu žive, onda je to zaista greška organizatora. To se moglo spriječiti određenom vrstom konkursa, u smislu da se građanima daju tri varijante i da se oslika ona koja odgovara većini, odnosno da se zajedničkim izborom dođe do onog što je najbolje za većinu, smatra Šijaković.
Dakle, sociolog Šijaković smatra da je, valjda u duhu demokratije, trebalo sprovesti javnu raspravu na temu - Dal' vam se sviđa mural uopšte i baška - Dal' vam se sviđa taj i taj mural?
Potpisnik ovih redova uopšte ne sumnja da bi na javnoj raspravi preovladalo mišljenje kako murali ne trebaju Banjaluci, jer je to dio judeomasonske zapadne zavjere protiv Srba, koju sprovode padavičari, a ako bi kojim slučajem muralistika dobila zeleno svjetlo, to bi bila ili Kustina kopija natezanja konopca sa Dodikom i Đokovićem iz Andrićgrada ili kakav umobolni motiv sa Vilerovih goblena.
I tu je poenta ove priče o tzv. banjalučkoj akademskoj zajednici. Ljudi koji bi trebalo da prosvjećuju puk i da mu govore kako smo, eto, i mi, jadni i bijedni, stigli u taj 21. vijek, skrušeno prebacuju lopticu na teritoriju tradicionalnog supismenog naroda, pod parolom - Neka to oni tamo, bez mene, srede.
Na kraju, treba pomenuti fenomenalne ljude iz udruženja “Flaster”, zahvaljujući kojima je Banjaluka (ne)zasluženo u posljednje dvije godine dobila tri murala.
Banjalučnima treba i to reć, da je baš jedan od tih "zloglasnih crteža po zgradama", portal za svjetsku uličnu umjetnost “Streetartnews” nedavno uvrstio na četvrto mjesto najboljih murala u ogromnoj svjetskoj konkurenciji.
Toliko o tome.
Tek kad naraste grad u svom kulturološkom smislu, dakle, kad stanovnici zgrada postanu suštinski građani, u gradu na Vrbasu prva vijest će biti oslikavanje još jedne sive zgradurine, a ne spuštanje međeda na Pobrđe.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
