Porodični praznici su vrijedni i trebamo ih. Kao ostrva malog i ličnog u okeanu kolektivnog i bezličnog.
Sami dolazimo. Sami odlazimo sa ovog svijeta.
Kako popunimo prostor između je ono što od nas ostaje, i nama i drugima. Život i kad odu nadživi one koji su ga živjeli dajući sebe drugima.
Dok mi je majka Ljudmila bila živa radovao sam se kao dijete, iako godinama to uveliko nisam bio, tim trenucima beskonačne topline. Skupimo se veče prije Božića, smijemo se svemu. Bildamo sjećanja preuveličavajući ih.
Pravimo zajedno kolače, gnječimo grah. Gledamo naše stare fotografije i ne vjerujemo zabilježenim garderobnim kombinacijama, toj nevjerovatnoj količini samopouzdanja. Prepadamo se nesretnim bezglavim šaranom, kupljenim kod ribara pripravnika, kome se rep uporno mrda li mrda.
Onda se okupimo oko stola pa svi pričamo istovremeno, a opet se slušamo. Šalimo se na svoj i na račun jedni drugih. Porodica je zakon, niko te ne gleda tim očima, niko nesavršenstva ne pretvara u savršenstva kao rođeni.
Dao bih sve za takav trenutak ponovo dok ga u prizivam sjećanjima. Živim tako da naša djeca imaju tu toplinu u nama. Da je pamte i osjećaju i kad nismo zajedno. I kada nas više ne bude.
Drugari koji slavite Badnje veče i Božić napunite srca I dušu ljubavlju u ove praznične dane, i dijelite je nesebično. Posebno s onima s kojim nema ko osim vas. Posebno sa onima s kojim nema ko. Ljubav. Tu sve počinje i tu sve završava u ovom prostoru od dolaska do odlaska ... srećan nam Božić svima rođaci, iz srca i od srca ….
p.s.
Lješnjake, orahe, pšenicu i jabuku na ovoj fotografiji moje kćerke Mihaela i Marija su dobile na poklon od jedne mile bake na pijaci prošle godine, na Badnji dan
