<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA PREPORUKE - VRATITE SE KNJIGAMA Ovo su knjige koje su čitali Banjalučani: Od domaćih autora do kultnih klasika

STARE DOBRE KNJIGE

Zbog sve veće zavisnosti o društvenim mrežama i internetu možda je pravo vrijeme da se vratimo knjigama.

05. februar 2019, 8:08

Pitali smo Banjalučane koje bi nam knjige oni preporučili da čitamo, a oni su pored domaćih i svjetskih savremenika izdvojili i nekoliko nezaobilaznih klasika.

Vanja Šušnjar Čanković, doktor ekonomskih nauka

Vanja nam kaže da se prošle godine zahvaljujući prvom festivalu književnosti održanom u našem gradu u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” upoznala stvaralaštvom značajnih regionalnih književnika, te priznaje da se sa pojedinim djelima istinski oduševila.

Ovo je Vanjin izbor knjiga koje biste trebali pročitati:

Me’med, crvena bandana i pahuljica, Semezdin Mehmedinović

Knjiga koja je prošle godine osvojila nagrade „Mirko Kovač“ i „Meša Selimović“ je, nesumnjivo, jedna velika knjiga, veličanstvena priča o ljubavi i životu. Podijeljena je u tri dijela: prvi, Me’med, priča je o infarktu i prvom ozbiljnijem suočavanju sa sopstvenom smrtnošću; drugi dio, Crvena bandana prisna je i autentična ispovijest autora o odnosu sa sinom, o griži savjesti, o sjećanjima na opsadu Sarajeva i njihov tadašnji život, ali i o zajedničkim emigrantskim iskustvima i preokupacijama, nakon čega slijedi Pahuljica, najdivniji omaž voljenom biću, priča posvećena autorovoj supruzi Sanji nakon što je doživjela moždani udar i trajno izgubila pamćenje koje se uprkos Semezdinovoj nadi i predanosti ne vraća.

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Blue Moon, Damir Karakaš

Karakaševo pisanje me je potpuno razoružalo. Na stranu što volim ovakav stil – neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija – ali isto tako sam sigurna da u tom segmentu ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije, baš poput “krijeste” njegovog protagoniste Čarlija. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji, ipak, ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz. Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna.

Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju elvisprislijevsku frizuru, krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog porijekla. Karakaš se prilično smjelo i ozbiljno uhvatio u koštac sa krajnje osjetljivom temom zločinačke istorije. Njegovog apolitičnog junaka koji samo želi da pripada zaljubljenicima u muziku 50-ih godina prošlog vijeka koji su se okupljali u kultnom zagrebačkom klubu osamdesetih “Kulušić”, između ostalog, progone posljedice okrutnog odnosa s ocem i prevelika fizička sličnost s djedovim najmlađim bratom, inače ozloglašenim ustašom. Intimna ispovijest smještena u prijeteću predratnu atmosferu jasnih podjela, pritisaka i nesigurne budućnosti.

„Blue Moon“ se čita u dahu! Iskreno se nadam da su i druge Karakaševe knjige odlične poput ove koja je, vjerovatno, moje najveće ovogodišnje iznenađenje, osvježenje koje preporučujem bez rezerve.

Puna života, Džon Fante

Moja očaranost Fanteom je neobjašnjiva i stoga sam pristrasna i nepouzdana kada kažem da je on neprikosnoveni majstor riječi. Ovaj predivni i duhoviti autobiografski roman posvećen je njegovoj voljenoj supruzi Džojs, a prati period tokom slatkog iščekivanja njihovog prvog djeteta. Knjiga obiluje vjernim i simpatičnim opisima stanja žene tokom trudnoće kojima sam se smijala do suza.

Osim što je omaž ljubavi njegovog života i ujedno njegovom vječnom podstreku za stvaranjem, roman je i svojevrsa zahvalnost Fanteovom ocu, prostodušnom i ne pretjerano taktičnom zidaru, jednostavnom narodskom, naizgled hladnom čovjeku koji se namučio u životu i zna cijeniti svaku teško zarađenu paru. Tata je tipičan Italijan, vječiti stranac u Americi, toliko česta slika oca i uobičajenog tvrdog odnosa prema sinu, čovjek koji zna kako se prave sinovi i koji od svog sina očekuje nasljednika loze, koji ima onaj duboko ukorijenjeni roditeljski stav nepogrešivosti. Neponovljivo živopisan i zabavan lik, Tata je jedan od onih ljudi kakvog svako od nas poznaje bilo u užoj ili daljoj familiji ili u komšiluku. Iako naizgled bezazleno simpatičan, Tatin uticaj na Džojs nije nimalo naivan. Štaviše, uz pomoć adekvatne količine trudničkih hormona, prilično je dalekosežan, ali ne bih otkrivala više detalja same radnje kako vam ne bih pokvarila iznenađenje i Fanteov briljantni humor.

Inače, ovdje ćete pronaći i jednu od smješnijih scena poslijeratne američke fikcije. Fante plijeni svojom jednostavnošću i savremenošću, njegov stil je svjež i razigran, iako specifičnog senzibiliteta ostaje prijemčiv za različite ukuse. Ova knjiga je lagana za čitanje i očaravajuće pitka, istovremeno nimalo naivna, duboko iskrena i intimna priča o mnogo čemu uključujući i ozbiljna teološka pitanja. Niz komičnih situacija garancija je dobre i kvalitetne zabave. Dva sata čistog užitka.

 

 

Tajni život pčela, Sju Monk Kid

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i topla knjiga koja će vam ugrijati srce, a koju ćete, sigurna sam, poželjeti pročitati više puta!

Napuljska tetralogija, Elena Ferante

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

U svakom slučaju, o kompletnoj tetralogiji bi se mogli pisati cijeli traktati. Iako je ovo prvenstveno priča o jednom prijateljstvu ili bolje rečeno o složenom odnosu između dvije žene, o jednom gradu i o životu uopšte, od malih nogu preko zrelog doba do same starosti, obradila je Ferante ovdje cijeli arsenal tema, neke tek ovlaš načevši, neke značajno elaborirajući. Ostaje činjenica da je ona nesumnjivo pravo osvježenje na savremenoj književnoj sceni i da će nam nedostajati nove avanture Lile i Elene, a vrijeme će pokazati da li će ovo ostati samo prolazni trend koji ćemo brzo zaboraviti ili će učvrstiti svoje mjesto među najkvalitetnijim djelima neprolazne književne vrijednosti. Vjerujem da će sva britkost i briljantnost jezika Elene Ferante još dugo ostati u sferi nedokučivog fenomena poput recimo naglog rasta i uspjeha kineske privrede.

Sonja Grujić, profesorica srpskog jezika

Sonja nam kaže da je njeno čitalačko iskustvo u posljednje vrijemenajviše vezano za D-klub, čitalački klub iz Banjaluke čiji je ponosni član. D klub je klub koji se već godinu dana sastaje u prostorijama NUB svakog drugog četvrtka u mjesecu. Članovi čitaju zadate lekire, polemišu, razgovaraju, uljepšavaju jedni drugima svakodnevnicu. Zbog toga nam Sonja preporučuje knjige koje su čitali prošle godine u D klubu.

Džon Vilijams-Stoner
Ima li išta ljepše nego kada pročitate klasik, za koji niste ni znali da postoji, i oduševi vas toliko da ne možete vjerovati da niste ni čuli za njega?!
To bi u kratkim crtama bio opis Stonera.

To je knjiga koja se mora pročitati. Sve što bih rekla o knjizi ne bi je predstavilo u pravom svjetlu.
Recimo, jedna životna priča. Ali ta knjiga je toliko toga, jednom rječju-čista emocija. Nikako vas neće ostaviti ravnodušnim, a lik Stonera dugo ćete nositi sa sobom.

Čimamanda Ngozi Adiči -Pupurni hibiskus

Ovu knjigu nikada ne bih sama izabrala da čitam. Zato su prijedlozi od ljudi koje poštujete dobra stvar. Da izađete iz svoje čitačke zone, i probate nešto novo.
Odrastanje u Nigeriji, ispričano iz ugla jedne tinejžerke koja na prvi pogled svoju mladnost proživljava kao svaka mlada žena. Brine je iste muke, ista teškoća odrastanjam, ali da li je zaista tako?

Kako sve to izgleda pod težinom vjerske netolerancije i težine. Može li ona da zaista pusti svoj glas,i kako je na koncu biti žena u Nigeriji.

Džim Krejs-Posle smrti
Još jedan čitalački dragulj koji sam pronašla zahvaljujući D-klubu.
Knjiga koja je 100% po mom ukusu.
Ako neko voli morbidno, pomjereno, bizarno, a napisano savršeno inteligentno, puno ironije prema životu, onda je ovo knjiga za njega.
Knjiga koja na meaestralno surov i sarkastičan način opisuje jednu ljubav, život i jednu sasvim (ne)običnu smrt.

I za kraj, da udovoljim sebi.
Hulio Kortasar. Jer nijedna ozbiljna alista preporuka ne može bez latinomeričke književnosti.
Školice, zato što vrijedi svake "muke", vremena, svako odustajenja pa vraćanje knjizi.
Knjiga toliko genijalna, da ako sebe smatrate istinskim čitaocem, morate je pročitati.

 

Stevo Grabovac, pisac

Stevo nam kaže da nam donosi spisak koji se odnosi na knjige koje je čitao u toku prošle godine ili ih još čita, dakle, ne na neke nove naslove ili knjige koje su mu uopšteno najdraže mada se i ovih pet komotno mogu uvrstiti u ove potonje.

Roberto Bolanjo: 2666 – pošto sam fanatični obožavalac lika i djela ovog čileanskog pisca, krajnje subjektivno ću reći da je „2666“  jedan od najznačajnijih romana od početka XXI vijeka. Ovo je poslednje Bolanjovo djelo na kome je radio bukvalno do zadnjeg trenutka svog života. Kroz roman provejava plejada različitih likova koji su, na ovaj ili onaj način, povezani sa masovnim ubistvima žena u meksičkom gradiću u periodu 1993 – 1997, ali oko ove centralne teme plete se čitav niz najvažnijih pitanja savremenog doba: bijeda i raskol među bogatim i siromašnim, otuđenost čovjeka od sebe i drugih, (ne)mogućnost prave ljubavi i prijateljstva, zlo u svoj svojoj nakaznosti, ali i pitanje smisla književnosti danas, u dobu potpune zastranjenosti. Svakom ko voli da čita ovaj roman bih preporučio kao obaveznu literaturu.

Džim Krejs: POSLIJE SMRTI – po mom skromnom mišljenju jedan od najčudnijih ljubavnih romana. Pomalo morbidna priča vrti se oko besmislenog zločina i leševa dvoje staraca koji trunu u jednom zatonu na obali, ali dok hirurški sjecira njihovo raspadanje, Krejs, ne bez ironije, tvori čudesnu ljubavnu priču, stoga je ovo jedan od onih romana koji do kraja oneobičavaju i izobličavaju neke već bezbroj puta korištene teme u umjetnosti.

Agota Krištof: BLIZANAČKA TRILOGIJA – tri kratka romana Agote Krištof mogu se bez ikakvih problema čitati kao jedan, iako ih odvaja stil i vremenska razdoblja, ovi romani u nizu kratkih rezova govore o odrastanju tokom rata i posledicama tog i takvog odrastanja. Ogoljeni do same srži, na momente veoma brutalni, pisani stilom bez trunke uljepšavanja šokantni, plastičnost opisa u pojedinim djelovima je podignuta na nivo groteske. To su knjige koje prosto ili volite ili mrzite, ali vas sigurno ne ostave ravnodušnim.

Bekim Sejranović: TVOJ SIN HUCKLBERRY FINN – ja prosto obožavam Sejranovića, a teško je reći šta je to magija njegovog pripovjedanja; neposrednost s kojom kao da razgovara sa čitaocem, sličnost sudbina nas sa ovih prostora ili nešto deseto, nije ni bitno, ono što je bitno da vas Bekimove knjige prosto osvoje. Glavni junak ovog romana provodi dane gluvareći na rijeci Savi, pokušavajući da ispravi razoren odnos sa ocem, a kad ovaj jednog dana nestane kreće da ga traži sa svojim drugom krijumčarem, napunjen raznim vrstama droge, rastrzan negdje između ovog i onog svijeta, sjećajući se jedne davne pustolovine i kroz niz flashback – ova postavlja mnoga ozbiljna pitanja.

Huan Gabriel Vaskes: ZVUK STVARI KOJE PADAJU – kao i Bolanjo, Vaskes je vrhunski stilista, kao i Bolanjo, u svojim djelima slika niz ozleda koje pohlepa i nasilje nanose našem svijetu, nerado priznajući da čak ni ljubav nije u stanju da ih izliječi. Ovo je hronika novije istorije Kolumbije, ispričana kroz sudbine dvoje protagonista, pokazujući koliko je dalekosežna bila Eskobarova ruka i kako se odrazila na živote običnih ljudi ostavljajući ogromne i duboke posljedice.