Čopori pasa koji lutaju ulicama, pretrpani azili, te brutalan odnos pojedinaca prema napuštenim životinjama vijesti su koje svakodnevno pune medije. U moru ovakvih vijesti dobri i pozitivni primjeri imaju poseban značaj, jer ukazuju drugima da bi svi trebali imati više obzira i humanosti prema životinjama.
Jedna takva priča dolazi iz naselja Laminci, udaljenog 5 kilometara od Gradiške, gdje su svoj trajni ili privremeni dom našle na stotine pasa iz raznih krajeva naše zemlje.
Riječ je o azilu SOS Šapice, koji vodi i finansira njemačka državljanka i aktivistica za prava životinja porijeklom iz BiH, Daliborka Čolić.
Izlazni karanten - mjesto odakle psi uskoro kreću za EU
Na ulasku u azil dočekala nas je Nada Popadić, koja se svakodnevno brine o životinjama.
Prvo smo obišli izlazni karanten, gdje je u desetak urednih boksova smješteno petnaestak pasa, koji će za par dana svoj dom naći u nekoj od zemalja EU. Svi su izgledali veselo, izuzev dva psa, smještena u prva dva boksa, jedan naspram drugog. Obojica su se ponašali identično - drhtali su u najudaljenijem dijelu boksa i izgledali tužno i uplašeno za razliku od ostalih koji su uz glasan lavež skakali i vrtili repom.
U momentu kada je jednog osvijetlio blic fotoaparata, počeo je nekontrolisano drhtati, otimati se i lajati.
Nada nas, nažalost prekasno, upozorava da ih ne fotografišemo, jer su psi iz zloglasne Prače. Istraumirani su, preživjeli su ko zna kakvu torturu, a saznajemo da je slična sitacija sa svim psima koji stižu iz ovog sarajevskog azila.
“Oni moraju proći poseban tretman. Šaljemo ih u Njemačku u udruženje koje se posebno bavi psima koji su zlostavljani i gdje će se pokušati raditi na njihovoj socijalizaciji. Ne mogu zamisliti šta se radi sa tim psima, kakva je to tortura i mučenje, kada dospiju u ovako stanje”, iskrena je Nada. Nastavljamo pričati o azilu. Svaki pas koji ovdje dođe prvo se vodi kod veterinara, a potom se vakciniše, steriliše, čisti od parazita, buha i krpelja. Primijetili smo da na svim boksovima, odnosno pansionima, stoji ime drugog grada. Sagovornica nam pojašnjava da su to mjesta odakle su psi došli, odnosno gdje su pronađeni: “Ovi psi su iz Tuzle, ovi štenci iz Živinica, a u ovom boksu su iz Srpca. Oni su nam dovedeni prije nekoliko dana. Pronašli su ih mještani kako lutaju, kontaktirali nas i doveli”.
Zvonjava telefona nakratko prekida razgovor. Dok Nada razgovara, mi obilazimo izlazni karanten. Na podu u svim boksovima je piljevina koja se, pretpostavljamo, stavlja radi održavanja higijene, a u samom dnu prostorije se nalazi peć kako životinjama ne bi bilo hladno u zimskim danima. Na svakom boksu nalaze se posebne metlica i lopatica za čišćenje, a tu su i sredstva za čišćenje i dezinfekciju.
Prilazi nam i Nada nakon završenog razgovora. Kaže da je poziv bio iz obližnjeg sela Čatrnja gdje je mještanin pronašao napuštenog psa. U toku dana će neko iz azila otići po njega i skloniti ga sa ulice.
U izlaznom karantenu su i četiri štenca, koji za izlazak van BiH moraju biti određene starosti, najmanje četiri mjeseca sa primljenom vakcinom protiv bjesnila i protiv zaraznih bolesti.
Pitamo Nadu zar je moguće da u evropskim zemljama nemaju problem pasa lutalica, te da moraju udomljavati naše. Oni su, naglašava, ovaj problem u potpunosti riješili, ali sa druge strane imaju problem sa mačkama.
“U Njemačkoj je problem sa mačkama, kao što je kod nas sa psima. Njihovi azili su mali, svaki grad ih ima i u njima boravi 30-40 pasa. Oni uzimaju i pse od nas koliko mogu. Neki azil 2, neki 3, neki 8, koliko mogu da udome. To je sve po zakonu, može se pratiti na stranicama tih azila”, ističe naša sagovornica.
Da bi pas bio udomljen mora prije svega biti socijalizovan, dobar u odnosu prema ljudima i u čoporu.
Psi koji uđu u ovaj azil više se ne vraćaju na ulicu. Ako ne mogu biti udomljeni, ostaju ovdje. Program uhvati-steriliši-pusti provodi se u gradskom azilu, koji takođe finansijski pomaže humanitarka Čolić.
Psi se udomljavaju ili žive u azilu
Nakon izlaznog obišli smo ulazni karanten, gdje se smještaju psi nakon dolaska sa ulice.
Četiri štenca u jednom boksu su pronađeni u okolini Gradiške. Postoji velika vjerovatnoća da imaju parvo virus, pa su pod stalnim veterinarskim nadzorom. U drugom boksu su nešto veći štenci pronađeni u Sarajevu, a u trećem iz Banjaluke. Pronašla ga je, priča Nada, jedna gospođa, koja često spašava pse sa banjalučkih ulica.
Treća prostorija koju smo posjetili takođe je čista, uredna a na pločicama boksova i pansiona opet imena različitih gradova, Doboj, Tuzla, Zenica….
Izlazimo napolje, i Nada nam pokazuje ogradu koja je izgrađena oko karantena za veliki ispust, tj. prostor za igranje gdje trenutno borave veliki psi.
Kukolj: Neophodno sistematsko rješenje
Obilazak azila nastavljamo posjetom ambulanti, gdje je u toku redovni pregled životinja, a razgovor nastavljamo sa veterinarom Borisom Kukoljem koji sa svojim timom svakodnevno brine o psima. Gradiška je, kaže, prvi grad u BiH, koji je prije 10 godina, odmah nakon donošenja Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, počeo program hvatanja pasa na human način. Psi se smještaju u posebne karantinske boksove, obavlja se veterinarski pregled, sterilizacija i mikročipiranje, a poslije oporavka se vraćaju na ulicu. Iako se problem pasa lutalica u Gradiški drži pod kontrolom, to nije trajno rješenje.
„Trajno rješenje je jednostavno. Prvi korak je već napravljen ove godine stupanjem na snagu Pravilnika o obaveznoj registraciji i čipovanju vlasničkih pasa. To u praksi znači da ko god ima psa, neće moći da uradi vakcinaciju protiv bjesnila koja je zakonski obavezna dok prethodno pas ne bude čipovan, dok mu ne bude izdat pasoš i dok ne bude upisan u jedinstveni registar na nivou BiH. Takođe, vlasnik će biti dužan 7 dana od uginuća, nestanka ili prodaje psa to prijaviti nadležnoj veterinarskoj službi, ili u protivnom slijede kaznene mjere prema neodgovornim vlasnicima“, pojašnjava novu proceduru Kukolj.
Sljedeći korak, dodaje, jeste masovna sterilizacija i kastracija pasa. Fondacija za pse „Dogs trust“ iz Velike Britanije za sada radi ovaj dio u sarajevsko-zvorničkoj regiji, Tuzlanskom kantonu, a od 1. aprila dolaze i u banjalučku regiju, Prijedor, Prnjavor, Gradišku i Dubicu.
Ova akcija će, naglašava Kukolj, biti jako povoljna za sve vlasnike pasa, jer će pas automatski biti besplatno čipovan i dobiće jednogodišnju vakcinaciju protiv bjesnila, čime će se riješiti i obaveze iz donesenog Pravilnika.
Pričali smo i o brutalnostima kojima su ove životinje izložene i opet se dotakli zloglasne Prače. Slaže se da je njihova sudbina užasna, te da im se često ne može pomoći.
„Nažalost, to su psi kojima su sjekirom sječeni repovi, koji su tučeni lopatom, ubijani krampom i to su svi oni ili doživjeli ili gledali. Zbog svega postaju jako agresivni, teško im se može pomoći, pa je nekada jedino rješenje uspavati ih”, pojašnjava Kukolj.
O svom trošku u Njemačkoj udomila 2500 pasa
U vrijeme naše posjete azilu, Daliborka Čolić boravila je u Njemačkoj, ali smo uspjeli stupiti u kontakt sa njom kako bismo saznali šta ju je motivisalo da krene u cijelu ovu priču.
Ona se u borbu za spašavanje pasa lutalica aktivno uključila prije 10 godina, kada je posjetila rodno Sarajevo.
„Kada sam došla u Sarajevo, bila sam šokirana. Vidjela sam stravične stvari. To nisu bili azili, već šinteraji u kojima su ove jadne životinje ubijane. Po povratku u Njemačku, prizori koje sam vidjela nisu mi dali mira i nisam prestajala plakati. Stajala sam iza uspješne privatne firme, posao je dobro išao i odlučila sam da pomognem. Prvi put sam poslala 5 hiljada eura tadašnjem udruženju SOS Sarajevo i tada je počela ta moja javna borba za zaštitu prava životinja“, priča za Buku Čolić, koja ljubav prema životinjama oduvijek nosi sa sobom.
U godinama koje su uslijedile nije postojao grad u BiH kome barem jednom nije finansijski pomogla, a riječ je o zaista visokim novčanim iznosima. Iste godine osniva organizaciju SOS Šapice i otvara azil u Lamincima i uspostavlja odličnu saradnju sa JKP „Gradska čistoća“, gdje je otvoren prvi humani azil u BiH za pse koji i danas finansijski pomaže.
Ipak, uskoro je uvidjela da neke organizacije koje je pomagala zloupotrebljavaju finansijsku pomoć koju šalje, da psi gladuju, da nemaju veterinarski tretman, te da se i dalje ubijaju i muče. Takođe, nerijetko su do nje stizale i vijesti o prodaji pasa "na crno". Ilegalni transporti, kaže nam, dešavaju se i danas. Razlog je jasan –zarada.
„Nažalost, loše stvari su se dešavale, a dešavaju se i danas. Naši ljudi jednostavno nemaju razvijen osjećaj za životinje i u svemu samo vide ličnu korist. Stoga sam inicirala da se zakonski reguliše izvoz pasa iz BiH. Odmah da navedem razliku između legalnog i ilegalnog izvoza životinja. Prvo, kod ilegalnog, sve se svodi na zaradu, a životinji se gubi svaki trag i ko zna gdje i kako završi. U slučaju legalnog izvoza, sve je pod pod nadzorom nadležne veterinarske inspekcije i granične veterinarske inspekcije u BiH, kao i nadležne veterinarske inspekcije u zemlji članici u koju se psi upućuju“, priča naša sagovornica i objašnjava kako teče procedura udomljavanja u zemljama EU: „Proces udomljavanja traje najmanje mjesec dana, a o svim udomiteljima se vodi evidencija i kontrola. Taksa za udomljavanje je sve do januara iznosila 320 eura, a od janura 350, ali se njom ne mogu pokriti ni najosnovniji troškovi veterinara, obrade psa, o ishrani, održavanju i radu oko njih i transportu da ne pričamo. Prema tome, neko ko legalno izvozi pse, on to radi isključivo iz dobre namjere - da ih spasi sa ulice, jer na ovaj se način ne može zaraditi, može se samo biti u minusu“.
Daliborkina firma svaki mjesec donira između 2.500 i 3.000 eura za rad azila u Gradišci, a povremeno njegov rad pomažu i donatori.
U ovu problematiku je uključena cijelu jednu deceniju, ali ne vidi da se u BiH išta nabolje promijenilo. Vlasti su nezainteresovane, a građani bez razvijene empatije. Naime, sve do do 2016. su udomljavali između 5 do 7 pasa mjesečno. Međutim, nakon godinu dana 90 posto bi ih opet završilo u gradskom azilu. Stoga se zapitala kakvo je to spašavanje?
Sa udomljavanjem u Njemačkoj je sasvim druga priča. Ovdje ljudi imaju drugačiji mentalitet, a i kazna za napuštanje psa je poprilično visoka - 25 000 eura.
“O svom trošku sam za devet godina spasila, vakcinisala, kastrirala, nahranila i odvela u Njemačku 2.500 pasa. Svi su ovdje udomljeni, o čemu imam i dokumentaciju”, naglašava Čolić.
Na kraju razgovora nam otkriva kako mnogi ne razumiju njene postupke i čude se zašto se toliko brine o psima kada mnogi ljudi žive na ivici egzistencije.
Takvo razmišljanje nije nikakvo opravdanje, naglašava, i nikako ne umanjuje našu opštu odgovornost i nesenzibilitet prema drugim bićima sa kojima djelimo planetu, a pogotovo kada se radi o psima.
