<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

DEVETI NOVEMBAR: Međunarodni dan sjećanja na žrtve fašizma i antisemitizma

SJEĆANJE

Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma ustanovljen je u znak sjećanja na žrtve Kristalne noći.

09. novembar 2021, 1:20

Nasilje koje se dogodilo na njemačkim ulicama i trgovima 9. novembra 1938. označilo je početak državno organizovanog, pravno legitimisanog i javno podržanog progona Jevreja. 

U "Kristalnoj noći" ili, kako se još naziva - Noći pogroma - njemački nacisti su razorili, uništili i opljačkali bezbrojne jevrejske radnje, preduzeća i institucije. Između ostalog zapaljeno je više od 1000 sinagoga, potpuno je razoreno više od 7.000 jevrejskih preduzeća, kao i brojni jevrejski domovi, bolnice, škole i druge institucije.

Tokom neobuzdanog nasilja koje je uživalo široku podršku svih segmenata nacističkih vlasti, ali i običnih građana, ubijena je najmanje 91 osoba jevrejskog porijekla, a oko 30.000 je odvedeno u koncentracione logore.

Centralni dio pogroma se događao tokom noći 9. na 10. novembar 1938. ali je u stvari on trajao više dana, počev od 7. i zaključno sa 13. novembrom 1938. godine.

Povod za pogrom nad Jevrejima bilo je ubistvo sekretara njemačke ambasade u Parizu Ernsta fon Rata, kog je ubio Heršel Grinspan, čiju porodicu su deportovale njemačke nacističke vlasti, zajedno sa još 15.000 poljskih Jevreja.

Kristalna noć ili Noć pogroma bila je neka vrsta uvoda u potpunu tragediju jevrejskog naroda pod nacizmom tokom Drugog svjetskog rata, kada je tokom takozvanog ''konačnog rješenja'' odnosno holokausta ubijeno oko šest miliona Jevreja.

Procjenjuje se da je u Njemačkoj do 1933. godine živjelo više od 530.000 Jevreja i bila je to najveća jevrejska zajednica u tadašnjoj Evropi.

Šta je fašizam?

Sam termin fašizam je jedan od najkompleksnijih pojmova u društvenoj nauci i njegovom upotrebom u svakodnevnom životu dovodi se do banalizacije istog, jer se ovaj pojam koristi za svakog ko je netolerantan ili neliberalan. Fašistički režim ne treba poistovijetiti sa svakom vrstom represije, rasizma ili diktature, jer se u osnovi fašizma krije spoj određenih rasističkih, socio-bilologističkih i psiholoških ideja.

Iako se identifikuje jedinstven skup fašističkih vrijednosti, okvirno se pravi razlika između ideja koje su se razvile u fašističkoj Italiji, gdje se najviše njegovao ideal države, i nacističkoj Njemačkoj, gdje se isticao značaj rase. Međutim, tim razlikama se nećemo detaljnije baviti u ovom tekstu.

Ideologija fašizma razvijala se u prvim decenijama prošlog vijeka. Fašizam je na neki način „čedo“ XX vijeka, jer su se u njemu fašističke ideje jasno iskristalisale i bile sprovođene na istorijskoj sceni. Te ideje dovele su do nečeg što se smatra najmračnijim periodom u ljudskoj istoriji.

Njemački filozof Teodor Adorno rekao je da se „nakon holokausta ne može više pisati poezija“, jer kako bi mogli uopšte poetizirati poslije svega što se desilo i to u vremenu koje se smatralo duhovno najrazvijenijim u istoriji. ''Slika progresa ljudskog duha, kakvu smo nasledili s kraja 18. veka, nije se održala pred prizorima užasa i perverzija nacizma'' (Žilijar, 1999. str. 24.). Sve prosvjetiteljske priče su pale u vodu, jer se na svjetskoj pozornici pokazalo da razvoj i napredak ne moraju doslovno voditi prema boljem.

Sam termin fašizam vuče korijene iz carskog Rima kad se italijanskom riječju fasces, što znači snop pruća iz kojeg izlazi oštrica sjekire, označavao autoritet magistrata. Do kraja XIX vijeka, termin fascia u Italiji se koristio za određene političke grupe, uglavnom revolucionarnog karaktera. Sve do fašističkog diktatora Benita Muslinija ovaj termin nije poprimio jasno ideološko značenje. Terminom fašizam Musolini je označavao paravojne naoružane jedinice koje je formirao u ratu. 

Na političku scenu, fašističke ideje su došle posredstvom političkih partija koje su pobijedile na demokratskim izborima sa jasnim stavom borbe protiv modernog načina života. Zagovornici tih ideja željeli su revitalizirati tradicionalne tekovine života, a istovremeno nisu uviđali da je put kojim su krenuli krajnost koja se nije smjela dogoditi.

Poražavajuće je da fašizam nije nestao narodnim odbacivanjem, protestima ili građanskim otporom, nego ratnim porazom. Fašizam, odnosno njegova manifestacija u određenom istorijskom periodu, jeste pobijeđen, međutim, mnogi teoretičari smatraju da je opasnost koju je fašizam nosio i dalje prisutna, jer se njegovi korijeni nalaze u ljudskoj psihologiji i od toga je nemoguće pobjeći.

Duboko u njemu prepoznajemo patrijarhalne i elitističke ideje koje ističu dominaciju jedne vrste ljudi koja bezuslovno mora da vlada svijetom i za tu je vlast spremna da se bori do kraja. Takve ekspanzionističke namjere nisu mogle biti ostvarene, a ni osujećene, nenasilnim putem.

Fašističke „ideje se zasnivaju na verovanju da su apsolutno vođstvo i vladavina elite prirodni i poželjni. Ljudska bića se rađaju s radikalno različitim svojstvima i sposobnostima, što se ispoljava kroz činjenicu da se oni s retkim kvalitetom vođstva, borbom uspinju iznad onih koji su sposobni da budu samo sledbenici. Fašisti su verovali da je društvo, uopšte uzevši,  društvo sastavljeno od tri vrste ljudi. Prvo i najvažnije, tu je vrhovni, svevideći vođa koji poseduje neuporedivi autoritet'' (Hejvud, 2005, str 232).

U sprovođenju ovih ideja korištene su metode koje su dovele do koncentracinih logora, masovnih progona, ubijanja, i zbog toga su svi koji su učestvovali u konstrukciji fašizma u XX vijeku morali biti zaustavljeni. Međutim, kao što smo već ranije primijetili, postavlja se pitanje da li je fašizam utihnut za sva vremena?

 



---------------------------------------------------
Hejvud Endru, Političke ideologije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2005.
Žilijar Žak, Fašizam koji nadire, Radio B92, Beograd 1999.