<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Goran Trkulja: Teret idealizovane istorije

KOLUMNA

Neispričana priča o Bosni (i Hercegovini) na holandskom radiju

09. novembar 2018, 11:23

Želeći da izbliza pratim izbore u Bosni koji su se odvijali u sjeni protesta na Trgu Krajine u Banjaluci, ponudio sam bosansku izbornu priču VPRO-radiju, jednom od holandskih nacionalnih servisa. Znao sam da neće ići lako: kao što krajem prošlog i početkom ovog vijeka Bosna nije silazila s naslovnih stranica holandskih medija tako je danas svedena na eventualnu agencijsku vijest o rezultatima izbora svake dakle, četiri godine!  Uz to od vremena kada sam s ovom redakcijom saradjivao prošlo je upravo toliko vremena koliko sam profesionalno bio odsutan iz novinarske branše. Zato me uopšte nije iznenadilo da u redakciji radija nisam naišao ni na koga ko se sjećao kako sam, recimo, petog i šestog oktobra 2000. za ovaj radio uživo izvještavao o dramatičnim dogadjajima ispred zgrade Skupštine Jugoslavije u Beogradu.

Srećom novi urednici su bili znatiželjni pa su zavirili u arhive gdje su me prepoznali kao nekadašnjeg saradnika što je bilo dovoljno da dobijem ugovor: jedno javljanje iz Banjaluke ili Sarajeva uoči izbora i desetak minuta razgovora uživo o rezultatima bosanskih izbora po povratku u Holandiju bilo je dovoljno da pokrijem troškove puta i boravka u Bosni za sedam dana.

Kako sam u predizbornom javljanju iz Banjaluke najavio očekivanu izbornu pobjedu etno-nacionalista, razgovor u studiju po povratku u Holandiju mogao se voditi o drugim bosanskim temama: o Komšiću i Dodiku u Predsjedništvu BiH ili o protestima grupe Pravda za Davida u Banjaluci.

Chris Kijne (Kajne), jedini iz stare garde s kojim sam svojevremeno saradjivao i vjerovatno najpoznatiji voditelj na holandskom     nacionalnom radiju, kraj našeg razgovora o Bosni zaključio je slikom prema kojoj su stidljiva pobjeda gradjanske Naše stranke u kantonu Sarajevo i glas naroda na Trgu Krajine u Banjaluci moguća najava pozitivnih promjena u Bosni i Hercegovini. Rekao sam da bih želio vjerovati da je tako i tim riječima odradio obaveze iz ugovora.

Kući još nisam mogao poći jer su kolege u neformalnom razgovoru, uz kafu, o Bosni htjeli da čuju više od onoga što sam ispričao u razgovoru s Chrisom. Pogotovo što se o Bosni (i Hercegovini, jel‘ tako?) posljednjih godina zaista malo piše.

Nakon što sam odgovorio na nekoliko kolokvijalnih pitanja koja su varirala od geografskog položaja Bosne do toga da li se u Bosni osjećam više kod kuće nego u Holandiji (intersantno pitanje) i pomislio kako je vrijeme da napustim društvo, javio se mladić koji je za stolom sve vrijeme ćutao. Mislim da je rekao da se zove Dan (Daan) i da je  student novinarstva na stažu u redakciji.

Rekao je da se na fakultetu bavio Balkanom, Bosnom posebno, i upitao me da li je tačna slika koju je stekao o Bosni kao o zemlji u kojoj se racionalno poimanje svijeta izgubilo, a ljudi žive kao da se nalaze u nekoj vrsti hipnotičkog etno-nacionalističkog transa?

Dan me je zatekao pitanjem, naročito konstatacijom o etno-nacionalističkom transu. Odgovorio sam da mislim da je, nažalost, stekao tačnu sliku o Bosni i tada je počeo paralelni intervju koji se vodio u studiju ali nije išao u eter. Dan mi je, u stvari, omogućio da kažem šta mislim o Bosni danas. Pitanje koje Chris, za vrijeme radijskog intervjuaa, nije mogao da postavi jer sam tamo bio u ulozi novinara-posmatrača koji je o činjenicama morao da govori bez ličnog stava. Dan mi je dodijelio ulogu eksperta od kojeg se očekuje ne samo poznavanje teme nego i vlastito mišljenje i stav.

Rekao sam da “racionalizacija naroda” i izlazak iz etno-nacionalističkog transa podrazumijeva dugotrajan proces sazrijevanja i odricanja na koja ljudi u Bosni još nisu spremni.

 -Narod u Bosni uvidja, polako, svoju osobenost ali te osobenosti još nije u potpunosti svjestan. Kao pubertetlija koji uvidja promjene na svom tijelu ali nema pojma zašto se to dešava i šta sve to treba da znači. Bosanci, tako, sebe ne vide kao narod, naciju već prvenstveno kao pripadnike etnosa odnosno različitih etničkih grupa. Bosanski paradoks je i u tome što zbog pada nataliteta i odlaska mladih ljudi iz zemlje narod postaje sve stariji. Zarobljen u mišljenju kojem iskustvo priječi mentalni razvoj i zaledjen u starim zabludama i sujevjerju koje mu daju osjećaj toliko potrebne sigurnosti, on je nesposoban za bilo kakvu promjenu.

Mislio sam da sam ovim odgovorio na Danovo pitanje i da sada mogu da idem, ali on se nije dao.

-Pomenuli ste odricanja na koja bosanski narod nije spreman. Čega bi morali da se odreknu, pitao je.

 -Osim idealizovanih predstava o ratu mi u Bosni moramo da se odreknemo i matrice o etnosu kao narodu. Opšte mišljenje medju Srbima u Bosni je da su devedesetih godina prošlog vijeka vodili rat za nacionalno oslobodjenje te da je Republika Strpska bila ultimativni cilj te borbe. Kao takva, Republika Srpska je neprikosnovena i neupitna. Te kolektivne zablude Srbi moraju da se odreknu da bi postali slobodni da odlučuju o sebi kao pojedincima, a tada i o sebi kao nacionalnom biću unutar nacionalne države Bosne i Hercegovine. Kada je o etničkim Hrvatima u Bosni riječ oni moraju da prihvate da je Hrvatska susjedna država u kojoj, u ogromnoj većini, žive njihovi etnički saplemenici ali da je njihova nacionalna država Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatska. Bošnjaci će morari da se odreknu ekskluzivnog prava na bosanstvo, da prihvate da bosanstvo i bošnjastvo nije isto čime će i drugima dati pravo da budu Bosanci. Sve tri etničke grupe u Bosni još nisu u stanju da pomire svoje etničke identitete (Bošnjaci, Srbi, Hrvati) sa  bosanskim kao nacionalnim identitetom.

-Šta je potrebno da bi se to desilo, odnosno šta je neophodan uslov za “racionalizaciju naroda”, pitao je na kraju Dan.

 -Vrijeme, rekao sam. Bosna i Hercegovina kao nacionalna država Bosanaca ima tek 23 godine. Vrijeme je neophodan uslov mom narodu da sazri i postane bosanski narod. Ne pitajte me koliko je vremena za to potrebno. To, kao i u botanici, zavisi u mnogome i od uslova koje pruža okruženja. Da bi kao društvo bili slobodni svaki pojedinac, svaki Bosanac i Hercegovac, moraće prethodno da se oslobodi kolektivnih, etno-nacionalističkih iluzija. Kad je o Srbima riječ njima će, možda, biti najteže jer treba da se oslobode iluzije o Republici Srpskoj kao nacionalnom minimumu srpskog etnosa u Bosni. Zajedno, sva tri etnosa u Bosni moraće da prihvate činjenicu da bosanski rat s kraja prošlog vijeka nije bio rat za nacionalno oslobodjenje nego rat za etničku supremaciju, a protiv nacionalne države. Potreban je, dakle, otklon prema sadašnjem tumačenju ratne istorije i Bosne kao države da bi se iz etničke ušlo u nacionalnu istoriju. Takav preokret se ne dešava preko noći. Potrebno je, možda, da prodju generacije da bi Bosna i Hercegovina od države etničkih zajednica postala nacionalna država Bosanaca.

I Hercegovaca, dodao je mladi stažista. Da, i Hercegovaca, rekao sam i nasmijao se, a mladić me pogledao upitnim pogledom.