<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Huk ili zašto ne volim maj: Priča djevojke koja je isplivala iz poplava

Kada mi je drug nedavno predložio da napišem tekst o ondašnjim majskim poplavama, pomislila sam kako neću uspeti da se setim svega i da sećanja polako blede. Nisam sigurna da li u psihologiji postoji termin za sećanje na osnovu zvuka, ali znam da me je ono, u ovom slučaju, vratilo 4 godine unazad. Tačnije huk, ne zvuk. Huk vode.

17. maj 2018, 12:00

 Obično ljudi mere vreme od nekih bitnih događaju u životu. Uglavnom, to su lepi trenuci. Ne mislim da ovo moje računanje nije baš tako lepo. Naprotiv, kasnije će se ispostaviti da je voda sa sobom odnela i mnoštvo koječega, za šta danas smatram da i nije trebalo da bude tu.

Do tog dana sam, možda svega nekoliko puta, spomenula tu reč. Mislim da i nije postojala u mom rečniku. Ni taj dan je niko nije spominjao. Možda je i tu bio srž problema. Ali, ovo nije priča o tome.

Davno mi je deda pričao kako su oni „preživeli“ jednu poplavu kada su se doselili u Lajkovac. Kaže, tada nije bilo nasipa oko Kolubare, reka se izlila, voda je došla do stepenica kuće, vojska je u čamcima došla po njih. To je bilo to. Nije vredno čak ni pomena. Tridesetak godina kasnije, kada pomisliš da to ne može da se desi, da živiš u bar malo uređenom sistemu, priča krene drugim tokom. Ili voda?

Sećam se, ceo dan je padala kiša. I padala, i padala. I nekoliko dana ranije je padala. Totalno neočekivano za maj, za doba kada posle Đurđevdana proleće bude u svom zenitu...

Foto: Aleksandar Marković / Noizz.rs

Pošto nije moglo nigde da se izađe zbog kiše, brat Vladimir me je zvao da dođem do njih. I danas se stresem kad pomislim šta bi bilo da sam samo malo duže ostala, da nisam sa mojima proživljavala ono što sledi kasnije. Nešto pre ponoći, vratila sam se kući, krenula na spavanje. Malo pre toga, nestaje struja, baterija na izdisaju. Kada sam kasnije vraćala film, setila sam se da sam čula neki zvuk. Ali, nisam uspela da definišem odakle i šta se čuje. Nešto je tutnjalo, slično vraćanju vode kroz cevi sudopere, kanalizacije. Huk. Samo što nisam zaspala, zvoni telefon. Moja sestra. Jovana. Neki minut pred ponoć.

- Imaš li ti neke vode?

- Kakva sad voda?

- Ma, evo kod nas pun podrum i puno kupatilo..

Prekinula sam i krenula ka prozoru u sobi gde su spavali roditelji. Sećam se, nije imalo svetla nigde, ali mesec je dovoljno jako sijao da sam mogla da vidim. Voda je išla takvom brzinom između kuća...Ko bi rekao da je Kolubara tako brza reka kad teče tamo kud joj korito nije.. To su momenti koje nikad neću zaboraviti. Tu silinu, jačinu, taj huk, to tutnjanje.


Foto: Aleksandar Marković / Noizz.rs

Odmah sam ih probudila. Dok su se osvestili, zvala sam brata koji živi pored. Ruke su mi se tresle, a moram da ga nazovem preko telefona sa brojčanikom. Mislim da sam iz trećeg puta uspela da okrenem pravi broj.

- Marko, poplava je...

Sada, kad pokušavam da se setim kako su se tačno odigrale situacije, mislim da mi je narednih sat vremena u nekoj magli. Neka kratkotrajna amnezija, šta li je..

Čovek nikad nije spreman za sve situacije koje mogu da mu se dogode. Šteta što nas u školi uče o vrstama ovaca u svetu, rudama i metalima, tipovima jezera i voda, a ne umemo da se snađemo kad nas zadesi prirodna nepogoda.

Šta se radi prvo u tim situacijama? Da li pobeći ako imaš gde? Da li se popeti na tavan, ako imaš isti? Da li dizati stvari što možeš više? Da li će ti stvarno značiti taj TV koji si jedva podigao na neku vitrinu, ako sutra ne budeš mogao da spavaš u svojoj kući? Da li tada ima neku vrednost haljina od par hiljada dinara, koju će voda dovesti do neprepoznatljivosti?


Foto: Aleksandar Marković / Noizz.rs

Mi nismo imali izbora da odemo. Pogledavši kroz vrata, voda se sve brže i brže pela. Stepenik po stepenik. Bože, kad pomislim samo kako sam bila glupa, mislivši da ću, ako naguram tepih na vrata, zaustaviti vodu.

Na tren smo zaboravili gde živimo, da pomoć neće doći odmah, pa smo spakovali najosnovnije stvari u ranac i čekali. Još jedan bitan podsetnik, ako vas zadesi ovo što i mene. Nemojte, kao ja, stavljati džempere u ranac. Ne idete vi u rat posle poplave, na neki marš gde je zima. Stavite nešto pametnije. Recimo, četkicu za zube, veš i neku majicu. Punjač.

Vreme prolazi, niko ne zove, ne dolazi.. Tada kreće agonija za spasavanje onoga što se spasti može. Sećam se, dizali smo stvari na viseće delove u kuhinji, na ormare, na vitrine. Prvo smo podigli fotografije, uspomene, dragocenosti. Očev šah od slonove kosti.

Sledeća stvar koja je meni bila bitna su moje knjige. Još se prepričava moja rečenica kada sam rekla da će ćebe, jaknu, krevet, neko da ti da... Ko će meni da vrati ono što sam godinama skupljala? To nema cenu i da imaš sve pare ovoga sveta..

- Majka, možeš li samo još ove skripte na viseće da podigneš?

Dalje mislim isto. I opet bih sve isto. Ok, samo bez džempera ovaj put.

Kada je voda već došla do neke granice, negde do kolena, prestali smo sa dizanjem stvari. A i nismo imali više ni gde, ni šta.. Još neko vreme se nisam predavala, tumarala sam po svojoj sobi, gledala kako plutaju fioke od ormara, sudarala se sa stolicama koje su plivale... Mislim da mi je bilo lakše do tog trenutka, kad je trebalo da nađeš neko mesto, uglaviš se i čekaš pomoć. Ne znam da li treba da napomenem da nas i dalje niko nije zvao?

Najgori deo počinje. Mrkli mrak. Sveća gori. Otac. Majka. Ja. Mlađa sestra Anđelka u Beogradu. Minut po minut. Mi nemamo kuću na sprat, sedeli smo ko je gde mogao. Ja sam sedela na onom delu iznad radijatora. Gledala sam kroz prozor. Na garaži su bile naslonjene neke merdevine. Sećam se, po njima sam merila koliko se voda penje. Par puta sam i slagala roditelje da stagnira. Malo smo pričali, više smo ćutali.

Kada ne mogu više da sedim, odem do prozora, viknem da čujem da li su baba i deda živi. Baba plače, ja je tešim. Plačući, naravno. I tako u krug. Nekoliko sati. Možda najduža noć u mom životu. Pomoći i dalje ni na vidiku.

Par puta se otac čuo sa stricem, ali ništa ni on nije znao. I oni su sedeli i čekali. I onda kreće briga u krug. Da li su ocu mokre noge, da li su meni mokre noge. U krug. Majka moja.

- Sedi, Jelena, smiri se, nemoj šetati više, prehladićeš se, gotovo je sad.

Kasnije sam kroz zezanje pričala svima kako nisam dugo toliko vremena u razgovoru provela sa mojima.


Foto: Aleksandar Marković / Noizz.rs

Još jedna važna stvar. Kada vas zadesi poplava, nemate neke vajde od android telefona. Moj telefon se skoro ugasio. Sreća u nesreći je što moj otac ima staru, dobru nokiju.

- Tata, imaš li baterije?

- Imam, punio sam pre dva dana.

Koji crnjak. Nasmejala sam se.

Mrak. Voda. Sveća. Mrak. Voda. Sveća. Jedna pakla cigara, a dva pušača. I dalje gledam kroz prozor.

Ne kažu uzalud da je lakše kad svane. Nekako, kad si u mraku, sve deluje duplo gore nego što jeste. Međutim, ovaj put je svetlo samo doprinelo šoku kad vidiš sve oko sebe.

I dalje sam gledala u merdevine. Učinilo mi se, a kasnije će se ispostaviti i kao tačno, da je voda zaista počela da stagnira. Nije se više pela.

Pet ujutru. I dalje nikoga nema. Neki ljudi su nas u međuvremenu zvali, ali ništa konkretno nismo znali.

- Nemamo čamac, nemamo čime, nemamo uže, brza voda, matica nosi, još je mrak.. i slično.

Mislim da u tim trenucima i nisam bila svesna šta nas čeka posle kada izađemo iz ove situacije. Mislila sam da ćemo malo ovo oprati, srediti, par dana i to je to. Ništa strašno. Još jedna nepromišljenost, još jedno neiskustvo, još jedno neznanje...

Foto: Aleksandar Marković / Noizz.rs

Negde oko 6 ujutru, kroz prozor sam ugledala druga. VANJA. Sa najvećim V na ovom svetu. Ako mi verujete, i dan danas ne znam da li je on vozio kajak ili kanu. Plačući, upitala sam ga gde je do sad, kao da nije došao u dogovoreno vreme. Jedno po jedno, sve nas je prebacio u kuću na sprat, kod strica. Mislim da se toliko nisam obradovala kad sam videla brata i sestru ni onda kad su kao mali imali boginje, a ja operisano slepo crevo, pa nam je dozvoljeno bilo da se gledamo samo preko stakla.

Ne mislim da je njima bilo lakše jer su bili na visini, nego nama koji smo bili u vodi. Podjednako je strašno kad gledaš kako nestaju stvari koje si godinama skupljao, kućio se, za koje si se godinama borio. Kako voda diže parket, kako se cveće prevrće, kako plutaju stvari. Ne znam šta mi je bilo teže da gledam. Stvari po kući ili kroz prozor. Kad gledaš svoj komšiluk, mesto gde si odrastao, a on nepregledno prostranstvo mutne vode... Kolubara..

Malo smo se tu smirili, ugrejali i čekali šta dalje. Uveliko je bilo svanulo, možda nekih 7, 8. Ubrzo su došli momci iz lokalnog rafting kluba, dobrovoljci. Sve su nas prevezli na suvo.

Foto: Aleksandar Marković / Noizz.rs

Dva dana posle toga, voda je i dalje bila po kraju. Trećeg dana, neki od nas su i ušli u kuće. Još negde je bilo vode. Mulj. Pesak. Nešto.

Neki su kasnije rekli da ne bi mogli opet da preživljavaju ovo zbog raspremanja koje je usledilo posle. Meni to nije bilo teško. Znala sam da sam svakim očišćenim milimetrom bliže tome da se vratim u svoju kuću. Celo leto. Dan po dan. Doručak, ručak, večera u dvorištu. Uveče u tuđu kuću, pa kad svane, opet. Da nije bilo pomoći dragih ljudi, koji su bili bezrezevna podrška, ne znam kako bismo.

Tri meseca smo proveli u kući našeg kuma.... Hvala im.

Foto: Aleksandar Marković / Noizz.rs

Mislim da je apsurdno sad da pišem o materijalnom gubitku, humanitarnim paketima, ko je šta dao, ko je šta uzeo.. Još apsurdnije je da pišem zašto nisu došli na vreme (ko?) , zašto je pukao nasip, kako smo sređivali...

A izgubili smo mnogo toga. Najžalije nam je kad se setimo psa Rikija, koji po prvi put, te noći nije imao snage da se odveže i spase negde. To je ono što ne može da se nadoknadi. Nikad.

Četiri godine kasnije neki su već zaboravili, neki se ponekad sete.

Imam utisak da je ja nikad neću zaboraviti. Veliku lekciju sam dobila uz nju. I dalje mi je lakše da je imenujem zamenicom, nego po imenu. Ježim se.

Koliko je sve tad bilo mutno, mnoge stvari su se iskristalisale baš u tim trenucima. Uvidiš ko ti je pravi prijatelj, ko je tu jer te voli, a ko je došao samo malo da se nagleda senzacionalizma. Ne moram da vam govorim da je takvih bilo više. Zar ne? Ali, ni oni više nisu bitni.

Kada prođe sve, shvatiš da je porodica, pored zdravlja, ono jedino važno na ovom svetu, a materijalne stvari dođu i prođu.

Ili ih voda odnese, nevažno je.

Izvor Noizz.rs