<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Igor Mandić: Sumnjam da se itko boji pakla

Intervju

Srbi plaču nad Kosovom, mi nad Vukovarom.Njima se zbog toga rugamo, a s našim porazom se dičimo.Ne može poraz biti simbol,niti Kosovo Srbije, niti Vukovar Hrvatske.Oba strašna poraza su unazadila ta dva po meni bratska naroda za petsto ili hiljadu godina

05. decembar 2018, 12:01

Igor Mandić – intervju za Obzor Večernjeg lista

(objavljeno u neznatno skraćenom obliku 1. prosinca 2018.)

Razgovarao Branimir Pofuk

 

U studenom 2017. nakladnička kuća V.B.Z. objavila je “Predsmrtni dnevnik” Igora Mandića. Knjiga je izazvala ogromno zanimanje, imala brojna predstavljanja, dobila brojne pohvalne ocjene te u međuvremenu doživjela nekoliko uzastopnih izdanja. Godinu dana kasnije napravili smo razgovor s Igorom Mandićem koji, uz nekolicinu njegovih vlastoručnih redaktorskih intervencija, svojstvenih Mandićevom stilu, donosimo onako kako je izgovoren. A u vezi s piščevim prologom, koji slijedi, jedna napomena: ako vas zanima zašto Igor Mandić rođendane ne broji kao većina nas ostalih predsmrtnika, čitajte njegove knjige.    

Uvaženi kolega, Branimire, zahvaljujem se što ste se zainteresirali za moju malenkost kao i za moju posljednju objavljenu knjigu, tj. “Predsmrtni dnevnik”. Srećom, u toj sam knjizi počinio i svoju kapitalnu predsmrtnu pogrešku – zbog kojeg se ispričavam čitateljima – koja se sastoji u tome, što sam pogrešno predvidio moj smrtni ishod. Naime, pričinjavalo mi se, u mojem “nagnuću k smrti”, kako ću prirodno zgasnuti u svojoj 76. godini, a danas je, evo, kad razgovaramo baš 20. studenoga, tj. na moj osamdeseti rođendan (budući da sam rođen 20. XI. 1939. godine). No, jednogodišnji vijek nove knjige (zapravo, svake nove knjige), do danas je dosta potrošio njen misaoni naboj, u dosta je navrata prezentirana, promovirana i (čak!) vrlo pohvalno ocjenjivana i (s pravom) proglašavana – bestselerom, tako da sam se od intervjua na tu temu podosta umorio.

Što se može pisati nakon predsmrtnog dnevnika? Posmrtni dnevnik?

Postoji knjiga “Mémoires d’outre-tombe” glasovitoga šminkera Chateaubrianda (1768-1948). Taj naslov me je već kao dječaka strašno varao, kad sam tek natucao francuski s dvanaest-trianest godina. Kakvi su to memoari s onu stranu groba? Tada to još nisam znao točno prevesti. Kasnije je to kod nas najprije prevedeno kao “Memoari preko groba”, a potom kao “Zagrobne uspomene”. Mogu napisati knjigu “S jednom nogom u grobu”. Predlaže mi to moj nakladnik VBZ, koji me apsolutno dobro razumije, da parafraziram reklamu za jednu banku.

Vodite li i dalje dnevnik?

Nisam nikada ni vodio pravi dnevnik, nego sam samo bilježio dnevnu temperaturu, dnevnu kilažu i dnevni jelovnik. I ako nam se što dogodi u obitelji, one svakidašnje sitnice, od kojih sam sve loše izbrisao, poput mojih i Slavičinih obiteljskih svađa. Najprije ih zabilježim, a onda se nasmijem sam sebi – ma daj, sve će to ionako smrt prebrisati, glupo je to ostavljati. Tako smo spalili i sva naša mladenačka pisma, samo što nije bilo stvarno spaljivanja jer nemamo spalionicu. Bacio sam većinu toga rastrganoga u kontejner. Ne želim da bilo šta intimno izađe na javu poslije naše smrti jer se to nikoga ne tiče. A pogotovo se ne tiče onih koje ne zanimaju knjige koje sam napisao.

U razgovorima koje vodite zapravo već dugo se uopće ne priča o knjigama, osim možda o posljednjoj koju ste vi napisali.

Što je i red!

Naravno da je red, ali evo, ja bih počeo od knjiga koje držite na stolu. Jesu li to knjige koje trenutno čitate?

Ovo su knjige ostale tu još od pisanja ove posljednje knjige: tu je čitava hrpa filozofske literature od Laertija, Durkheima, Lévija, Jankélévitcha, Moodyja… ovdje su “Ispovijesti” Aurelija Augustina, Nietzsche, Schopenhauer, onda meni najvažniji Marko Aureliji i još važniji Seneka, Cioran, Kant, Terry Eagleton, Platon… ali kad mi nije potrebno, skoro da ih više i ne čitam sustavno. Ove knjige u mojoj biblioteci, koje vidite ovdje, bilo bi ih koje dvije tisuće, te će ionako otići u smeće. Knjige danas vrijede deset kuna na sajmu na Britanskom trgu. Ubit će me knjige. Ali to je barem pristojna smrt. Jer u mojim godinama pasti preko knjiga i slomiti koljena ili kuk znači sigurnu smrt. Za smrt mi je svejedno, ali to bolovanje, bolovi, gips, ljekovi, rehabilitacije i sve to što ja ne mogu ni platiti, to ne želim i neću takav sramotni jadni kraj. Ali čovjek ne može birati. Cijela ova moja posljednja knjiga je neka vrsta literarno romantizirane filozofije smrti i pred-umiranja, starosti kao predsoblja smrti, nevažnosti smrti kao pojma i činjenice da je nespoznatljiva. Otkad postoji čovječanstvo, a naročito pismena kultura, nitko je nije spoznao jer se nitko nije vratio da kaže kako ona izgleda. Čak ni onaj uskrsli iz bilbijske legende nije pričao ništa o svojoj smrti.

Razlikuju li se svjetonazori zapravo po različitim pogledima i vjerovanjima o smrti, “smrtonazorima”?

Kao prvo, svjetonazor je sumnjiva riječ. Recimo jedan Lasić se nje žacao, užasavao, zaklinjao da nikada neće izgovoriti tu njemačku riječ “Weltanschauung”. Ta riječ ne valja. Nazor na svijet, to je pizdarija, to svatko ima kao i guzicu. Zato se danas s ponosom kliče kako “Svatko može biti Hrvatko”. A u poimanju smrti ljudi se razlikuju samo u jednoj bitnoj stvari. Ima sretnika, a to su vjernici, koji su sigurni i klade se na neizvjesno da će ono što oni smatraju dušom živjeti vječno i to u nekoj nezamislivo dalekoj budućnosti, nakon što Isus Krist ponovo siđe na zemlju, nakon što se dogodi Armagedon, a kada će to biti, Biblija nije predvidjela. Ova moja knjiga nije napisana za besmrtnike, za one koji vjeruju da neće umrijeti. Što se njih tiče smrt? Mene se također smrt ne tiče, ali ja produžetka nemam, jer duša ne postoji. Prema mojoj definiciji duša je pizdin dim, ono što nitko nikada nije vidio u povijesti čovječanstva. Ta ružna uzrečica, koja je nastala iz tko zna kakve seksološke podrugljivosti, primjenjuje se kad se želi reći da je nešto nevažno, jadno, bijedno, nepostojeće.  

Dobro, ali neki vjeruju i u pakao i boje ga se…

Ako je strah vjerovanje, dobro je. Ali sumnjam da se itko boji pakla. Toga nema. Zar mislite da je itko od zločinaca, od onih koji su silovali i ubijali djecu, klali i spaljivali žene i starce, bacali atomske bombe, zasipali gradove bombama… da je itko od njih sebi predvidio pakao? Pakla se ne boji nitko, to je popovska laž. Pakao za prosječan svijet ne postoji, a pojam pakla je ionako izobličen i nitko ne razumije Danteov pojam pakla, koji je led, a ne vatra.

Iza nas je još jedna komemoracija u Vukovaru. Što mislite o takvom pristupu i neodmicanju od smrti, stradanja i žrtava?

Ma, to je farsa i prenemaganje, licemjerstvo prve klase. Već je netko pametan rekao i napisao kako bi na tu godišnjicu u Vukovaru trebali biti samo oni koji su ga branili i preživjeli, a ne ova pompozna garda političke garniture, oni koji rone lažne krokodilske suze i prave se važnima i unovčuju tuđu bol. Ta eksploatacija boli je prešla svaku granicu. To je naprosto porazno do kakve smo jadne predstave došli upropaštavajući spomen na jednu nesreću. Nema nikakve sumnje da je to bilo jedno grozovito klanje i da se ono ne može obilježavati svečanim mimohodima. Sljedeće godine još samo očekujem “cheerleaders” ispred onih zastava i vojničke glazbe. I nedostaju mi volovi na ražnju i burad s rakijom, tek tada bi sve bilo kako treba. Kermes, udri smrt na veselje. Jedan čisti užas.

Na taj dan pred svakog se političara stavi mikrofon da nešto kaže o temi o kojoj bi možda trebali govoriti pametniji ljudi, pisci…

Tuđu bol ne možete interpretirati. Zato ja u “Predsmrtnom dnevniku” prikazujem poimanje starosti, umiranja, samoubojstva kroz filter vlastite osobe, a ne tuđe. Ja ne oplakujem ono što sam nisam doživio. Doduše, u knjizi imam dvije stravične smrti Antuna Gustava Matoša i Vojislava Kuzmanovića koji su ostavili dokumentaciju o svom umiranju. Jedan je bio zaklan, a drugi također upropašten zbog pogrešne dijagnoze. Oba u istoj bolnici. Zato u tu bolnicu koja je određena za ubijanje naših pisaca ja ne želim ni priviriti, pa ni zbog operacije nokta.

Kako stoje stvari s polemičkim duhom, člancima i literaturom danas u Hrvatskoj?

Imamo više dobrih autora, ali u tom smislu predvodi Miljenko Jergović. On je apsolutno najveći nasljednik krležijanskog duha kod nas i svaki njegov tekst je polemičan do srži. On je onaj odbačeni sin jedne kulture, kao što je bio i Krleža dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, sve dok se političke prilike nisu promijenile njemu u korist pa je postao voljeni i obožavani partner vođe. Ali to Jergović neće biti nikada, on je oličenje mladenačkoga krležijanskog duha. Neki su to pripisivali meni, ali ja nikada nisam bio toliko hrabar. Jergović je mnogo hrabriji od mene, naročito u odnosu prema hrvatskoj kulturi. Ja sam možda bio malo veći ispadnik kad je bila riječ o nacionalnim, političkim i kulturnim hrvatsko-srpskim odnosima, i zbog toga sam zanemaren kao ličnost koja je već na spisku za odstrel. Čuo sam da je jedan filmski režiser napravio listu nepoćudnih osoba koje navodno u Hrvatskoj šire nekakvo velikosprstvo i jugoslavenstvo i koje su vrlo opasne i s kojima treba razračunati na način endehaških zločinaca. Ima nas na tom popisu taman toliko da eventualno ponovo popunimo jedan Kerestinac, gdje bismo bili mjesec dana na kruhu i vodi i odakle bismo bili odvođeni u grupama, recimo na Dotrščinu. Točno je tako taj gospodin napravio spisak, na kojem je meni čast biti, onih ljudi koji bi trebali biti likvidirani. Kada? Pa kad se ustaše vrate na vlast, jer to nas čeka ako ih Plenković ne zaustavi.

Vi mislite da je on jedina brana?

Budući da je na vlasti, kao predsjednik najjače stranke, koju ja inače ne mogu podnijeti, Plenković ima moje simpatije zbog svog diplomatsko-gospodskog načina vođenja stranke i države. Ne idealiziram ga, ali mislim da je do sada pokazao tehniku diplomatskog laviranja koja može zauzdati proplamsaje najstrašnijeg neoustaštva i naci-fašizma u Hrvatskoj. Ali, kao što to nisu imali ni drugi premijeri i predsjednici, nema ni on vojnu moć zato što su vojska i policija također prožete neofašističkim idejama i vođama. Ne možeš njima narediti, makar bio predsjednik države, da razjure one tamo šatoraše i kriminalce koji zajebavaju normalan svijet. Zašto? Zato što su među njima istomišljenici onih nad kojima bi trebali uredovati. I to je taj paradoks demokratskog sustava u kojem se čvrsta ruka ne može nametnuti. Možda je i dobro da se ne može. Ali gdje smo onda? U ćorsokaku u kojem će pobijediti jači. Gluplji, ali jači, odlučniji da u pravom trenutku prvi zapuca i skupi četicu idiota koji će nasrnuti na institucije, medije i pojedince i preuzeti vlast u svoje ruke. I tome će se širom Europe zdušno aplaudirati jer vidimo da gotovo čitava Europa doslovno ključa nacifašističkim idejama. Gotovo da nema zemlje u kojoj ne postoje te snage, od kojih su neke čak i parlamentarne strančice ili stranke, koje revidiraju istinu o protekla dva svjetska rata. To je dobro razgranata i od raznih agentura financirana mreža europskoga fašizma koja je rođena zbog neke međunarodne ravnoteže između Rusije, Amerike i Europe, pa je potrebno da se na nekoga svali gnjev i da se ponovo razbukta rat, neki novi ne znam koji smiješni rat na Balkanu. Gledam ovu seriju “Rat prije rata” na HRT-u. To je za pišanje od smijeha. Ne kažem da je taj dokumentarac loš, nego je glup. On praktički ismijava cijelu tehnologiju vođenja obrambenog rata nastojeći nonstop odbijati ideju građanskog rata, kao da je to neka uvreda. U tome serijalu čak je, ako me moja kratkovidnost nije prevarila, “preskočena”, iliti bila nespomenuta, važna činjenica o srpskom ustanku u Hrvatskoj “prije rata”. A zašto? Samo zato da se ne prizna, ne uvidi i ne uvaži da su Srbi, kao hrvatski građani, potpirili taj rat. Zato će se radije “preskočiti” balvan-revoluciju i nevolje koje je ona prouzročila, jer kad Srbinu NISU hrvatski građani, onda nije ni moglo biti – građanskoga rata! Ja se pojmu svetosti Domovinskog rata neću klanjati jer su ga izmislili kolege koji su mi dragi i simpatični, tj. novinski pisci i redaktori Kuljiš i Grčić. Oni su izmislili pojam Domovinski rat u “Globusu” na brzinu, u novinskoj stisci, da se nađe neka sintagma koju je lako pamtiti i s kojom je lakše baratati, dakako prema uzoru na sovjetski pojam Otadžbinski rat, za “rodinu”, za domovinu. Donijeti deklaraciju o tom ratu kao nedodirljivoj svetosti to je uvreda zdravog razuma i jedan od koraka prema fašizaciji jer nijedan rat nije sveti, što je najbolje dokazano u srednjevjekovnim križarskim ratovima u kojima se, u ime Krista, Pape i Crkve bezumno i bezdušno klalo, da bi se sve, na kraju – zasralo!

A Domovinski rat kao temelj hrvatske države?

To je također potpuni idiotizam, jer jedina država koja je osnovana kao Hrvatska je ona koja je izborena u Narodnooslobodilačkom ratu pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza. To je jedina država koja je ikada postojala kao hrvatska država. Ovo danas je izmišljotina popišmanjenih povjesničara koji su pogriješili u svemu što su radili zbog svoje strastvene mržnje prema srpstvu, jer antisrpstvo je danas jedini sadržaj hrvatstva. I neka mi nitko sad ne krene prodavati semantičke razlike, kao Macron nedavno o nacionalizmu i patriotizmu. Ilustrirat ću to jednom banalnom anegdotom. Bio jedan čovjek koji se zvao Roko Guzica. Svi su mu se smijali, a on nije shvaćao zašto, pa su mu rekli da se idiotski zove. Na to je on otišao na sud, platio sve takse i ponosno se vratio u svoje mjesto i objavio: ja se sada zovem Ivan Domagoj Guzica. To je za mene razlika između nacionalizma i patriotizma, jer, na kraju je, ipak, svaki patriotizam samo goli nacionalizam! Domoljublje je uži pojam, obrana vlastite kuće, stana, kad udari susjed na susjeda, kao što je bilo u građanskom ratu u Hrvatskoj koji su, o tome nema nikakve sumnje, započeli Srbi. Građanski rat u Hrvatskoj započeli su oni Srbi koji su u strahu od predstojeće fašizacije digli svoj seljački ustanak i pokušali osnovati nekakvu svoju Republiku Krajinu. Seljak na seljaka, građanin na građanina. Nama se za primjer takozvanog pomirenja stavlja taj nemogući, istrošeni i glupi primjer pomirenja Nijemaca i Francuza. Pa lako se njima pomiriti kad nisu braća! Nijemci i Francuzi bili su samo neprijatelji, a Hrvati i Srbi su braća. A kako znamo bratoubojstvo je biblijski pojam: Kain i Abel su glavna sintagma bratoubojstva kroz stoljeća i milenije. Braća se najteže mire. I zato se mi ne možemo pomiriti kao Nijemci i Francuzi. Mi smo se potukli s braćom, jedni drugima smo poklali familiju.  

Hoće li ikada Srbi i Hrvati prestati plakati isključivo nad vlastitim žrtvama?

Srbi plaču nad Kosovom, mi nad Vukovarom. Njima se zbog toga rugamo, a s našim porazom se dičimo. Ne može poraz biti simbol, niti Kosovo Srbije, niti Vukovar Hrvatske. Oba strašna poraza su unazadila ta dva po meni bratska naroda za petsto ili hiljadu godina i tko zna da li će ikada opet stati rame uz rame ili ruku pod ruku. Ja ne tražim nikakvo državno pomirenje ili ujedinjenje jer je ono nemoguće. Vanjske sile ne bi dopustile nikakvu novu zajednicu. Danas nije situacija kao 1918. kada su velike države dijelile ovaj teren i stvarale nove državice. Danas je situacija potpuno drukčija i europske, američke i ruske sile, agenture i vojske ne bi dopustile nikakvu mogućnost obnove jugo-saveza, jer mrze sve što miriše na socijalističku tvorevinu, ako bi ona bila takva, kao što ne mora biti.

Ovaj intervju će izaći na samu stotu godišnjicu nastanka tog saveza. Jesu li vam, zapravo, dosadila pitanja o Jugoslaviji?

Jesu. To sam već nekoliko puta rekao. To je jedna vrsta hrvatskoga mazohizma. Jedanput sam se zaletio i zinuo, pa sam 1996. pošao u Srbiju na poziv redakcije Nina, nakon Daytonskog sporazuma i prema intencijama predsjednika Tuđmana da moramo obnoviti neke odnose, recimo kulturne. Tada sam ispao bijela vrana kojoj su čupali perje, ali me nisu ubili do kraja. Od tada mi se gotovo u svim intervjuima nameće to pitanje i ja ga pokušavam odbiti, ali ne mogu. Ja sam prvo protiv bilo kakvog obnavljanja bilo čega. Ono što je bilo bilo je. Staro se ne da obnoviti. Iscijeđenu pastu se ne može vratiti u tubu. Što je propalo propalo je i s tim se treba pomiriti.

Koliko uopće čitate nove knjige, pratite li što se objavljuje danas u Hrvatskoj?

Ako mi doturi koji izdavač ili pisac svojim kanalima novu knjigu, ali zapravo me ne zanima. Znam da postoji pet-šest dobrih naših pisaca, pri čemu mislim, dakako, na beletriste, romanopisce, jer mi koji smo feljtonisti, esejisti i kritičari nažalost ispadamo iz kategorije klasično shvaćene literature. Ali eto, ja sam kao fusnota sada postao znate šta? Počasni doktor na Odsjeku za kulturološke studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Oni su mi dali status doctoris honoris causa za moj doprinos kulturološkim studijama ovdje u Hrvatskoj. To je na pravom mjestu primijećeno i kako se to ne može vrednovati drukčije nego na simboličan način, Senat je donio tu odluku a svečana dodjela će biti kada se složimo o datumu. Valjda će se tada o tome nešto više i čuti. Za sada je ta vijest poznata samo meni i nekim zlobnicima (“insajderima”?!) koji su već počeli pisati protiv ideje da se meni dodijeli jedno takvo simbolično priznanje. Bit će ih još, usredno se nadam.   

Kako to da su vas se sjetili baš na kulturološkim studijima u Rijeci?

Moja “Mitologija svakidašnjeg života” – analitika imaginarnog u masovnoj kulturi, objavljena je, slučajno, baš u Rijeci, 1976. (naklada “O. Keršovani”), a s njom sam i ne sluteći ustanovio kulturološke studije u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kada za taj pojam još nitko nije znao. Tek su se nekoliko godina kasnije u Americi, Engleskoj i Francuskoj počeli pojavljivati teoretičari koji su utemeljili kulturalne studije i počeli osnivati fakultete o tom predmetu. Moja knjiga objavljena je četiri godine prije nego što je onaj francuski napuhani jezuitski puran Michel de Certeau, koji je svetinja za današnje kulturološke studije, objavio svoju “Invenciju svakodnevice”. Zato ću se s ovom knjigom ponovo predstaviti na toj svečanosti.

Je li vaša knjiga na popisu literature naših studenata?

Još je prerano o tome nagađati, ali ma kakvi. Samo Amerikanci i Francuzi. Ne može na taj popis netko domaći. Možda me sad primijete kad budem ovako označen, zaslugom i mojih recenzenata koji su me predložili za ovo priznanje. Gospođa dr. Maša Kolanović je fenomenalno primijetila da smo Tenžera, Donat i ja prethodnici i preteče kulturologije u širokim razmjerima. Ali, oni koji su o tome pisali nakon nas radili su to u velikim kulturama i s golemim parama financirani od države osnovali svoje fakultete, studije, institucije i podigli sebi spomenik kao da su oni izmislili toplu vodu. A toplu vodu smo izmislili mi ovdje. Kako su moji kolege umrli prije mene, ostao sam na terenu jedino ja. A šta mogu, nekom greškom prirode, fiziologije, biologije doživio sam ovaj današnji osamdeseti rođendan i hvala vam lijepa na ovom razgovoru, a ja bih sada morao ići nešto ručati, odmoriti se, napiti i spavati.

 

branimir pofuk 03. 12. 2018.

 

Izvor