<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kako izgleda kad u 40. prodaš sve što imaš i kreneš u nepoznato - biciklom

ŽIVOT

Znate li da neki ljudi zaista žive svoj san?

28. decembar 2018, 2:26

Epizoda "Život kao san" emisije Život priča s razlogom je poslednja u ovoj godini. Inspirativna ispovest Snežane Radojičić stala je u sat vremena mudrosti o tome kako zaista treba ići kroz život, i šta zaista znači kada kažu - živeti punim plućima.

"Želim da vozim bicikl, da pišem, da crtam, da upoznajem nove ljude i radim samo ono što me čini srećnom", reči su žene koja je jednog dana odlučila da život uzme u svoje ruke.

Baš kao i sve sjajne stvari, priča Snežane Radojičić počela je odjednom i u trenutku. Jednog dana odlučila je da proda sve svoje stvari, svojih 5.000 knjiga, sav nameštaj i garderobu i krenula, ne znajući gde ide, na put - biciklom.

Snežana na samom početku priznaje da je od malih nogu bila malo autistična i imala prikrivenu želju da živi daleko od ljudi u nekoj divljini. Ipak, nikada nije ni pomislila da će biti svetski putnik. Sve do 40 godine radila je u biblioteci koja je bila njen čitav svet, i priznavala samo duhovno putovanje, pa joj je čak i put u Novi Sad teško padao. Početak nove 2011. za nju je značio novi početak. Donela je dve odluke koje su joj potpuno promenile život. Prva zamisao joj je bila da biciklom napravi krug oko sveta, međutim...

"Za Božić sam prestala da pušim, nakon 27 godina, tokom kojih nisam zabeležila nijedan jedini dan bez cigarete! Nije bilo lako, ali kada sam izdržala jedan dan, onaj prvi, znala sam da ću pobediti… I za kraj, ono glavno: kupila sam karte za Siciliju. Moj potencijalni saputnik Brajan, s kojim se dopisujem od oktobra, dolazi 7. marta, a 14. letimo za Palermo. Posle pet meseci dopisivanja i razgovora preko Skajpa, Brajan je došao u Beograd, i onaj osećaj da se znamo sto godina, možda zbog iste vrste ludila i sna o pedalanju oko sveta. Idem tako ulicom sva ushićena, prožeta osećajem da moj san samo što nije počeo da se ostvaruje. Još samo par sati! Onda pomislim na dve i po godine istrajnog traženja puta i načina koji bi me doveli dovde gde sam sada, i osetim kako me celu preplavljuje nemerljiva radost. Počinjem da se smejem naglas, a mogla bih i da pljeskam rukama, skačem ili vrištim koliko sam srećna."

Kada je bila dete tata joj je uvek ponavljao da je najbitnije da radiš ono što voliš. Mislila je: "pa naravno da ću da radim ono što volim", i kao većina nas nije razumela da sve to kasnije krene drugačijim putem. Ali, Snežana smatra da morate da razbijete jedan svet kako biste otkrili čari neko novog, a ona nije htela da ima odstupnicu od bilo čega. Prvi put kada je na svom putovanju ostala sama, shvatila je ne postoji osoba na ovom svetu na koju može da se osloni, osim na sebe.

Pričajući o putovanju biciklom kroz Tursku, šator je postavila svega pet, šest puta. Jer, kako kaže, život vas razuverava straha od nepoznatog. Često se sa saputnikom Brajanom razdvajala i spajala, pa je isto toliko puta ostajala sasvim sama na putovanju gde ne zna apsolutno nikoga. Mnogo puta su joj stranci nudili smeštaj i hranu, ali to nikada neće doći samo od sebe ako niste dovoljno otvoreni prema ljudima.

Pošto je jedinu zaradu imala od stana koji je iznajmljivala, negde pred prvu godišnjicu od početka putovanja, dok je bila u Rusiji saznaje da joj je čovek kome je iznajmila svoj stan otišao i ostavio je u dugovima koje i danas isplaćuje, ali i bez najminimalnijeg sigurnog mesečnog dohotka. Tada je morala da nađe brzo rešenje. Počela je da radi kao ulični prodavac kvasa, a htela je i da volontira na jednoj farmi za besplatan smeštaj i hranu. Tada se desilo "veliko čudo puta".

 

"Neki od onih dobrih ljudi sa mreže počeli su da mi uplaćuju novac kako bih nastavila putovanje. Tražili su od mene samo da ne odustajem od svog sna. Tako sam naučila veliku lekciju – ako slediš svoj put, ako ne odustaješ ni kad se nađe u krizi, desiće se čudo."

Za prvih godinu dana pedalanja prošla je kroz 13 zemalja, prešavši 12.932 kilometra. Provela je na biciklu 972 sata i više od 300 noći pod otvorenim nebom. Za to vreme nastalo je 10.600 fotografija, na kojima se jasno vide  4.392 sata slobode odnosno 263.520 minuta sreće. Ali, izgubila je saputnika Brajana sa kojim je krenula u avanturu. U nekoj neđođiji, u Albaniji, okrenuo se i napustio je.

"Nijednog trenutka nisam želela da ostanem bez svog sna. Taj san sam imala pre Brajana. Ljudi se prelako odriču svojih snova, posebno žene zarad nekog drugog", iskrena je Snežana koja je drugu godinu putovanja počela s verom u sebe i svoj san, ali i upoznavanjem sa drugim tradicijima i zemljama Bliskog istoka. Snežana je tada shvatila suštinsku razliku između zapada i istoka.

Snežana je na istoku naučila da bude strpljiva i zahvalna zbog svih ljudi koje je upoznala. Pored toga, usudila se da učestvuje u vožnji bicikla jednom od najzahtevnijih ruta – kružnom stazom Anapurna.

"Narodi zemalja okrenutih zapadnim kulturama misle da su bogom dani, i da imaju pravo na nešto. Istočnjaci su zahvalni, ne traže ništa. Tako velike zajednice moraju da nauče da budu dobri jedni prema drugima, i poštuju se međusobno."

Pomeranje granica bio je jedan od glavnih razloga zbog kojih je Tatjana Vojtehovski ugostila Snežanu Radojičić, naročito zbog izazova na koji bi malo ko pristao. U avanturi, koja je trajala petnaest dana, Snežana je uspela da savlada strme litice po kojima se teško hoda a kamoli vozi, nabujale reke koje se obrušavaju na puteve, da se izbori sa snegom, poledicama i hladnoćom i na kraju se uspne na vrh – prevoj Torung la. Tu, pod krovom sveta, osećajući sopstvenu ništavnost u odnosu na veličinu i postojanost vrhova oko sebe, doživela je iskustvo koje slikovito opisuje kao "smrskavanje ega pod težinom himalajskih gromada". A onda se sa visine od 5.416 m na koliko se nalazi prevoj Torung la spustila u pustinju i nastavila da pedalira. Posle petomesečne pauze u Nepalu tokom koje se odmarala od uspona na Himalaje i pisala roman, došlo je vreme za novu veliku avanturu – prelazak pustinje Gobi.

Vozeći od jednog pograničnog mesta uz kinesku granicu, do mongolske prestonice Ulan Batora, za deset dana prešla je 765 kilometara kroz najseverniju i najhladniju pustinju na svetu. Tokom tih deset dana doživela je temperaturne raspone od plus trideset do minus deset, smrzla se kao nikada do sada, imala neke neobične susrete i našla se u čudnim situacijama, pomerajući opet granice svojih strahova kao i izdržljivosti.

Snežana je u Nepalu završila svoju prvu knjigu o putovanjima "Zakotrljaj me oko sveta", a treću po redu. Tu se nije zaustavila, pa je napisala i "Preko Himalaja i Gobija", a potom i "Nomad", posle koje je izrazila želju da poseti Japan.

Poslednje putovanje bila je Severna Koreja iz koje je došla prepuna utisaka i sa još jednom knjigom "Sverna Koreja - putovanje po zemlji Kim Džong Una", u kojoj je pisala o svojim utiscima kao Srpkinja koja je o Severnoj Koreji slušala samo legende. Neke od zanimljivih detalja iz knjige izdvojili smo u nastavku.

Nemaju internet, imaju samo tri TV kanala, svi stariji od 17 godina moraju da nose značku sa likom lidera, strogo na levoj strain kod srca. Ima više modela i razlikuju se po društvenom sloju. Lojalnost partiji je iznad svega, ali se i pored svega toga izuzetno ceni privatnost.

"Put vas nauči da izvučete sve najbolje i najgore iz sebe. Ja se nadam, čini mi se, da sam postala malo bolji čovek zato što sam primila toliku dobrotu. Ne možete zadržati sve to a da ne šaljete dalje", zaključila je Snežana kojoj je naredna želja da poseti Južnu Ameriku.

Izvor: Noizz.rs