<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Korzika 100 godina kasnije: ŽIVOT me je odveo u francusko selo koje je otvorenog srca primilo srpske IZBJEGLICE

Svijet

U luci je bilo toliko ljudi da sa broda nisu mogli sve da ih sagledaju, duž pristaništa vijorile su se srpske i francuske zastave, a Korzikanci su mahali pristiglim Srbima i uzvikivali: „ Vive la Serbie! Vive les héros serbes!“

26. novembar 2018, 11:34

Nakon višednevne plovidbe od Medove u Albaniji, gde su stigli tokom Solunskog fronta, preko Mesinskog moreuza do Bastije, drugog grada po veličini na Korzici, više od hiljadu bolesnika, starih, žena i đaka, sa prvim zracima sunca ugledali su planinske vrhove francuskog ostrva.   

U luci je bilo toliko ljudi da sa broda nisu mogli sve da ih sagledaju, duž pristaništa vijorile su se srpske i francuske zastave, a Korzikanci su mahali pristiglim Srbima i uzvikivali: „ Vive la Serbie! Vive les héros serbes!“ (Živela Srbija! Živeli srpski heroji).

Dolazak srpske siročadi na Korziku / Foto: Collection Sigolène Franchet d’Esperey Vujić

Moram priznati da sam, iako sam na Korziku otišao na odmor sa željom da ne radim, po iskrcavanju iz broda u luku Ajačo odmah pomislio na naše ljude koji su ovde bili zbrinuti tokom Prvog svetskog rata i poželeo ipak da napišem tekst o tome. Njih je bilo oko 5.000: ranjenika, bolesnika, žena, dece, starih…

Odmah su dobili odeću i obuću, jedan deo pristiglih je otišao u internat, gde je danima sve vrvelo od ljubaznih Francuskinja koje su donosile slatkiše i voće da ugode gostima iz Srbije. Kako Zoran Radovanović u svojoj knjizi „Srbi na Korzici“ prenosi reči Velje Jovanovića, jednog dana građani su zakupili restorane i poslastičarnice u bulevaru Paoli u Bastiji, a za stolom ispred lokala bili su domaćini koji su motreći prolaznike na ulici, presretali Srbe i sa poznatom neodoljivom francuskom galantnošću pozivali ih da budu njihovi gosti.  

Izbeglice sa Balkana pristizale su brodovima od decembra 1915. do januara 1916. godine, a humanitarnu misiju Velike Britanije sa svojom majkom vodio je Britanac Edvard Bojl. Pošto Englezi nisu želeli da ostave srpske izbeglice na Solunskom frontu, generalni konzul Francuske u ime svoje vlade pozvao je članove engleske misije da ih dovedu na Korziku.

Tako je ovo ostrvo postalo ostrvo egzila za francuske prijatelje, proterane sa svog ognjišta zbog nesrećnog rata i mržnje. Francuska sa britanskim saveznicima ugostila je Srbe na svom tlu, asimilovala ih i pružila im prvu pomoć, a nakon toga obezbedila i školovanje, stanovanje, hranu i sve što im je bilo neophodno.

Jedan čas u srpskoj školi / Foto Cliché Isidore Aubert

Na Korziku su, da bi pomogli Srbima tokom njihovog prelaska preko Albanije i Grčke, evakuisani i Britanci i Škotlanđani, doktori i medicinske sestre, predstavnici Engleske misije i Bolnice škotskih žena. U organizaciji dodatnih grupa izbeglica, kojima je obezbedio prihvat i smeštaj, posebno se istakao predsednik prefekture Anri Žorž.

Neki Srbi su imali novca da plate ostanak u hotelima, ili da iznajme sobe, apartmane ili vile u okolini, ali oni koji nisu imali dovoljno para, upućeni su u kasarnu Abatuči, a bolesni i ranjeni u Bolnicu škotskih žena.

Železnička stanica u Ajaču ima svega tri perona

Kako sudbina to u životu udesi, tako sam i ja imao sreću da se preko svojih francuskih diplomatskih kontakata, u Ajaču sastanem sa profesorom istorije, gospodinom Filipom Kolombanom, a zatim preko njega da dođem do profesora filozofije Žan Fransoa, koji je poreklom iz sela Bokonjano u kojem su Srbi bili smešteni.

Kako se, da ponovim, ništa ne dešava slučajno, tako se ispostavilo da tog dana kada sam vozom krenuo od Ajača do Bastije, baš tog radnog dana (ponedeljak 9. septembra 2018) Žan Fransoa je imao slobodan dan i bio u vikendici! Neverovatno! Sve je išlo kao po loju. Uhvatio sam voz, posle nekoliko sati vožnje kroz predivne brdovite predele hrastove i bukove šume i četinara sišao na stanici Bokonjano, sa domaćinom stigao do centra sela i krenuo u ekspediciju!

Ispostavilo se da je Žan Fransoa već bio u Beogradu, da imamo zajedničke poznanike iz srpske prestonice i da dobro poznaje srpsko-francusku istoriju. „Le monde est petit“, što bi rekli Francuzi. Svet je zaista mali.

U centru sela srećemo se sa gradonačelnikom i njegovom suprugom, koja mi iz opštinskog registra vadi i štampa na papirima izvode umrlih i rođenih Srba na Korzici u periodu Velikog rata.

Bokonjano je malo mesto i svi se znaju. Gospođa koja je videla da fotografišem na ulici ponudila je da probam njene kolačiće – kanistrele.

Odlazimo do groblja u Bokonjanu i pronalazimo samo jedan grob izbeglice iz tog perioda. Reč je o o doktoru Gustavu Haklu, poreklom iz Zagreba, koji je ovde lečio izbeglice i lokalno stanovništvo i bio veoma cenjen. U Knjizi umrlih na francuskom jeziku piše da je preminuo 3. maja 1918. godine, u 5 časova, u 35. godini (rođen je 16. aprila 1883. u Zagrebu i bio je sin Gustava Hakla i Marije Arnold).

Na groblju u Bokonjanu pronašli smo grob doktora iz Zagreba

Pokušavamo da očistimo grob od zemlje i trave, ali ne uspevamo da vidimo sve reči koje su na njemu uklesane ćirilicom na srpskom i latinicom na francuskom jeziku. Gradonačelnikova supruga mi obećava da će mi poslati fotografiju kad sve bude uređeno.

Inače, pre nekoliko godina udruženje sa Korzike „Per a PacePour la Paix“ organizovalo je dolazak delegacije iz Šapca sa piscem Radovanovićem, koja je posetila groblje, a ove godine su i đaci tog grada na Savi, kao i iz Makedonije bili ovde i izveli pozorišnu predstavu.

Saznajem da su i Srbi na ovom groblju sahranjivani, ali da su njihovi grobovi kasnije ipak preneti u Srbiju.

A kako je izgledao život dece, đaka, studenata ovde na Korzici?

Osnovne, više osnovne, liceji, koledži i više ženske škole bile su u većim gradovima, u Ajaču i Bastiji i u manjim mestima, u Bokonjanu, Učijanu i okolini. Cilj je bio da đaci sačuvaju srpski jezik i srpsku kulturu. U početku su imali samo časove francuskog jezika i gimnastike, a kasnije i časove istorije i srpskog jezika. Francusko-srpski rečnici i udžbenici gramatike stigli su iz Švajcarske.

Grupa srpskih đaka / Foto Cliché Isidore Aubert

Deca su učila po programu koji je u Srbiji bio na snazi pre Velikog rata i imali su profesore iz otadžbine. U Ajaču je šef grupe bio Vladan Gojković, u Bokonjanu Kosta Josifović, u Učanu Miodrag Mirković, a u Bastiji Lazar Stojković.

Prema nekim podacima objavljenim 1918. godine, tokom Prvog svetskog rata na Korzici se školovalo 319 osnovaca, od toga 200 učenika i 119 učenica, a prema jednom drugom izvoru u proleće 1916. godine na francuskom ostrvu bilo je oko 5.000 izbeglica iz Srbije (Izvor: „Srbi na Korzici“, Zoran Radovanović).

Ovo je kuća u kojoj je nekad bila dečačka škola

U vili Šale, nedaleko od centra sela oformljena je srpska dečačka škola, a ovu kuću na sprat zakupio je Edvard Bojl. Đaci su u njoj učili tokom 1916. i 1917. godine, bili su raspoređeni u sobama na spratu i u prizemlju, a slobodno vreme provodili su u dvorištu. Učitelji su im bili Ljubomir Penezić i Dragomir Đoković, a krajem 1916. stigao je još jedan njihov kolega iz Srbije, učitelj Laza Stojanović, poznat po nadimku Laza Sikirica, jer je predavao u školi u selu Sikirica kraj Paraćina. Pošto je bio vičan stolarskom zanatu, učio je decu kako da izrađuju predmete od drveta i držao im časove ručnog rada.

Škola u Bokonjanu zatvorena je u jesen 1917, a svršene đake Engleska misija rasporedila je na usavršavanje zanata. Danas je ova kuća u privatnom vlasništvu i deluje napušteno.

Restoran sa predivnim pogledom i ukusnom hranom, u centru Bokonjana

 

Nedaleko od nje nalazi se restoran u kojem sam ručao sa Žanom, a zatim sam, pre odlaska na voz za Bastiju, saznao kako je u Francuskoj 25. juna 1916. obeležen Srpski dan, odnosno dan sećanja na Kosovsku bitku.

O tome čitajte u nastavku ove reportaže na ovom LINKU.

U ovom tekstu su navedeni pojedini podaci iz knjiga „Corse, terre d’accueil, terre d’exil: 1914-1918“ (Simon Giuseppi) i „Srbi na Korzici“ (Zoran Radovanović).

Tekstove o Francuskoj pronađite OVDE.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je vlasništvo privrednog društva Medijska kuća Priče sa dušom doo i moguće ga je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvorateksta i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu i na kraju tekstaFotografije jepotrebno potpisati onako kako stoji u naznaci „Fotografije“. Tekst nije dozvoljeno preneti u štampanimedij)

Fotografije: Nenad Blagojević; kolekcija Sigolène Franchet d’Esperey Vujić; Cliché Isidore Aubert