<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Migranti nisu kolonija gubavaca: VLASTI I MEDIJI REPUBLIKE SRPSKE PROTIV IMIGRACIJE

Draško Ajder

Međutim, suprotno uvjerenju vlasti RS i njihovih novinara, migranti su prije svega ljudi – očigledno nesrećni, dok tako dugo tumaraju po nepoznatim zemljama stremeći životnoj sreći u socijalnom blagostanju zapadne Evrope. U svakom ocrnjenom migrantu krije se čovjek, sa svojim životom, tugama i radostima u njemu, sa svojim jezikom i kulturom, sa svojim djetinjstvom, odrastanjem i zrelošću: on je čovjek kao vi i ja, od krvi i mesa, ranjiv i prolazan na Zemlji

10. august 2018, 12:00

Migrantsku krizu koja se trenutno dešava u Evropi, ali i u Bosni i Hercegovini kao njenom dijelu, vladajuće partije u Republici Srpskoj koriste kao sredstvo za obračun sa političkim oponentima. Kada se pogledaju izjave zvaničnika RS povodom krize, jasno se ocrtava njihov karakter: oni su prikriveni rasisti, ksenofobi i cinici, beskrupolozni ljudi na najnižem stepenu ljudskog i moralnog razvoja. Ništa bolji nisu ni zaposlenici provladinih medija u RS, koji nekritički prenoseći izjave zvaničnika postaju dio njihove igre, preuzimajući na taj način odgovornost za širenje ružnih stereotipa o ljudima drugih nacija i vjera.

Već danima je migrantska kriza udarna vijest provladinih medija: migranti podižu opasnost od terorizma, pljačkaju i siluju, predstavljaju zdravstveni rizik zbog mogućnosti da donesu nove bolesti, pojavljuju se u BiH da bi se tu trajno nastanili i promijenili etničku strukturu države, njihov broj je pet puta veći od zvaničnog; o njima se pišu najružniji sterotipi koje jedan čovjek može zamišljati o drugome.

U tim vijestima migranti su dehumanizovani: o njima se izvještava kao o heterogenoj grupi ljudi, koji su tu sa lošim namjerama prema Srpskoj i njenom stanovništvu. Dok se u stvarnosti radi o ljudima iz različitih država, različitog porijekla, ali sa sličnim razlozima za emigriranje, ljudima koji vjerovatno nikada nisu ni čuli za Republiku Srpsku i koji teško da bilo šta znaju o Bosni i Hercegovini, a kamoli da u njoj žele ostati i prema njoj imaju skrivene namjere. Mnogo manje migranata prolazi kroz RS nego kroz Federaciju BiH, od otprilike 10.000 registrovanih u BiH od početka godine, oko 2.000 je zabilježeno u RS. U RS oni se kratko zadržavaju, onoliko koliko je potrebno da dođu do granice sa Hrvatskom, koju pokušavaju ilegalno preći. Nijedan azil od njih vrlo malo zatraženih u BiH od migranata, koji oni traže zbog legalizacije privremenog boravka, nije odobren. Jedino što njima treba u BiH su ljudski uslovi boravka dok su tu: krov nad glavom, zdravstvena pomoć za bolesne i iscrpljene i ako je moguće poneki obrok.

Vlasti Republike Srpske rekle su ne na skoro sve potrebe migranata: odmah je rečeno da RS ne želi migrante na svojoj teritoriji, da se na njoj neće graditi prihvatni centri, jedino je predsjednik Dodik rekao da mogu dobiti obrok hrane, samo je nejasno gdje će ga dobiti kada se u RS ne mogu zadržavati. Kulminacija odnosa RS prema migrantima desila se u formiranju Koordinacionog tijela za praćenje kretanja migranata. I sam naziv ovog tijela oslikava bolesni odnos vlasti RS prema migrantima: formirana je nekakva grupa koja će paziti da ako je moguće migranti ne nagaze „sveto“ tlo RS, a ako ga nagaze tu će biti uniformisana lica da im odmah pokažu da nisu dobrodošli i da ih sprovedu do najbližeg mjesta gdje će ih se riješiti. Biće prepoznati, okruženi, praćeni i izbačeni iz RS, kao kolonija gubavaca. Nije se čuditi ovakvom odnosu: stariji se sjećaju da je u toku proteklog rata u BiH, u određenom periodu u RS postojao namet – novčani iznos - za sve „nesrbe“ koji su htjeli da pređu tadašnju granicu tj. da nagaze na „srpsko“ tlo RS.

Brzo su vladajući pragmatični cinici shvatili da migrantsku krizu mogu dobro politički kapitalizovati; kada to rade desničari širom Evrope, zašto ne bi i oni? Dodik se ponovo pokazao kao beskrupulozan čovjek sa dobrim osjećajem za politički trenutak: u ovoj političkoj inkarnaciji tehnologa vlasti on je radikalni desničar koji brani predziđe hrišćanstva od nevjernika – muslimana, ali i od izdajnika svog naroda, opozicije u RS, za koju tvrdi da služi domaćim muslimanima. Opozicija je žrtveni jarac u toj igri: migrantska kriza je plod nesposobnosti njihovih ministara u Savjetu ministara BiH, prvenstveno Dragana Mektića, ministra bezbjednosti – žele predstaviti vlasti RS. Zato mjesecima na RTRS-u i ostalim lojalnim medijima migrantska kriza popunjava važan dio vijesti; izbori su blizu, zastrašivanje naroda i blaćenje opozicije potrebno je intenzivirati, da bi ljudi u strahu glasali za jedine koji ih mogu odbraniti – Dodika i njegove „hrišćanske vitezove“, Špirića, Košarca, Radmanovića i ostale.

Najveći problem migranata je što su skoro svi muslimani, nešto manji što su uglavnom neevropljani. I to je korijen neljudskog odnosa vlasti RS prema ovim ljudima. Kao takvi, oni su ni krivi ni dužni uvučeni u politički obračun sa opozicijom u RS, kao zamjenski muslimani, možda još strašniji od domaćih iz BiH; možda su radikalniji, možda žele osnovati kalifat u BiH, možda žive po šerijatu, mnogo je tih možda ispunjenih zebnjom jer ljudi se najviše plaše onoga o čemu ništa ne znaju. Strah zamagljuje racionalno razmišljanje i preuzima primat kod hipnotisanih ispred televizora i raznih drugih ekrana.

Međutim, suprotno uvjerenju vlasti RS i njihovih novinara, migranti su prije svega ljudi – očigledno nesrećni, dok tako dugo tumaraju po nepoznatim zemljama stremeći životnoj sreći u socijalnom blagostanju zapadne Evrope. U svakom ocrnjenom migrantu krije se čovjek, sa svojim životom, tugama i radostima u njemu, sa svojim jezikom i kulturom, sa svojim djetinjstvom, odrastanjem i zrelošću: on je čovjek kao vi i ja, od krvi i mesa, ranjiv i prolazan na Zemlji. Možda mu se malo razlikuje boja kože, možda ima drugačije oči, neobične, drugačiju kosu, nosi brkove ili bradu, oblači se čudno za naše poimanje mode, ali ne bi niko trebao da ga zbog toga mrzi. Ili da ga se plaši i blati ga na televiziji ili u novinama. Možda je taj migrant u svojoj zemlji bio važan, recimo humanitarni radnik koji je spasio hiljade života, arhitekta koji je konstruisao brojne mostove i zgrade, možda je prodavao začine na pijaci, a možda je bio sitni kriminalac; kako mi to da znamo kad nam „naša“ televizija kaže da je on došao da nam učini zlo? I to je sve što nam o njemu kaže. Možda taj tamnoputi želi sve najbolje ljudima Srpske i BiH? Jer je takav rođen i tako vaspitan, da voli sve ljude bez obzira na rase i religije. Možda bi nešto uradio da pomogne našoj državi da dobije tu šansu, možda je obrazovaniji od bilo koga u BiH u svom zanimanju? Zašto se ne bi nadali dobru i tražili dobro u ljudima? Umjesto da ih proglašavamo teroristima zbog boje kože i načina na koji se mole bogu. Na ova pitanja nikada nećemo dobiti odgovore, jer u ovoj priči ljudi nikoga ne zanimaju. I za političare i za njihove medije oni su samo razlog za strah, sredstvo za izazivanje mržnje, objekti našeg rasizma.

Možda se poneki migrant uopšte ne razlikuje izgledom od bilo kojeg Bosanca i Hercegovca; možda voli fudbal, pivo, kladi se u kladionicama, igra basket sa prijateljima. Možda je sasvim sličan nekom Marku iz Doboja, ili Edinu iz Tuzle, sluša istu muziku, ima iste tinejdžerske probleme, strahovanja i nade. Na ulici ga ne bi prepoznali, možda bi pomislili kako je komšijin sin izrastao lijep i zgodan. Mnogo je izvjesnije da je on takav, nego da je zadrti terorista koji samo čeka da aktivira skrivenu bombu među ljudima drugačije vjere, koju je napravio od priručnih sredstava. Posmatrati ga kao potencijalni izvor zla ponižavajuće je za migranta, a štetno za onoga ko ga tako posmatra; dio njegovog mozga ispunjen predrasudama mogao je biti mnogo bolje iskorišten.

Trebalo bi upitati zvaničnike RS šta bi se desilo da su migranti pravoslavci? Ili neki drugi hrišćanski narodi? Da li bi provladini mediji tako izvještavali o Rusima, Srbima ili Ukrajincima? Da li bi oni bili posmatrani kao potencijalni teroristi, nosioci zaraza, prijetnja za Srpsku? Da li bi opozicija bila kriva za njihov prelazak propusne granice BiH?

Bilo bi zanimljivo znati da li vlasti RS u svom odnosu prema migrantima prepoznaju odnos prema Srbima ispunjen stereotipima koji postoji kod određenih ljudi? Zar ne gleda na Srbe kao na necivilizovane ljude sklone kriminalu i neradu poneki evropski rasista? Zašto se zvaničnici RS ponašaju kao ti ljudi? Mogu li vlasti uvidjeti da je njihov odnos prema migrantima identičan odnosu takvih rasista prema Srbima? Da li oni zaista žele da budu takvi?

Krajnju konsekvencu ove političko-medijske ujdurme snosiće narod Srpske. Manipulisan i obmanjivan od svojih vlasti, hipnotisan nacionalizmom, ispunjen mržnjom, onaj ko prihvati retoriku vlasti nikada neće biti odrasla individua, slobodan i misaon čovjek koji sam odlučuje u životu. Uvijek će biti samo brojka, jedan od glasača u strahu, objekat manipulisanja, mehanički čovjek bez mozga kojim upravlja neko drugi. A takvi nigdje nisu izgradili zdravo i srećno društvo. Ali uvijek su bili vojnici u tuđim ratovima, topovsko meso žrtvovano tuđim interesima, dok su se vladajući bogatili pljačkajući resurse naroda u koga se kunu.

Potrebno je apelovati na vlasti Srpske da prestanu da tako govore o migrantima i da ne manipulišu njihovom nevoljom u političke svrhe. Migranti su ljudi, nisu vaše igračke, ne bi trebalo tako se ponašati prema njima. Ako postoje u Evropi mnogi koji tako rade ne treba ih slijediti – i nacizam je evropski proizvod. I on je počeo progonima drugih i drugačijih, znamo kako se završio. Ne budite dio evropskog krajnje desnog fronta zasnovanog na rasizmu i evrocentrizmu, treba poručiti vlastima RS. Pružite migrantima ljudski tretman, tretirajte ih kao ljudska bića dostojna poštovanja – što i jesu – i svima će biti mnogo bolje. Narod Srpske spreman se odreći malo sredstava koja su potrebna da bi im se obezbijedio obrok ili krov nad glavom, zašto vi to ne dozvoljavate? Svakim našim humanim gestom prema migrantima evropski rasisti gube na snazi. Pomozimo ljudima, jer ljudi su jedina vrijednost.