Liječnik je utvrdio da dijete nije patilo.” Petnaestak redaka niže sazna se i ubojica: dadilja. Zatim stižemo i do roditelja – njima će policija reći što se dogodilo – a onda i do drugog djeteta, koje je još uvijek živo, ali i ono će, saznajemo, umrijeti od ozljeda koje mu je nanijela dadilja. Tako u prvom, vrlo kratkom poglavlju, ove vrlo kratke i sažete knjige, saznamo praktično sve.
Leïla Slimani Francuskinja je marokanskog podrijetla i Marokanka francuskog jezičnog identiteta i francuske domovine. Iz dobrostojeće arapsko-francuske obitelji: baka Francuskinja bila je spisateljica, napisala je autobiografski roman u kojem je opisala kako je 1944, u vrijeme dok je zemlja oslobađana od fašizma, upoznala svoga budućeg muža, Leïlinog djeda Marokanca, pukovnika francuske vojske. Unuka se, pak, rodila 1981. u Rabatu i prirodno je da je odrastala između dvije zemlje. Studirala je medije i politologiju, završila glumački tečaj i povremeno glumila na filmu, radila kao novinarka, a onda se traumatizirala kad ju je uhitilo u Tunisu za vrijeme Arapskog proljeća, nakon čega naumi da piše romane. Tako je sigurnije, vjeruju oni koji nisu pisci, manje je opasno u mašti nego u stvarnosti. Upisala je tečaj kreativnog pisanja i uskoro, barem sa socijalnog stanovišta, postala pisac.
Roman “Uspavanka”, koji počinje kratkim izvještajem o onom što se upravo dogodilo i što je, zapravo, kronološki gledano, završetak priče kojom se “Uspavanka” bavi, u Francuskoj je prodan u 650.000 primjeraka. To znači da je knjigu kupio svaki stoti Francuz. Prodaji je pridonijelo to što je knjiga čašćena s Prix Goncourt. Tako je to u kulturno razvijenijim zemljama: postoji nagrada koja ljude navede da kupe roman i da ga, možda, čitaju. U Srbiji je isti slučaj s Ninovom nagradom. U Hrvatskoj, na žalost, nema takvih književnih nagrada, pa onda i nije moguće da neki roman bude u knjižarama prodan u 45.000 primjeraka, što bi s obzirom na broj stanovnika bilo približno usporedivo s francuskom nakladom “Uspavanke”.
Mladi bračni par – on je glazbeni producent, ona odvjetnica – odluči da potraži dadilju, e da bi se majka mogla vratiti na posao i oživjeti profesionalnu karijeru. Istina, to joj se, barem u početku, neće materijalno isplatiti, jer će dadilja koštati otprilike onoliko koliko će ona zarađivati, ali ne radi se o novcima, nego o životnoj i profesionalnoj ostvarenosti. Potraga za dadiljom započinje jednom od upečatljivijih scena u knjizi – majka, koja je tamnije puti, na prvi pogled Magrebka, Arapkinja, doživljava to da u agenciji misle da se došla ponuditi za dadiljanje, jer im nije ni na kraj pameti da bi ona takva mogla tražiti dadilju. Važan je to momenat, jer određuje način na koji će jedan bestseler biti pročitan. U stvarnosti, naime, većina pariških dadilja Arapkinje su i crnkinje, uglavnom žene iz zemalja Magreba, iz bivših francuskih kolonija, pripadnice drugorazrednih društvenih slojeva čiji se socijalni položaj prepoznaje i podrazumijeva već po boji njihove kože, a zločin koji bi, ne daj Bože, počinila jedna od njih bio bi prema diskriminatornoj društvenoj logici automatski pripisan cijeloj zajednici. U obrnutoj situaciji, kada je jedna od njih pripadnica privilegiranog sloja, kojoj će bijela dadilja zaklati djecu, naravno da neće biti označeni i stigmatizirani svi bijelci. Govori li “Uspavanka” o tome? Da, pomalo, u nekoliko rečenica. Kao što i o svemu drugom govori pomalo, u nekoliko rečenica. Tako i toliko da nitko ne bude povrijeđen i da nikome ne bude dosadno. Bestseleri, osim ako ne manipuliraju rasizmom i šovinizmom, kao što to čini još jedan Francuz, lijevoj književnoj halaši u Hrvatskoj omiljeni Houellebecq, umjereni su, utišani, ne zabijaju publici prst u oko, ne pozljeđuju, ne provociraju, nego samo malo plaše. I bave se strahovima koji su svima zajednički, općeprisutni. Takav je, recimo, strah od ostavljanja djeteta nepoznatoj osobi. Strah od dadilje.
Žena koja je još prije početka knjige ubila djecu, tako što ih je zaklala oštrim keramičkim nožićem za suši, a zatim treskala njima o zidove, deklasirana Francuskinja, potekla s dna proletarijata, idealna je dadilja, te na neki način i idealna radna žena. Leïla Slimani jako dobro, ali opet u nekoliko rečenica, u skici i u naznakama, ocrtava njezin profil. Louise svoj život već odavno nema pod kontrolom. Besprizornu kćer istjerali su iz škole. Ljubavni i porodični život rasuli su se tko zna kad, te se sav Louisein život svodi na dadiljanje i na kraće ili duže epizode s tuđom djecom i njihovim roditeljima, u tuđim domovima koje – premda joj to nije posao – čisti i uređuje onako kako nije nikad bila u prilici da uređuje svoj vlastiti. Njezina egzistencija, fizička, intelektualna i emocionalna svodi se na stvaranje simulakruma koji, jedan za drugim, zamjenjuju stvarnost. S tim da stvar biva jezovita pošto simulakrum ne stvara od riječi i rečenica, niti od lego kockica, nego od tuđih života, od onoga što je nekome jedina stvarnost.
Leïla Slimani nema snage ni imaginacije da prati proces Louiseinog silaženja s uma. Dadilja je skoro od početka s uma sišavša, prikriveno luda, i tu, na žalost, nema nikakvog razvojnog toka. Općenito, “Uspavanka” je statična priča, retrospekcija u kojoj se odsustvo razvojnog procesa izvanredno vješto prikriva izmjenama pripovjednih i vremenskih perspektiva. Ali što je najvažnije, to je priča koja se umiljava i ulaguje onom kolektivno upisanom strahu od kojeg je sve i započelo: strahu da svoje dijete ostavite nepoznatoj osobi. I kao u svakom pravom bestseleru, u ovoj knjizi ništa nije protivno naravi i pretpostavljenom pogledu na svijet nekoga općenito doživljenog i projiciranog čitateljstva. “Uspavanka” je, zaboravljenim jezikom nekoga onovremenog forumskog socijalističkog aktivizma, savršen primjerak malograđanske književnosti.
Ali, istovremeno, riječ je o dobroj, istinski napetoj knjizi. O rijetko uspjelom primjeru žanrovske književnosti, možda psihološkom trileru, možda hororu, koji potencijalnog čitatelja ne vrijeđa trivijalnim rečenicama ili trivijalnim prikazom ekstremnih životnih okolnosti. Suprotno onom što je uobičajeno u žanr-romančićima, suprotno onom što je uobičajeno u knjigama koje postaju bestseleri, Leïla Slimani niti na jednom važnom mjestu nije trivijalna ni banalna. Pritom, ona u svemu ostaje na razini skice, kao da piše dajdžest verziju neke mnogo šire i veće romaneskne priče, koju će čitati samo probrana publika, ona koja ima dovoljno strpljenja i koncentracije.
“Uspavanka” je roman koji bi, čak i u Hrvatskoj, među pukom čiji su mozgovi već fatalno i nepopravljivo oštećeni nečitanjem, a čija je moć koncentracije, zahvaljujući zurenju u telefone, na razini djeteta s aspergerovim sindromom, mogao – a možda i trebao – postati bestseler neslućenih razmjera.
“Uspavanka” je, naravno samo potencijalno, veoma važna knjiga. Osim što je važan i poučan odnos između poslodavaca i dadilje, između socijalno privilegiranih i socijalno odbačenih, koji bi se na osnovu priče Leïle Slimani lako mogao univerzalizirati i prenijeti na misli i maštarije o našoj svakodnevici, još je i mnogo važnije to što je “Uspavanka” jedna od iznimno rijetkih knjiga u posljednjih dvadeset i nešto godina koju mogu pročitati svi i o kojoj mogu razgovarati svi. Naime, problem s bestselerima u jednom je istovjetan problemu s percepcijom i recepcijom ozbiljne književnosti. Nenačitan i nekulturan svijet – s naglaskom na one koji imaju formalnu ili neformalnu potvrdu o svom visokom intelektualnom statusu – naprosto nije u stanju razumjeti što to piše u nekoj knjizi, čak i ako se prisile da tu knjigu pročitaju. Jednako tako oni drugi, manjinski i čitajući, nisu u stanju čitati jednosezonske ili višesezonske bestselere, sve te opskurne džudite kranc, arčibalde kronine i ostale zagorke jurić, kojima oni prvi, nekad većinski, namiruju svoju potrebu za naracijom. U međuvremenu, istina je, golema većina hrvatskih čitatelja bestselera prestala je čitati bilo što, pa tako i džudite kranc, tako da je elitna književnost u Hrvatskoj, vjerojatno, i najčitanija književnost – što, opet, ne shvaćaju novinski i urednici tabloida, kad svojoj slijepoj publici nude neke njima savršeno nezanimljive autore svjetske bestseler književnosti – ali to je, opet, neka lokalna, kulturološka specifičnost…
“Uspavanku” je na hrvatski prevela Vlatka Tor, a objavila zaprešićka Fraktura. Na internetu najpoznatija fotografija Leïle Slimani ona je s Emmanuelom Macronom, koji ju je, kao značajnu spisateljicu i francusku kulturnu ikonu, primio u predsjedničkoj palači. Po mojoj računici, posljednji hrvatski predsjednik koji je primio nekog pisca – ne računajući stranačke dužnosnike koji se predstavljaju kao pisci – bio je Stipe Mesić. A pisac je, avaj, bio Paulo Coelho.
