<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

O čemu misle žene koje nemaju decu

Sanjala sam da sam rodila dete. Kažu da je san neka potisnuta želja ali možda i nije. Ovaj san sam sanjala posle odgledane poslednje epizode serije Stranger Things.

30. august 2016, 12:00

U tom snu to neko imaginarno dete rodilo se tako da me uopšte ne boli, dalo je samo sebi ime, potom je ustalo i samo prohodalo i uglavnom je ćutalo da me ne naljuti. To malo dete u tom snu me se plašilo i volelo me, a ja nisam znala šta bih s tim. Čak i u tom snu, triput sam zaboravila za nju, otišla sam negde pa sam se vratila jer sam zaboravila da imam taj ćutljivi i poslušni privezak. Jedna moja drugarica koja ima dete, kaže da isto ponekad zaboravi da ima dete, pa se naknadno seti. Sanjala sam da je krotka i dobra, kao mali pas, sanjala sam je tako da ne plače i da me ničim ne nervira, jer sam u tom snu želela da je volim, da je prihvatim i na kraju, želela da želim da je imam. Ali jebiga, u to u stvarnosti nisam sigurna.

Foto: Ben Garney/Flickr

Naš svet u stvarnosti je podređen deci, kao neki beskrajni mehanizam, roditelji koji rađaju decu, koja rađaju decu, koja rađaju decu. Ili ga ja bar tako vidim. Oni koji ne rode decu, na neki način su izdali čovečanstvo, ljudsku rasu, zatrli su svoju lozu, oni su jalovo slepo crevo evolucije, njihovi geni ne idu nikuda, sve što jesu ili imaju sa njima će se spakovati u kovčeg, koji će pojesti crvi i ćao. Ovoj odvratnoj fatmi ne može se umaći, čak ni ako si zadužio ljudski rod pruživši mu neko neverovatno dostignuće kao Nikola Tesla, čak i ako si Usain Bolt, najbrži čovek na svetu, tvoja mama će reći da joj je jedina želja da se skrasiš i napraviš dete, kao što kažu ili prećute milioni roditelja na svetu. U ovoj rečenici sa Teslom i Boltom, žene koje nemaju decu namerno ne pominjem, jer samo one znaju kako im je kada ih gledaju sa sažaljenjem, sa prezirom ili osudom. Jer su bolesne, bezobrazne ili sebične, jer svetu uskraćuju rast i razvoj, odriču se onoga za šta su jedino stvorene, čime ih je priroda obdarila, posvetila, nagradila.

Moje želje, moji snovi

Zato je nemoguće ne želeti decu. Ne želeti decu je anomalija, odstupanje i greška sa kojom nikada nisam mogla da se poistovetim. Teško je priznati sebi da si pokvaren, da si nakrivo nasađen, da ma koliko to tražio u sebi, nalaziš samo potpuno pogrešne razloge za decu. Nekada se gledam gola u ogledalu i mislim kako bi mi stajao stomak, nekada čak stavim jastuk ispod majice da vidim da li mogu da se zamislim tako, pa ne ide. Nekad zamišljam da me neko jebe dok sam trudna, da mazi moj stomak ili da ga grli, pokušavam da zamislim da mi se to sviđa. I osećam samo užasan i parališući strah.

Autorka

Možda je ideja da imam dete moja ultimativna fantazija, a pod tim mislim jedna potpuno apstraktna želja koja me istovremeno užasno privlači i neverovatno plaši i odbija. Kao smrt, kao ludilo, kao vanzemaljska otmica ili grupni seks u javnosti. Svaki pokušaj da to pojednostavim i artikulišem u ili/ili obliku je užasno težak. Ako na trenutak pomislim na to da sam sigurna da ne želim dete, da mi je ta ideja potpuno strana ili odvratna, počinje da me kopka ideja o tome da bih svetu mogla da uskratim najlepšu i najdivniju osobu koja je ikada hodala zemljom, ubija me ideja da moja materica nikada neće ispuniti svoju namenu, da će zauvek ostati prazna i da će istruliti neistrošena, a da ću ja umreti nikada ne osetivši majčinsku ljubav u sebi, daleko od sve male dece i njihovih prvih reči, zubića, koraka i tako toga. Kapirate, nisam baš imuna na reklame sa slatkim bebama u kojima je njihova pišaćka plava i ne smrdi, a oni veselo guču i neodoljivo se valjuškaju. Sa druge strane, znam da ako se odlučim da posle dve crte na testu ne iskoristim pravo na veto, otisnuću se rekom bez povratka, i da niko neće biti tu kad budem se budem mrzela u ogledalu, dok budem nevoljno ispuštala gasove ili se osećala kao da je elijen napao i zauzeo moje telo. Okej, imam par drugarica koje umeju da pričaju o tome. Nisam sama, ali opet.

Hiljadu zašto, hiljadu eto

Pitala sam hiljadu puta majke da li su zažalile, da li ponekad misle kako bi im bilo lakše da nema malih smarača koji im se obese o vrat kad im se najviše spava i sebično ih drkaju do poslednjeg atoma snage. Pitala sam ih da li nekad žele da ih udave, da ih gurnu u reku, da ih šutnu da zaboli, da odu u pičku materinu, da se pretvore u ništa odakle su i došli. Da li se posle kaju što su to pomislile, kasnije kad su ponosne i osećaju da su nešto veliko uradile onda kada su se jebale, ili kada su ih istisnule, kad osete da bi oni bili niko i ništa da ih nisu rodile, kad osete taj ultimativni ponos, ponos stvaranja novog života, nove osobe, koja je kao babuška u kojoj se kriju još dve tri minimum. Odgovori su uvek neodređeni, i da i ne, i jeste i nije, uglavnom "videćeš kad postaneš majka" ili "ne mogu da ti opišem". Neću da postanem majka da bih videla kako je to biti majka, hoću da vidim odmah, hoću unapred da znam. Nećete me prevariti.


Abeceda straha

Plašim se, jebeno se plašim. Kako ću ga voleti ako ima klempave uši, šta ako previše liči na starca, šta ako mi bude smrdelo, šta ako bude glup, ako bude zaostao ili bolestan, šta ako ubije nekog, ako me bude mrzela, ako ode u zatvor, šta ako umre, šta ako bude najgora osoba na svetu, masovni ubica koji utajuje porez silovatelj gnusni razbojnik bez obe ruke, a ja ga ipak budem volela, slepa i potpuno obuzeta majčinskom ljubavlju. Ne znam šta je gore, ne znam šta mi je odvratnije, da smislim unapred sve opcije ili da ne razmišljam o tome uopšte. Tako se otprilike kreće moja klackalica.

Neću da postanem majka da bih videla, hoću da vidim odmah, hoću unapred da znam. Nećete me prevariti.

Mislim, kako neko može da bude siguran da je dete sve što je ikad želeo. Ja želim baš dosta toga, i sigurna sam da bih to nastavila da želim i kad bih imala dete. Zamislim, da mi to sve neko oduzme i uvali mi jedan zamotuljak i kaže "Evo ti, dosta ti je! Ispunila si svoju misiju, odjebi".

Plašim se i da možda neću nikad imati dete zato što ga ne želim dovoljno, zato što koristim kondom i zato što je praktično isključena mogućnost da mi se to dogodi ako ne budem želela. Plašim se da ne bih mogla da ga želim dovoljno, ako ga ne želi moj i partner, imam utisak da mi nije baš po svaku cenu stalo da imam dete. Plašim se da sam ja "jedna od onih" koje su pljunule na svoj najsvetijij zadatak, kojima "ništa nije sveto", plašim se šta ako sam sebična i odvratna osoba koju nije u stanju da otopi nežno gukanje iz susedne sobe. Mislim da je strah od toga da sam neadekvatna, buduća loša majka, zapravo najveći razlog što se ni u tridesetim ne usuđujem da pomislim ili poželim da imam dete. Čak ni na sekund. Možda sekund, ali ne više.

I sebičnosti...

Svaka žena koja nema dete je pomalo sebična. Da, ali i svaka žena koja ima dete je isto tako pomalo sebična. Zar ne? Pokloniti svetu svoju malu oplođenu jajnu ćeliju, ne čini vam se sebično? Te nesebične žene koje imaju decu, da su toliko nesebične mogle su nunati, hraniti i oblačiti neko od one dece koja kao napušteni kerovi svakoga vikenda čekaju da ih neko izabere, dok u međuvremenu uče da mrze ceo ljudski rod.

Mali, neodoljivi paraziti / Max Talbot-Minkin/Flickr

Stvar je u tome što nisu, jer "moje je ipak moje" a priroda je podla i napravila je celu tu hormonsku predstavu nazvanu "majčinski instinkt" kako žene ne bi utekle od malih parazita koji veselo šire ručice i smeškaju se ne bi li sebi obezbedili još koji obrok, nekog da im promeni upišane gaće i otpeva im pesmicu po mogućstvu. E pa ja sam sebična isto koliko i beba. Hoću da spavam, jedem i da me neko mazi dok ne zaspim. Dok sa druge strane, nisam preterano zainteresovana za hormonski koktel koji će od mene napraviti bebećeg roba, ako poželim nekoga da hranim i oblačim i osećam se dobro povodom sebe zbog toga, istu satisfakciju mi može pružiti i random izabrani primerak mališana, dat na usvajanje. I ne mislim da su ljudi koji ostave svoju decu sebični monstrumi. Mislim da im je mnogo teže nego meni.

Pobede...

Nekako mi je jadno svaki put kad pročitam egzaltirane majčinske komentare "Ovo je moje najveće bogatstvo" ispod slike malog upišanka koji još uvek nema ni fokusiran pogled ni svest o svojim stopalima. Uvek pomislim "Sestro ako ti je to najveće bogatstvo, idi rokni se", neko je svršio u tebe i istisnula si bebu, wow da nećeš Nobelovu nagradu, ljudi jebeno ginu za dobrobit čovečanstva, dok se ti selfiraš s mladuncem po kući. Jebiga, znam da sam odvratna, ali priznajte da bar ponekad pomislite tako nešto. Stvar je u tome da neću da mi dete bude "moj fakultet", hoću da mi fakultet bude fakultet, a dete dete i ćao. Neću da dete bude moje bogatstvo, moj uspeh i moje sve, hoću da imam i budem šta hoću, a ne da restlove svojih snova projektujem na upišanka koji nije ni tražio da se rodi. Prva i jedina pobeda mog deteta koju očekujem od njega je da uopšte dođe do toga da se rodi, posle toga sve je ostalo nebitno.

I porazi...

Gde je jedna pobeda, tu je i milion poraza. Znate ono kad kažu, samo da je zdravo... E pa a šta ako nije. Imam potpuno patološku sklonost da se saživljavam sa majkama bolesne dece. I dok su svi fokusirani na male anđele koji to nisu zaslužili, ja patim za majkama koje isto to nisu zaslužile, za to nisu krive a opet ih narod gleda sažaljivo i u sebi šapuće "dobro da nisam ja, dobro da nisam ja". Pre neki dan sam videla na ulici neku malu sa Daunovim sindromom koja steže neku ručku od tuša, a keva je cimbulja da krene. Malu boli kurac, jebe joj se ona bi da se igra, a keva nosi sto isusovih krstova svakog jebenog dana svog i njenog života. Jednom sam pričala sa jednim biologom genetičarom koji kaže kako se oseća malo licemerno uz sva ta ljudska prava i inkluzivnost bolesnih ljudi, dok istovremeno čitavo čovečanstvo na čelu sa njegovom strukom radi na razvoju prenatalne dijagnostike i nastojanjima da iste te bolesne ljude eliminiše još pre nego što su se rodili.

Srčane mane, oštećenja rožnjače, nerazvijena pluća, genetske anomalije, rakovi, autoimune bolesti, mentalni poremećaji ili poremećaji ličnosti samo su vrh onoga što ne želimo za svoje dete, ali još strašnije mi je kad pomislim koliko smo daleko spremni da idemo u tome da eliminišemo svaku mogućnost da se to dogodi. Kao ljudski rod, ne kao pojedinci. Nisam ni ja izuzetak. Ne sviđa mi se genetski modifikovani paradajz koji preživljava stostruki vek prosečnog paradajza bez ijedne ogrebotine i mrlje, ali bih prodala dupe da mogu konzervirane lepote, pameti i zdravlja doživim petsto godina. I ja i svi moji potomci. Jebiga, na korak od eugenike me drži samo potpuno bedan končić ljudskosti i ta empatija sa majkama sve dece iz nestandardnog paketa, bilo da su slinavi ili autistični. Ali kako dovraga da se upustim u rizik da uđem u tu trku oko imanja deteta i željenja svega najboljeg za nj, kad me iza svakog ćoška čeka poraz.

Jeste li nekad čuli kako su majke odvratne prema drugim, "lošim" majkama? Jeste li nekad čuli kako iza njihovih leđa govore da nisu dovoljno brinule, da nisu dovoljno pazile, da su pušile u trudnoći ili nosile visoke štikle, da su prekratko dojile ili nisu bile dovoljno stroge, dovoljno zdrave, ispravne, požrtvovane, mlade ili pametne. E pa ja jesam, sto puta. Majke baš umeju da budu govna. Očevi još više. I uopšte ne mislim da bih ja bila izuzetak, ali eto teši me što je svako društvo dovoljno malograđansko da ne govori baš sve u lice. Teši me što većina majki nikada ne sazna šta se o njima šapuće kad napuste sobu.

Patrijarhat i kako ga s(t)eći

Ponekad namerno sama sebi dopustim da se utopim u patrijarhatu da vidim dokle to može da ide. Zamislim sebe kao kompletnu ženu, kao majku devet jugovića u najmanju ruku. Zamišljam se kao one babe o kojima često muškarci pričaju, rodila petoro na njivi sama bez lekara, sahranila troje i evo je kako je preživela, uvek ćutala i radila, kuća blista, onda ide apdejt završila faks, izdržavala porodicu, štedela, ćutala, trpela, borila se ko lavica kad treba, prelepa, gorda, dobra, nežna, snažna, za slavu spremila tri torte, sarmu i tridesettri predjela, niko da joj pomogne, sve uspela, svuda stigla. Mislim, ko to ne bi želeo? Apsolutno i nedostižno savršenstvo bez mane. SVE!

Zamišljam kako bih bila stroga i spartanka, kako ne bih od srca suzu pustila, ali bih pravedno sudila i branila čojstvo i junaštvo. Ako možete da zamislite sve biblijske, talijanske, crnogorske, jevrejske, majku daltona ili srpske majke iz narodne poezije, ja bih bila ta. Prva, prava najbolja, koja zna i ume sve od zašivanja dugmeta i mazanja margarina do savršene kike, kvantne fizike i integrala. Ali da se razumemo, to nije moj majčinski instinkt, to je moja bolesna ambicija da se ostvarim na svakom jebenom polju, i više, da pobedim, porazim i ponizim sve koji su ikada posumnjali u mene. Nema tu nikakvih ostalih, tu sam samo velika ja, ja i ja, koja lako može da se oklizne na edipov kompleks svojih jugovića ili večitu ulogu žrtve koja svojim voljenim pilićima nabija na nos neprejebivu neprikosnovenost.

A patrijarhat je prevrtljivi licemer. Ušuška me u slatku laž i mogućnost da budem ta majka sa dvesta ruku i ubedi me da je sve manje od toga čisti poraz i moja slabost. I onda me onako spartanski rokne nogom preko ivice, pljune i kaže "umri ako ne možeš da izvezeš goblen, marš u ćošak ljudska bedo i porazu". Tako da – da, mi što preziremo patrijarhat uglavnom smo ljudski škartovi koji nisu sposobni da pobede u megdanu jačeg, mi što nismo dorasle majci jugovića, mi sebične, falične, bolesne, tužne i slabe. Mi stvarne.

Feminizam naš nasušni

Iako to nikad niko ne bi rekao, najviše me u celoj ovoj priči teši feminizam. Imaj dete, nemaj dete, ko ga jebe, okej je kako god da odlučiš. Kao neka topla sigurna kuća u kojoj me zagrli neka majčinska figura sa velikim mekim sisama i kaže "ako budeš imala dete, pomoćićemo ti", a "ako nećeš i dalje ćemo te voleti i nećeš biti manje žena". Odahnula sam kad sam shvatila da treba da prestanem da se mučim i da po sebi tražim znake da li sam ja majčinski tip ili to jednostavno nisam.Shvatila sam da nikad nije kasno da budem majka da ako poželim da budem majka, da u krajnjem slučaju mogu da se borim za to da budem majka nekom detetu koje nema majku, a ne da se kao paćenica ložim na biologiju, precenjujem svoj genetski kod, jer on nije bolji ili ispravniji od tuđeg. U suprotnom, i najbolje namere vode u eugeniku, GMO i fašizam.

Iako to nikad niko ne bi rekao, najviše me u celoj ovoj priči teši feminizam.

Ne ljudi, ne muškarci, već društvo u kome živimo je to koje od feministkinje vekovima pravi vešticu koja se bori za pravo na abortus ili nemanje dece, demona koji ima razumevanja za ljudske mane, slabosti, čak i kad je u pitanju postporođajna depresija, samoubistvo i čedomorstvo, i stoji na putu zdrave reprodukcije i podržava sve neprirodno i nenormalno, devijantno i trulo u ljudskoj vrsti. To je u neku ruku i razumljivo da se društvo bori da iskoreni feminizam, jer je svaka feministkinja na neki način neposlušna – ona je u startu odustala od imperativa i vrednosti koje to društvo nameće i bori se da ih preispita, promeni ili bar redefiniše. Ali paradoksalno, ta neposlušnost, to tvrdoglavo insistiranje na izborima, promeni odnosa moći i borbi za bedne i ponižene, slabe i nikakve, feministkinju čini idealnom majkom. I to ne jednog deteta, svog, kao što priroda i država nalažu, nego sve dece na svetu bez obzira da li su rođena sa zvezdom na čelu ili na daščanom podu, ko što kaže jedna španska poslovica.

Kad se zapitam bilo koje od mojih strašnih pitanja, ono što mi nije rekla ni jedna tuđa ili sopstvena majka, rekle su mi feministkinje. Spale su me i utešile i učinile da poverujem da imam snage ili pameti da sama u sebi pronađem da li želim i da li mogu da budem majka kada to bude bitno, da upoznam i naučim da slušam sebe i da se ne mučim previše oko svega toga. Svet se ionako ne okreće oko moje odluke da imam dete ili ne, već oko novca i moći koji su većinu vremena van mog dometa.

Ali slušala sam nedavno na televiziji reklamu za anatomski dušek u kojoj spiker kaže kako je taj dušek idealan za "majke koje imaju decu" i baš sam pomislila kako se kopirajter grdno zajebao. A onda shvatim kako to uopšte nije greška, i kako, iako bi bilo idealno da sve majke imaju decu, neke eto i nemaju. I možda sam ja jedna od tih majki koja nema decu, ali ako to poželim imaću ih. Na ovaj ili onaj način. Jer u feminizmu je sve moguće.

vice.com