<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

O NEMOGUĆNOSTI IDEOLOGIJE Ili, u svakom marksisti čuči jedan Staljin

Kolumna

Karikatura Zuka Džumhura objavljena 1950-te godine u listu Književne novine, a potom u Politici, prikazuje Karla Marxa kako sedi za radnim stolom dok se na zidu iznad nalazi portret J.V. Staljina.

26. novembar 2018, 1:10

Kada je objavljena, u jeku informbiroovskog sukoba, ova karikatura je shvaćena kao kritika staljinizma u funkciji Titovog obračuna sa ruskim komunistima: kao podsmevanje ovom diktatoru koji je uspostavio sistem baziran na kultu sopstvene ličnosti i na taj način sebe, marksistu, postavio iznad samog Marxa.

Međutim, ako pažljivije razmotrimo prikazanu situaciju (naravno, apstrahujući vremenski paradoks), videćemo da se ovaj filozof nalazi u svojoj radnoj sobi, što znači da je Staljinovu sliku postavio on sam, u skladu sa tadašnjom praksom držanja, u radnoj sobi, portreta intelektualnih ili duhovnih uzora. Ovom interpretacijom se obrće naglavce, kako bi rekli marksisti, značenje koje je promovisala jugoslovenska propaganda. Ovako shvaćena, Džumhurova karikatura više ne poručuje da je Staljin zloupotrebio marksizam već da je totalitarizam, koji je ovde oličen u Staljinu, neminovna posledica pokušaja sprovođenja komunističke ideje. Zaista, Staljinov lik poput zlog duha lebdi nad Marxom ukazujući na tu neumitnost: šta god ovaj filozof zamislio i koliko god mu namera bila pravdoljubiva i humana on će posejati seme iz kojeg će izniknuti totalitarni sistem kolektivne opresije. Pri tome je sasvim svejedno da li je Marx to seme posejao svesno, u skladu sa svojim principom ’diktature proletarijata’ ili nesvesno, ne razumevajući da njegovi snovi o zajednici jednakih i srećnih nisu mogući jer samoživost, zavist i sujetu nikakvi ideali ne mogu promeniti. I zaista, svaki pokušaj primene u praksi Marxove ideologije bio je ne samo neuspešan već je proizvodio sasvim suprotan efekat; umesto slobode, jednakosti i progresa, donosio je nasilje, siromaštvo i zaostalost.

Džumhurova karikatura, dakle, u ovoj interpretaciji, ne kritikuje staljinističko ’zastranjivanje’, kako se to govorilo, odnosno ’skretanje s puta socijalizma’, već samu ideologiju marksizma i njegovu lenjinističko-staljinističku praksu. Ona nam duhovito poručuje da u svakom marksisti čuči jedan staljinista. Ali ne odnosi se to samo na marksizam već na sve metanarative koji pretenduju da doktrinarno organizuju život i mišljenje – na nacionalizam u svim etničkim i fašistoidnim varijacijama, ali i religiju kada od duhovnog utočišta i moralnog uzora prerasta u tumača i čuvara istine. Svi takvi metanarativi sadrže ono seme iz kojeg izniče totalitarizam, a to je princip nepogrešivosti -- odnosno postulat svake ideologije po kojem je njena istina jedina istina; ili rečeno jezikom religije: “Ja sam gospod Bog tvoj i nemoj imati drugih bogova sem mene”. Zaista, ideologija koja bi dozvoljavala mogućnost da je u krivu bila bi podjednako besmislena kao religija koja bi dozvoljavala mogućnost da Bog ne postoji. Ideologija zahteva veru. Sumnja spada u domen filozofije.

Ideologija nudi prefabrikovanu interpretaciju sveta. Sprovedena u praksi, ideologija neminovno prerasta u dogmu koja se, lišena argumenta razuma, na kraju oslanja na teror. U Rusiji je romantični san o proleterskoj državi prerastao u kafkijanski aparat straha utemeljen u birokratskim i vojno-policijskim strukturama. Ali nisu sovjetski sistem opresije izmislili boljševici. Oni su ga nasledili. To je produžetak i nadgradnja carskog sistema tamnica i gulaga. Zaista, malo toga se promenilo. Boljševici su nasledili i institucije tradicijskog ustrojstva, one iste protiv kojih su se borili, uključujući tu i religiju, s tim što se sada narod klanjao slikama komunističkih vođa i celivao ih kao što je nekada celivao ikone svetaca. Od monarhije i nacionalizma do komunizma i natrag, promena ideologije u Rusiji dovodila je do promene ikonografije i nomenklature ali ne i do promene državno-policijskog ustrojstva i vekovima usađivanih podaničkih instinkata. Posle kratkotrajnog  ushićenja sve je opet bilo po starom.

Skoro jedan vek kasnije vidimo kako su radikalni marksisti u Grčkoj odmah po dolasku na vlast uradili sve suprotno od onoga za šta su se do tada zalagali. Cipras i njegovi drugovi su brzo shvatili logiku vlasti. Od principa koje su junački proklamovali na ulicama i trgovima i revolucionarnih pesama koje su pevali ostala je samo poneka fraza, nemušta i svedena. I ovde je, kao nekada u Sovjetskoj Rusiji, romantični i poletni idealizam ustupio mesto hladnom pragmatizmu. Ali moglo je biti i drugačije. Da je ostao dosledan svojim ideološkim načelima, Cipras bi bio nalik Robespierreu, revolucionaru koga su zvali l’Incorruptible (’nepotkupljivi’) jer je po dolasku na vlast ostao dosledan svojim principima. Međutim, Robespierreova je vladavina bila krvava. Ali, moglo bi se reći, bila je krvava upravo zato što je bio dosledan. Ubrzo je i sam završio na giljotini. Da je bio manje dosledan, verovatno bi opstao na vlasti. Kao Cipras.

Konformisti: od ideala do establišmenta
Zaista, ideali koji pokreću revoluciju po pravilu traju samo koliko i revolucija. Posle toga nastupa politika. “Da bi sve ostalo kako je bilo, sve se mora menjati!” kaže, povodom italijanske revolucije, Don Tancredi u Lampedusinom Il Gattopardo. Princip politike je kompromis. Kod ideologije međutim svako skretanje sa ortodoksije urušava čitav sistem. Uzmimo na primer ideologiju nacionalizma -- onu etničku varijantu, kakvu vidimo na Balkanu, po kojoj je nacija biološki određena i samim tim nepromenljiva. Ako bi se jedan sledbenik etničkog nacionalizma nekim čudom osvestio i shvatio da nacija, poput države, nije ništa drugo nego efemerna politička tvorevina (zamišljena, kako to kaže Benedict Anderson) i da ga ništa sem uobrazilje ne povezuje sa ostalim pripadnicima ’njegove’ nacije, ni krv ni geni, on ne bi više bio nacionalista. Njegovim misaonim procesom više ne bi upravljala doktrina i on bi od vernika i sledbenika postao slobodnomisleći pojedinac. A ako bi, povrh toga, prihvatio i načelo da država postoji radi pojedinca, a ne obrnuto, bio bi humanista. Ili uzmimo na primer komunizam: kada bi jedan komunista dozvolio mogućnost, makar samo u teoriji, da sredstva za proizvodnju budu u privatnom vlasništvu, on bi prestao da bude komunista jer to shvatanje narušava centralno načelo marksizma. Ideologija je po svojoj prirodi ortodoksna. Ona sledi jednu misao i teži jednoj istini. Tu nema prostora za kompromis. Ideologija dakle neminovno vodi u teror.

Možda je alternativa teroru kolektivna iluzija kao ona u Kini gde je posle reformi Deng Xiaopinga od komunizma ostala samo nomenklatura i ikonografija, ali gde se milioni i dalje učlanjuju u partiju i pobožno klanjaju Maovom liku. Oni su prihvatili taj ’komunizam’ bez razmišljanja. Oni su konformisti: tiha većina koja prihvata iluziju po inerciji i koja se, nadasve, prilagođava. Setimo se još i kako su Nemci 1930-tih godina jednostavno prepustili Goebbelsovoj propagandi, bez razmišljanja, jer je tako bilo lakše. Socijalni psiholog Solomon Asch je u eksperimentima tokom 1950-tih godina ustanovio da su neki ispitanici svesno davali netačne odgovore da bi se priklonili većinskom mišljenju. Oni su se, drugim rečima, svesno odricali sopstvene volje i individualnosti da bi bili deo stada. Međutim, ’neću da znam’, ta paradigma običnosti kojom se skreće pogled od bolne ili neprijatne istine, iako moralno poražavajuća, ukazuje na jednu opuštenost prema ideologiji koja je ljudski preduslov za toleranciju. Zato je bilo moguće da većina članova Nacionalsocijalističke stranke posle rata, bez ekstremnih duševnih turbulencija, prihvati vrednosti demokratije i civilnog društva, a potom i sopstvenu odgovornost. Naravno i kada su se odricali nacizma, oni su to činili iz konformizma. Konformista prihvata ideologiju, ali u nju ne veruje niti je spreman za nju da se žrtvuje. On teži udobnosti. Freud je to nazvao Lustprinzip.

Doktrinarni umovi: od ideala do smrti
Nasuprot konformistima su ortodoksni vernici. Nisu to oni mali ljudi što čeznu za vlašću -- oni za koje Heidegger kaže da sopstvenu slabost i podaničku dušu pokušavaju da sakriju zaodenuvši se kraljevskim plaštom. Ovde je reč o onima koje ideologija pokreće snagom strasti, koji sagorevaju u ljubavi prema ideologiji i njenim simbolima. Ali njima pravu snagu daje mržnja. Zaista, mržnja pokreće svet silovitije i strastvenije od ljubavi, a naročito kada se na ljubav poziva (prema naciji, narodu ili Bogu) i u čije se ime mrzi. Pogledajmo one iskrene naciste koji su iracionalnom mržnjom prema Jevrejima ispoljavali, podjednako iracionalno, odanost ideologiji. Mržnja je na kraju i srušila Hitlerov Reich. Kako drugačije nego kao mržnju razumeti taj nadljudski napor, te enormne materijalne i ljudske resurse koje su preusmeravane sa važnih vojnih i strateških ciljeva u pravcu eliminacije jedne relativno malobrojne etničke grupe? Adolf Eichmann, zadužen za logistiku Holokausta, ugrozio je snabdevanje nemačke vojske na Istočnom frontu jer je, vođen mržnjom, prvenstvo davao transportima Jevreja u logore smrti. Nema sumnje da je mržnja doprinela nemačkom porazu u ratu. Mržnja je zaista iracionalna. Fanatični nacisti su i posle rata i poraza nacizma, često suprotno sopstvenom interesu, ostajali verni zakletvi Hitleru. To su doktrinarni umovi čiji je sveukupni moralni i etički integritet određen i podređen ideološkim obrascima. Njih ne pokreće želja za materijalnim bogatstvom, pa ni za vlašću ili moći, već mesijanska vizija, umišljena naravno, čijom spoznajom postaju ’odabrani’ i samim tim posebni. Oni tu viziju slede bez pogovora i beskrupulozno. Za nju će ubijati i ginuti. Nema nikakve sumnje da su vizionari i mesije poput J.V. Staljina, A. Hitlera, Mao Zedonga i Pol Pota zaista verovali u svoju misiju i sopstvenu posebnost. Da su bili dosledni i nepotkupljivi.

Da li to onda znači da je bolji pragmatičan makar i korumpiran vladar, od vladara koji je dosledan i nepotkupljiv i koji svoje ideološke stavove sprovodi do kraja i po svaku cenu? Naravno. Uzmimo Firencu od pre pet vekova čija se slava može pripisati racionalnoj političkoj filozofiji, uređenoj administraciji, civilnoj svesti i odgovornosti. Međutim pažljivijim sagledavanjem socijalnog i kulturnog konteksta otkrivamo, uporedo sa razvijenom administracijom i fiskalnim sistemom, jednu duboko ukorenjenu tradiciju vaninstitucionalne moći -- mrežu međusobnih usluga i zavisnosti (gli amici degli amici). Drugim rečima, korupciju. To naravno ne znači da je korupcija doprinela ekonomskom ili kulturnom razvoju Firence, već da je društvo u kojem dominira slobodna volja pojedinca, kakvo je bilo firentinsko, uprkos korupciji, uspešnije od društva koje je potčinjeno ideologiji ili religiji. Ovo potonje je zastupao Girolamo Savonarola, dominikanski monah i vatreni borac protiv korupcije i nemorala. Savonarolu je vređala opuštena firentinska laissez faire kultura i njena slobodoumna inteligencija. On je maštao o nebeskom carstvu: teokratskoj državi u kojoj bi vladali božji zakoni. To znači da je njegova ideologija zasnovana na doslednom sprovođenju religijskog teksta. Savonarola je davao lični primer: živeo je u hladnoj ćeliji i redovno se tokom molitve, klečeći na kamenom podu, do krvi šibao po golim leđima. Takva je posvećenost zaista čeličila volju ali je imala i strašnu cenu, a to je ljudskost. Naime, njegovo suprotstavljanje korupciji i nemoralu motivisano je doktrinarnim ili ideološkim razlozima, a ne humanizmom ili ljudskim osećanjem za pravdu. Njega ovog monaha sablažnjavali glad i siromaštvo već nedostatak ortodoksne posvećenosti dogmi. U Savonarolinom zamišljenom božjem poretku nema mesta za ljudsku slabost, individualnost i različitost. Čak i kada žele da poprave svet (a oni to uvek žele) takvim doktrinarnim umovima su strane ljudske osobine poput empatije. Oni doktrinu postavljaju iznad pojedinca a lični integritet podređuju ideološkim/religijskim načelima umesto moralnom kodu i humanosti. Takvi su oni muslimani na Bliskom istoku što pomažu sirotinju ali koji javno kamenuju preljubnice, razapinju hrišćane a homoseksualce bacaju sa krovova.

Kada se dosledno i beskompromisno sprovodi, ideologija neminovno vodi u ludilo i zločin. Dostojevski je verovao da pojedinci koji život podređuju principima ideologije nisu slobodni ljudi već robovi. Oni ne delaju u skladu sa ličnim moralnim kodom već u ime ideologije kroz čiju prizmu posmatraju svet. Tu se zločin lako opravdava višim ciljem -- u ime nacije, Boga ili nekog drugog ideološkog principa. Tako se V.I. Lenjin divio radikalnom nihilisti Sergeju Nečajevu, ne zbog njegovih filozofskih ili političkih shvatanja, već zbog njegove spremnosti da za taj viši cilj počini ubistvo. Lenjinov naslednik Staljin je bez emocije ubijao podjednako i nepoznate i one koji su mu bili najbliži, uglavnom bez stvarnog povoda, ali uvek u ime višeg cilja. Doktrinarnu svest poseduju i sasvim prosečni muslimanski vernici, obični porodični ljudi, koji opravdavaju ubistvo kao kaznu za uvredu Islama. Ili oni roditelji u Pakistanu, Kurdistanu ili Turskoj koji ubijaju nepokorne ćerke i to nazivaju ubistvom iz časti. Oni su sledbenici ideologije patrijarhata. Svi su oni obični ljudi. Takvi su i uzorni očevi porodica iz Rezervnog policijskog bataljona 101 koji su ubijali Jevreje sa podjednakim žarom kao profesionalne ubice iz Einsatzgruppe jedinicama smrti, ili pak oni ukrajinski nacionalisti koji su uz pomoć lokalnog stanovništva masakrirali Poljake -- žene, decu i starce, a katoličke sveštenike razapinjali. I svi oni su se s krvavog posla vraćali doma gde su ih čekale nasmejane supruge i razdragana deca. Svim tim običnim ljudima zajedničko je da su bili iskreni i dosledni svom ubeđenju. To znači da ih nisu sputavale moralne dileme jer im je ideologija bila apsolutni izvor morala i paragon istine

Setimo se u ovom kontekstu jedne stare izreke koja se u izvornom obliku pripisuje Svetom Bernardu od Clairvauxa: “put do pakla popločan je dobrim namerama”. Zaista, svi su oni verovali da čine dobro. To navodi na pitanje da li je čovek autonoman i odgovoran za svoja dela. Uzmimo na primer decu u Hitlerovoj Nemačkoj koja su odrastala uz predstavu o Jevrejima kao ubicama i pedofilima, kako ih prikazuju dečje knjige kao što je Der Giftpilz, ili kao pacovi, kakvim su prikazani u knjizi i filmu Der Ewige Juden. Sistematski desenzitizovana u školi i okruženju, ta deca su izrastala u obične porodične ljude koji eksterminiraju Jevreje kao što se eksterminiraju pacovi -- rutinski, bez moralne indignacije ili empatije, kao jedan neprijatan posao koji se mora obaviti. Zato se Holokaust odvijao uglavnom bez sadističkih poriva. Gotovo rutinski. Isto tako rutinski su sveštenici Azteka prinosili hiljade ljudskih žrtava surovom Uicilopočtliju, bogu rata, vadeći im živima srce iz grudnog koša, a deci, tokom žrtvovanja bogu Tlaloku, sporo čupali nokte. Nisu oni mučili tu decu jer su u tome uživali, već da izazovu suze koje, kako su verovali, pomažu da se prizove kiša, toliko bitna za opstanak aztečke zajednice. To je bila svakodnevnica. Ali da li su ti sveštenici saosećali sa patnjama svojih žrtava? Ili nemački vojnici kada su streljali stare i bespomoćne? Oni su znali da nanose bol jer svi mi posedujemo jedan prirodni moralni osećaj koji je, kako je još Darwin utvrdio, kodiran u nama tokom evolucije. Taj prirodni moral podrazumeva empatiju i altruizam. Eksperimenti koje je Stanley Milgram, psiholog sa univerziteta Yale, sproveo tokom 1960-tih godina, pokazali su da je veliki broj ljudi spreman da suspenduje taj urođeni moral u ime nekog autoriteta, odnosno ideologije. Tako su i nacisti, poput hiljada drugih koji su ubijali u ime nacije ili Boga, to činili iz osećanja dužnosti  (u skladu sa konceptom Führerprinzip), ali prvenstveno zato što su internalizovali ideološku matricu i njenim postulatima podredili sopstveni moralni sud. Kroz ideološki narativ oni su internalizovali i mržnju, što dodatno olakšava desenzitizaciju i čini zločin prihvatljivim. Čak običnim. Tokom zvanične posete logoru Majdanek Heinrich Himmler je prisustvovao ubistvu četiri stotine jevrejskih žena i devojčica dovedenih iz obližnjeg Lublina (kao demonstracija efikasnosti nove gasne komore) posle čega je otišao na večeru priređenu u njegovu čast. Navika. To je ona običnost koju je Hannah Arendt nazvala ’banalnost zla’ u pokušaju da objasni sivog i dosadnog činovnika Adolfa Eichmanna, po činu potpukovnika, koji je iz svoje kancelarije pedantno organizovao transport miliona u logore smrti.

Moglo bi se reći da je ideologija poput virusa koji pretvara čoveka u kreaturu lišenu svesti i volje, nalik zombiju. S tim bi se složio i Dostojevski koji implicira da je ideologija jedna vrsta posednuća (Zli dusi). Ali ko je podložan tom ’virusu’ (ili posednuću)? Hanna Arendt je na osnovu posmatranja Eichmanna tokom suđenja u Jerusalimu zaključila da je reč o pojedincima niske inteligencije. To je možda tačno u smislu intelektualne zatvorenosti. Ali možemo lako da navedemo nacističke i fašističke zločince natprosečne inteligencije, kakav je bio Hermann Göring (sudeći po IQ testovima rađenim tokom Nürnberških procesa), ili one sa akademskim titulama i specijalističkim znanjem poput Josefa Mengelea koji je obavljao medicinske eksperimente nad logorašima u Auschwitzu ili Shirōa Ishiija, japanskog mikrobiologa koji je nad kineskim zarobljenicima hladno, pedantno i metodično činio dela nepojmljive strahote pred kojima blede čak i Mengeleovi zločini. Ovi pojedinci svakako nisu bili neinteligentni. Uostalom, čak je i odurni Julius Streicher, izrazito vulgarne naravi i pojave, bio prosečne inteligencije. Ne radi se dakle o gluposti već o mentalnom poremećaju koji omogućava tu ’infekciju’. Jedan takav mentalni poremećaj je iluzija o sopstvenom značaju, karakteristična za narcisoidne sociopate koji za svoj nedostatak samilosti i prezir prema društvenim normama i zakonima neretko nalaze opravdanje u ideološkom narativu.

I šta sada? Kraj ideologije?
“Ko sa šesnaest godina nije liberal, nema srca, a ko sa šezdeset nije konzervativac, nema mozga”. Parafrazirajući ovu misao, koja se obično pripisuje Winstonu Churchillu, moglo bi se reći da do promene uverenja kod inteligentnih pojedinaca dolazi usled intelektualnog razvoja i sazrevanja. To se odnosi čak i na one koji su u mladosti bili pod uplivom ideologije. I dolazak na vlast je nešto poput sazrevanja, kada se ideali povlače pred realnostima života, kao u slučaju Aleksisa Ciprasa. Ali ako ideali i ideološka doktrina nastave i tada, na vlasti, da prevlađuju nad razumom i političkim interesom to postaje fanatizam i siguran put u ludilo, tiraniju i zločin. Politika je kompromis; ili, kako je to objasnio Bismarck, ’umetnost mogućeg’. Sa ovim državnikom složili bi se realisti kakvi su Machiavelli i Montesquieu. Zaista, politika deluje sasvim nezavisno od ideologije. Oslobođena principa i skrupula, ona je fleksibilna i prilagodljiva a samim tim i tolerantna. Nadasve, za razliku od ideologije, politika se upravlja razumom i interesom.

Svi pokušaji primene u praksi neke ideologije bili su, bez izuzetka, neuspešni i završavali sasvim suprotno od proklamovanog ideološkog načela. Posebno se snažno ovo potvrđuje na primeru Narodne republike Kine, države koja je utemeljena još pre sedam decenija na idealima marksizma-lenjinizma i koja je danas, uprkos zvaničnom marksističkom diskursu i proklamovanoj težnji za besklasnim društvom, paradigma globalizacije i globalnog kapitalizma. Taj paradoks oličava Xi Jinping, doživotni predsednik države i generalni sekretar komunističke partije, ortodoksni marksista, kapitalista i milijarder. On predstavlja sve ono protiv čega se borio njegov slavni prethodnik, fanatični Mao Zedong, koji je pobio milione Kineza u svojoj borbi protiv kapitalizma.

Današnja Kina je postmoderna fuzija državnog kapitalizma i komunističke diktature, hibrid koji ukazuje na budućnost čovečanstva u kojoj ekonomski prosperitet više neće biti uslovljen demokratskim poretkom. To je neminovna posledica globalizacije, koja nije ništa drugo nego uvođenje istočne Azije u evro-atlantske kulturne i ekonomske tokove ali i povratni upliv, na Evropu, autoritarne tradicije Orijenta. Posledica globalizacije je prevaga jednog mentaliteta podaništva, orijentalnog porekla, nad protestantskom radnom etikom, nekada pokretačkom silom Industrijske revolucije. A sa etikom odumiru i ideali političkih i intelektualnih sloboda. Na prvi pogled bi se moglo reći da Kina, koja je obesmislila komunističku ideologiju, potvrđuje ispravnost teze Francisa Fukuyame o ’kraju istorije’, odnosno o nestanku ideologije.

Možda je Kina zaista avangarda, model jednog budućeg globalnog poretka izgrađenog na osnovama ideološki bezličnog autoritarnog kapitalizma. Ali ako pogledamo prema Zapadu, videćemo da savremeno društvo ipak nije prevazišlo potrebu za ideologijom, niti je, kako tvrdi Fukuyama, sa liberalnom demokratijom dostiglo kulminaciju u razvoju. Naprotiv. Ideološki način mišljenja danas je dominantniji nego tokom ’ideološkog’ 20-tog veka. Istina, velikih ideoloških sistema više nema. Ali umesto toga imamo splet srodnih ideoloških matrica isprepletanih u postmodernom fluksu New Age alternativa, odnosno lifestyle paradigmi koje daju smisao postojanja milionima. Na tom tržištu instant filozofija što se šire na internetu i društvenim mrežama, pored levih ideoloških matrica, tu su još i varijacije desnih, populističkih, a posebno one zasnovane na oblicima političkog i kulturnog nacionalizma. Sve se ove opcije konstantno susreću, prepliću i prožimaju, stvarajući hibridne modele u kojima blede tradicionalne političke podele na levicu i desnicu. Dakle moglo bi se govoriti o velikoj obnovi ideološkog mišljenja, a ne o njegovom završetku.

Orwell kaže da čovek ne traži slobodu, već sreću; ili, kako je sarkastično primetio Juvenal, parče hleba da preživi i zabavu da ne misli (panem et circenses). To isto veruje i Dostojevski po kome ljudima ništa nije tako mrsko kao individualna sloboda. Njegov Veliki inkvizitor zamera Isusu što je ljudima podario savest i slobodnu volju; da im je umesto toga nametnuo spasenje, kaže taj ideolog par excellence, ljudi bi ga sledili kao što sada slede crkvu i njenu ideologiju. Lako je slediti ideologiju. Teško je slediti sopstvenu savest, jer to podrazumeva samostalno rasuđivanje. Ideologija oslobađa od te odgovornosti. Ona ne zahteva ništa sem vere. Zato se ljudi njoj predaju. Nebitno je što im religija neće doneti spasenje i večni život, komunizam proleterski raj, a nacionalizam ushićenje u bratskom zagrljaju srodnih. Nebitno je čak i to što će im ideologija na kraju doneti patnju i smrt. Ljudi imaju potrebu da veruju i da slede. Bez razmišljanja. I onda se prepuštaju ideologiji koja postaje njihova svest i savest.