<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Potresna ispovijest kupca u Lidlu

LIDL

Možda bi ovaj tekst trebalo da nosi naslov "Prvi put s Vučićem na lidlenje", s obzirom na to da smo svečanom otvaranju nemačkog marketa pored gostiju i medija prisustvovali Aleksandar Vučić, ja i petsto penzionera. Loša prilika da prvi put uživo vidim predsednika, i bio sam siguran da će mi to biti utisak dana, sve dok nisam smogao snage da uđem u Lidl...

12. oktobar 2018, 12:00

 Srčano skandiranje starijih kupaca sam čuo samo na televiziji. Sam bog me poslao ranije na otvaranje, jer kako objasniti običnom čoveku jednog penzionera koji ima osmeh do ušiju dok u masi ljudi skandira "Predsedniče volimo te", "Lepi moj Vučiću", "Ponos naš" i ostale poštapalice o kojima nemam šta da dodam osim da se uštinem i pomislim da sve ovo sigurno sanjam.

E pa ne sanjam, jer svaki od nekoliko stotina predsednikovih simpatizera se na spuštanje rampe i ulaska u prodavnicu pretvara u statistu iz serije "The Walking Dead". Samo mnogo bržeg i krvoločnijeg, sa izuzetnim njuhom za piletinu.

 Džaba je moja privilegija da uđem u Lidl pre svih, jer sam se već posle dvadesetak minuta našao u tesnacu, okružen kolicima i bledim facama koje gledaju malo u spisak a malo zveraju ka velikim banerima na kojima piše AKCIJA! Ako vas ikada budu pitali koja je jedna od osovina zla - znajte da "akcija" ulazi u top tri bez problema. Sama narandžasta nalepnica blješti kao da ulazite u apoteku ili kladionicu, u kojima je uvek gužva. Međutim, ovakvu gužvu moje oči ne pamte.

Istina, proizvodi su deset ili sto dinara jefiniji od onih koje kupujemo, u zavisnosti od artikala, ali ja od gužve nisam mogao da se orijentišem a kamoli upoređujem cene. Dok sam hvatao vazduh između dva rafa između kojih je prostora taman toliko da stane jedan čovek, osetio sam blagi dodir po ramenu: "Je l' ovo neko naše pivo, kakvog li je ukusa ako košta 45 dinara", pita me jedan od penzionera, verovatno zbog akreditacije koja me osudila na privremeno zaposlenog prodavca u nemačkom marketu. "Nije, probao sam ga pre nekoliko meseci, bolje naše", odgovaram. "E pa naše je 40 dinara skuplje, dodaj pet komada". Dok je pakovao limenke u njegovoj korpi sam izbrojao sedam pakovanja pilića. Sedam kila piletine, ej?

Gde nestadoše oni siromašni penzosi koji ujutru nemaju unucima da daju ni za lepinju s pomfritom. Odgovor sam dobio istog momenta - kilogram piletine 120 dinara! Ovo moram da vidim.

Znate onu scenu kad veliku komadinu mesa spuste u akvarijum sa piranama? E, to. Frižiderčić iznad koga je pisalo da je celo pile na akciji ostao je prazan i suv, sumnjam da je imalo potrebe uključivati ga u struju. Stojim i gledam sa sigurne udaljenosti srećna i zadovoljna lica kako dodaju pilad jedni drugima, sve dok neko ne uleti sa rečenicom: "Može još!" Tada stiže nova tura iz magacina koja ne može da prođe od parkiranih kolica. Ne razmišljaj o bilo kakvom redu dok ovo čitaš, zamisli Tokio ili Peking u špicu saobraćaja i pomnoži sa deset. Štapovi čajne lete kao pendreci 90-ih jer brate kilogram košta 500 dinara, ne pitajte me kako. Ne znaju ni oni, ali ko je lud da o tome raspravlja sa nervoznom i željnom masom koja na dodir pileta preko njihovog ramena 'oće i da udari? I dalje razmišljam da li je devojka koja radi za frižiderom izvukla živu glavu.

- Šta si uzela, mila - dovikuju se dve gospođe preko rafova. "Uzela sam šećera za dve godine, neće više Mirjana da moli po komšiluku za pola šoljice kristalnog, juuuu gde si uzela to mleveno meso za 300?" Nemam snage, nastavljam dalje ka pekari, jer nisi penzioner ako ne kupiš pola hleba. Nema toga druže, juče bila penzija i svi su punih džepova i praznih stomaka. Beli, običan hleb je 39 dinara, a domaći 73.

- Ne mogu oni da zamese to kao ja u smederevcu, gde im je peć ovde da vidim čime ga pune - izgovara iznemogla starica dok njen muž gura kolica puna kisele vode (1,5L košta 27 dinara) i pilića. Pitaju me gde je mleko, dok ja prstom pokazujem na dno marketa a gospodin odmahuje glavom. Samo za trenutak se bunio dok njegova gospođa nije oblizala bale sa usta i raširenih zenica krenula u masu. Rejv u malom.

Kad smo kod rejva, uspeo sam da uzmem jedno pivo u limenci i samo gutljaj istog. Prolazim sa strane i naslanjam se na jedan lampion dok iza mene trabunjaju penzioneri, na stotine njih koji jutros od pet čekaju za kilo piletine i šećera. Krećem ka izlazu i neko me pretećim glasom doziva sa "druže". Okrećem se a iza mene telohranitelji, dok u sredini izbija glava jednog čoveka. Ispraćeni aplauzima i udarcima u prsa od strane starijih kupaca, Vučić i ja smo otišli svojim putem, a Srbiju ostavili da uživa u žrtvi koju je smanjenjem penzija podnela. Jedite, oči moje!

Noizz