<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Sanja Petrović Todosijević, istoričarka: Drugi svetski rat i njegove posledice predstavljali su negaciju prosvetiteljskih ideala. Tačnije rečeno, poništili su ih

PRVI DIO

Budućnost je bila moguća i ona nam se desila zahvaljujući pre svega jasnom profilisanju ideja koje su predstavljale potpunu konfrontaciju idejama fašizma i nacizma dakle zahvaljujući pre svega jasnom profilisanju antifašizma i po meni sekularizma

21. januar 2019, 8:29

 

Za BUKU razgovaramo sa Sanjom Petrović Todosijević, istoričarkom, naučnom saradnicom Instituta za noviju istoriju Srbije i jednom od osnivačica Centra za jugoslovenske studije. Sanja se bavi društvenom istorijom Srbije i Jugoslavije s posebnim akcentom na istoriju detinjstva i istoriju obrazovanja kao i istorijom Drugog svjetskog rata.

Upravo je izašla Sanjina knjiga "Otećemo svetlost bučnom vodopadu. Reforma osnovnoškolskog sistema u Srbiji 1944-1959", a pred vama je PRVI DIO velikog intervjua u kojem Sanja govori o uticaju ove reforme na jugoslovensko društvo.

Sanja, upravo je izašla tvoja knjiga Otećemo svetlost bučnom vodopadu. Reforma osnovnoškolskog sistema u Srbiji 1944-1959. Šta je ta reforma podrazumevala, koje su njene glavne odlike?

Reforma osnovnoškolskog sistema kao dela jedinstvenog obrazovnog sistema koja je sprovedena u Srbiji ali i u celoj Jugoslaviji tokom pedesetih godina 20. veka predstavljala je jednu od najznačajnih reformi ikada sprovedenih na ovim prostorima jer je bila motor i pokretač mnogih procesa koji su zauvek promenili društvo. Reforma je predstavljala okvir za sprovođenje nove politike obrazovanja i vaspitanja. Uslovi za opsežan rad na reformi školstva u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata stvorili su se na Petom kongresu KPJ kada su definisane glavne smernice politike jugoslovenske države u narednom periodu pa i glavne smernice prosvetne odnosno politike obrazovanja i vaspitanja. Nova politika obrazovanja i vaspitanja definisana je cilјem, osnovnim karakteristikama i principima na Trećem plenumu CK KPJ u decembru mesecu 1949. godine. Dakle, odluka o sprovođenju nove politike obrazovanja i vaspitanja u posleratnoj jugoslovenskoj državi doneta je u samom vrhu Komunističke partije Jugoslavije. Pa ipak veoma je bitno naglasiti da su konkretne radnje na sprovođenju reforme, koja je po rečima Milovana Đilasa trebalo da stvori „odvažnog socijalističkog čoveka“ odnosno čoveka „čija su shvatanja široka i raznovrsna, kome su tuđi birokratizam i ukalupljenost misli“,  poverene Komisiji za reformu škola opšteg obrazovanja koja je bila odgovorna, ne izvršnoj, već najvišoj zakonodavnoj vlasti odnosno Narodnoj skupštini FNRJ. Praktičan rad na reformi školstva otpočeo je 1953. godine kada je Narodna skupština FNRJ formirala pomenutu komisiju.  Najznačajnija tekovina rada Komisije, koja se još zvala i Komisija za reformu školstva, bilo je donošenje Opšteg zakona o školstvu 1958. godine kojim je na teritoriji cele Jugoslavije uspostavljena jedinstvena osmorazredna osnovna škola.

U knjizi koja je pred čitalačkom publikom pokušala sam da pokažem da je politika obrazovanja i vaspitanja koju je komunistička vlast u Srbiji i Jugoslaviji videla kao jednu od glavnih poluga u procesu kulturne transformacije društva odnosno stvaranja socijalističkog društvenog poretka predstavljala i sastavni deo borbe za modernu školu koja u Srbiji traje od kraja 19. veka i značajnih prosvetnih reformi Stojana Novakovića ali i kao sastavni deo borbe za „novu školu“ ili „školu bez zidova“ koja je u najvećem delu Evrope i sveta trajala od početka 20. veka. Mislim da je ne samo u nauci već i u javnom prostoru previše prostora dato tumačenju da se politika obrazovanja i vaspitanja u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata definisala po ugledu na sovjetski model kao i tumačenju da su reformske radnje na polju iste posle razlaza sa Sovjetima bile posledica približavanja Zapadu. Rekla bih da su ovo prilično uprošćena tumačenja. Daleko od toga da ne možemo govoriti o uticajima i uzorima. Pre svega moram reći da u Jugoslaviji nikada nije došlo do preuzimanja sovjetskog modela na polju definisanja politike vaspitanja i obrazovanja kao i celokupnog školskog sistema jer je i sam sovjeski model bio pluralan. Prolazio je kroz vrlo različite faze razvoja. Uobličavao se pod uticajem veoma različitih uzora. Tek na Zapadu nije bilo jedinstvenog modela. Stvaranje moderne škole u Jugoslaviji tokom pedesetih godina 20. veka poklapalo se sa stvaranjem modernih obrazovnih sistema kako na Zapadu tako i na Istoku odnosno u SSSR ali i u drugim delovima sveta odnosno u Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. O čemu se radi?

Posle Drugog svetskog rata došlo je do krize u sferi obrazovanja. Zbog toga su skoro sve reforme školskih sistema posle Drugog svetskog rata predstavlјale procese koji su tekli uporedo sa saniranjem posledica rata. U tom smislu one su predstavlјale procese koji su neminovno morali pratiti sve faze u razvoju posleratnog sveta kao i pojedinačnih društava unutar kojih su sprovođene. Intenzivnom radu na definisanju novih politika obrazovanja i vaspitanja i otpočinjanju reformi postojećih školskih sistema posle Drugog svetskog rata posebno je doprinelo „otkrivanje“ detinjstva koje je tokom Drugog svetskog rata pretrpelo teške gubitke. I ako se intenzivno približavanje Jugoslavije UN-u, s puno prava pripisuje godinama posle razlaza sa SSSR-om, kada Jugoslavija postaje član Saveta bezbednosti (1949), treba naglasiti da je saradnja Jugoslavije i pojedinih agencija Organizacije UN-a poput UNICEF-a bila izuzetno „živa“ i pre leta 1948. Članstvo Jugoslavije u UNESK-u (1950) bilo je od klјučnog značaja za sprovođenje moderne školske reforme u Jugoslaviji. Upravo je Agencija za obrazovanje, nauku i kulturu Organizacije Ujedinjenih nacija ili UNESKO, osnovana 1946. godine odigrala jednu od klјučnih uloga u realizaciji nekih od segmenata brojnih reformi školstva koje će biti sprovedene širom Evrope posle Drugog svetskog rata (Engleska reforma sistema školstva 1944; Francuska Lavanž-Valonova školska reforma 1945; Reforma sistema školstva u Švedskoj; Reforma sistema školstva u Zapadnoj Nemačkoj; Sovjetska reforma sistema školstva (1958)  i sveta (Reforma sistema školstva u Japanu) pa i u Jugoslaviji (1958), polazeći od jedne od klјučnih ideja na kojima počiva Organizacija UN-a odnosno ideje o koegzistenciji i saradnji. U periodu od 1950. do 1958. ali i kasnije jugoslovenski stručnjaci, pre svega pedagozi, psiholozi i prosvetni radnici biće redovno u prilici, da u okviru UNESKO-ovih programa posećuju međunarodne skupove i kolege iz drugih zemalјa. Međunarodna saradnja posebno je aktivirana u periodu od 1954. godine kada intenzivnije počinje da se radi na reformi obrazovanja u Jugoslaviji. Intenzivnoj međunarodnoj saradnji sa prosvetnim radnicima iz cele Evrope posebno je doprinela činjenica da je Jugoslavija od 1955. godine imala ustanovlјen Program međunarodne saradnje naših prosvetnih radnika. Tih godina, jugoslovenski prosvetni radnici bili su rado viđeni gosti, uglavnom u zemlјama Zapadne Evrope kao što su prosvetni radnici iz Zapadne Evrope često posećivali Jugoslaviju. U periоdu od 1952. Jugoslaviju su posetili prosvetni radnici iz: Danske, Zapadne Nemačke, Turske, Francuske, Sjedinjenih Američkih Država itd.

Na osnovu analize rada stručnjaka Saveznog zavoda za proučavanje školskih i prosvetnih pitanja na Reformi jasno je da za uzor nije odabran ni jedan konkretan model ili iskustvo određenog dela sveta.  Prilikom izrade Reforme, stručnjaci Saveznog zavoda oslonili su se pre svega na „teško nasleđe“ vrlo šarenolikog  jugoslovenskog iskustva ali i na iskustva onih zemalja za koje se smatralo da su u procesu reforme školstva uspelе da stvore modernu školu. Tako je jugoslovenska reforma koja se najviše oslanjala na teoriju socijalističke pedagogije i sopstveno iskustvo pronašla svoje uzore u reformisanim obrazovnim sistemima implementiranim u: Engleskoj, Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Švedskoj.

Veoma je bitno naglasiti da je rad na reformi školskog sistema u Jugoslaviji bio u potpunosti kоordiniran sa drugim rekla bih kompatibilnim promenama i reformama. Opšti zakon o školstvu iz 1958. godine predstavlјao je završnicu procesa izgradnje modernog obrazovnog sistema u Jugoslaviji koji se gradio od: odluka Trećeg plenuma CK KPJ (decembar 1949), donošenja Zakona o upravlјanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva (1950) kojim je uveden postepeni prelazak na samoupravlјanje, osnivanja Katedre za pedagogiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu (1950), donošenja Zakon o narodnim školama (1951), donošenja Ustavnog zakona (1953), donošenja Odluke o osnovnim načelima društvenog upravlјanja u školama (1954), donošenja Opšteg zakona o upravlјanju školama (1955), osnivanja Saveznog zavoda za prosvetu SIV-a (1955). Upravo se na ovom primeru vidi da je odluka o reformi jednog tako značajnog sistema kao što je školski sistem uvek politička odluka. Njena realizacija je nemoguća bez reforme celokupnog društveno-političkog sistema kao i bez podrške struke. Zato sam i naglasila da je Komisija za reformu školstva u Jugoslaviji radila punih pet godina pri Skupštini Jugoslavije a ne pri jugoslovenskoj vladi. Unutar same komisije radilo je više potkomisija u kojima nisu sedeli isključivo političari već i prve generacije školovanih pedagoga, psihologa, filmskih stvaralaca, likovnih umetnika, najpoznatijih jugoslovenskih književnika i pesnika za decu. U tom smislu, možemo reći da je moderna škola koja se gradila u Jugoslaviji pedesetih godina bila izraz liberalizacije odnosa u jugoslovenskom društvu. Kao takva ona je bila pokretač modernizacije jugoslovenskog društva u šezdesetim godinama 20. veka. Zato ne treba da čudi što Opšti zakon o školstvu za mnoge istoričare pedagogije predstavlja “koncepcijsko-sistematski i politički dokument”.

Šta su bile novine u odnosu na dotadašnje iskustvo s javnom školom staro u tom trenutku preko dve stotine godine?

Prilikom sastavlјanja zakonskog akta, zakonodavac je pošao od odgovornosti, „čitave društvene zajednice“. Opšti zakon o školstvu značajan je zbog toga što je predstavlјao prvi pravni dokument u kome je formulisan cilј obrazovanja i vaspitanja. Obrazovanju i vaspitanju određen je sadržaj. Škola se, po Zakonu, morala otvoriti prema: porodici, različitim društvenim ali i privrednim organizacijama, udruženjima itd. Na ovaj način škola je trebalo da doprinosu kulturnom razvitku sredine kojoj pripada. Opštim zakonom o školstvu iz 1958. godine u Jugoslaviji je posle četrdeset godina postojanja zajedničke države uveden jedinstven sistem obrazovanja i vaspitanja. Na teritoriji čitave Jugoslavije je uvedeno obavezno osnovno školovanje u trajanju od osam godina za svu decu uzrast od 7 do 14 godina starosti. Osnovna škola se mogla završiti i vanredno. Bila je uslov za upis u gimnaziju i stručne škole. Opšti zakon o školstvu je ukinuo dotadašnji dualizam u vaspitanju i obrazovanju,  jer je „prestao da pravi“  razliku između stručnih škola i gimnazija koje su ranije bile privilegovane i „najšire otvarale vrata“ za dalјe školovanje, što je kod nekih stručnih škola bilo onemogućeno ili ograničeno. Po Opštem zakonu o školstvu sve stručne škole su bile prohodne za dalјe školovanje, upis na više škole, fakultete i umetničke akademije. U skladu sa demokratizacijom uveden je obavezan konkurs za upis u sve oblike školskog obrazovanja posle osnovne škole. Zakon je uveo načelo besplatne nastave ali ne i školovanja uopšte. Zakon je uveo nastavu na jezicima narodnosti, samostalnost nastavnika u ostvarivanju cilјa obrazovanja i vaspitanja kao i u vođenju nastave, učešće učenika u upravlјanju školama.

 

Uvođenje obaveznog osmogodišnjeg obrazovanja smatralo se klјučem uspeha reforme školskog sistema u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata ne samo zbog toga što je na teritoriji jugoslovenske države postojalo više tipova škola osnovnog obaveznog obrazovanja već i zbog toga što je zahtev za obaveznom osmogodišnjom školom bio imperativ vremena. Smatralo se da se mlade generacije ne mogu „pripremiti“ za život u savremenom svetu u koliko osnovno obrazovanje stiču u četvororazrednoj osnovnoj školi. Uvođenje obavezne osmogodišnje škole bilo je neophodno i zbog toga što su rezultati do kojih je u svojim istraživanjima došao Savezni zavod za proučavanje školskih i prosvetnih pitanja pokazali da je obrazobna struktura građana, pre svega „proizvođača“ toliko loša da je ugrožen društveni poredak zemlјe i budućnost socijalizma u Jugoslaviji. I na kraju, uvođenje obavezne osmogodišnje škole se nije moglo zaobići jer su rezultati savremene pedagoške nauke prepoznavali obaveznu osmogodišnju školu kao optimalnu formu obrazovanja za najmlađe građane savremenog sveta pa i jugoslovenske federacije zbog čega su jasno definisani principi na kojima je trebalo da počiva. Obavezna osmogodišnja škola je na taj način predstavlјena kao odskočnu dasku u dalјem procesu obrazovanja i vaspitanja čime je potvrđen njen značaj unutar jedinstvenog školskog sistema.

Ova knjiga je tvoja doktorska teza, znam da se baviš istorijom Jugoslavije, ali zašto te je baš ova tema zainteresovala?

Da. Knjiga je nastala na osnovu rukopisa moje doktorske disertacije. Rad na ovoj temi predstavlja na neki način nastavak mog prethodnog rada odnosno rada na magistarskoj tezi koja je bila posvećena delatnosti UNICEF-a u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. Institut za noviju istoriju Srbije objavio je pre deset godina moju knjigu Za bezimene. Delatnost UNICEF-a u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji 1947-1954. Pre svega moram da kažem da sam se još kao student istorije više interesovala za društvenu nego za političku odnosno događajnu istoriju. Naravno, jedno se ne može odvojiti od drugog. Ipak mom istraživačkom senzibilitetu uvek su bile bliže teme koje pripadaju sferi, recimo, istorijske antropologije. Baviti se istorijskom naukom danas podrazumeva oslanjati se na alate i metodologije koje su uslovno govoreći bliže sociologiji, antroplogiji ali i drugim istoriji bliskim naukama. Društvena istorija predstavlja „moćan“ korpus znanja jer ukazuje na složene istorijske procese, na one koji su „pali sa stola“, na one koji su izmakli oku „brižljivih“ istraživača. Društvena istorija je „sklonište“ za „male“, „drugačije“, „mariginalne“. Tamo su žene i deca. Tamo su pripadnici svih mariginalnih društvenih grupa. Tamo je ubedljiva većina društva koje tavori na marginama mejnstrima. Tek kada se zagledate u „ambis“ društvene istorije vidite se jasno u ogledalu. Prilika koja stoji preko puta nas često nam ne imponuje. Kao naučnica imam potrebu da govorim u njeno ime. Sticajem okolnosti u fokusu mojih interesovanja su u oba slučaja bila deca. Istorija detinjstva relativno je novo polje istoriografskog istraživanja. U periodu kojim se ja bavim a to su prve dve decenije po okončanju Drugog svetskog rata deca do 14. godina starosti su činila trećinu jugoslovenskog društva. Upravo je politika izgradnje obrazovnih, socijalnih i zdravstvenih ustanova u periodu posle Drugog svetskog rata u velikoj meri doprinela emancipaciji dece kao društvene grupe. Reformu školskog sistema nisam razumela i  nisam prikazala isključivo kao proces koji se odvija u okviru institucija. Naprotiv, veliki deo moje knjige posvećen je istoriji dve velike društvene grupe bez kojih se reforma osnovnoškolskog sistema ne može ni zamisliti a to su deca i roditelji.

Kako je, u tom trenutku, bilo moguće vratiti se nekim normalnim temama poslije svih strahota koje je Drugi svetski rat ostavio iza sebe, čini mi se ta je taj rat jedna od najtemeljnijih strana ljudske istorije imajući u vidu prethodni uspon nauke i prosvetiteljstva?

Posle okončanja Drugog svetskog rata ništa više nije bilo isto kao pre. Rat koji je iza sebe ostavio po nekim procenama sedamdeset miliona mrtvih, od kojih je šest miliona stradalo u Holokaustu, spaljene gradove i sela, uništene oranice, uništen stočni fond, relativizovao je sva prethodna ljudska iskustva i tekovine. Razmatranja uzroka oba svetska rata a posebno Drugog koji je po svim parametrima bio veći ukazala su na obrazovne sisteme i sadržaje koji su se kroz njih promovisali kao na neke od ključnih uzroka izbijanja svetskog sukoba. Drugi svetski rat i njegove posledice predstavljali su negaciju prosvetiteljskih ideala. Tačnije rečeno, poništili su ih. Budućnost je bila moguća i ona nam se desila zahvaljujući pre svega jasnom profilisanju ideja koje su predstavljale potpunu konfrontaciju idejama fašizma i nacizma dakle zahvaljujući pre svega jasnom profilisanju antifašizma i po meni sekularizma. Evropa je po mom mišljenju decenijama živela u miru i blagostanju zahvaljujući redefinisanju obrazovnih politika posle Drugog svetskog rata odnosno zahvaljujući činjenici da su u osnovi različitih javnih obrazovnih sistema ležale dve iste ideje: antifašizam i sekularizam. To su bile zajedničke vrednosti Berlinskim zidom jasno podeljenog sveta. To što Evropa u periodu od kraja Drugog svetskog rata do rata ili ratova na prostoru bivše Jugoslavije nije imala iskustvo dramatičnog rata, a i te kako je bilo konfliktnih situacija, može da zahvali idalima antifašizma i sekularizma koji su bili ugrađeni u njene posleratne temelje. Kada smo krajem osamdesetih znanje počeli da tretiramo kao robu a ne kao vrednost, kada smo doveli u pitanje antifašističko nasleđe, kada smo ga izbrisali iz javnog prostora, iz naziva škola, kada smo u sekularnoj državi u državne škole uveli veronauku, već je bilo kasno. Kao što sam rekla, ne možete imati modernu školu u društvu koje počiva na patrijarhalnom i kontrarevolucionarnom nasleđu.

Kako se pristupalo nastavi u tom periodu? Kako se znanje prenosilo?

Period kojim sam se ja bavila predstavljao je period veoma dinamične tranzicije jugoslovenskog društva. Nastavi se pristupalo različito i znanje se prenosilo na različite načine jer je obrazovni sistem bio neujednačen. Ako govorimo o Srbiji situacija je izgledala ovako. I ako u periodu od 1944. do 1959. godine u Srbiji dolazi do značajnog povećanja, broja škola, odelјenja i đaka u odnosu na predratni period, tokom čitavog perioda, osnovna škola na teritoriji Srbije nije bila jednoobrazna i jedinstvena. Godinu dana pre stupanja na snagu Opšteg zakona o školstvu odnosno njegove republičke verzije najpopularniji tip škole osnovnog obaveznog školovanja u Srbiji je bila  osmogodišnja škola. Drugi najzastuplјeniji tip škole osnovnog obaveznog školovanja je bila četvororazredna škola. Primer NR Srbije je bio  donekle specifičan jer je, osmogodišnja škola, i ako u ukupnom zbiru najzastuplјenija škola, u nekim delovima Srbije bila manje zastuplјena. Četvororazrednu školu na Kosovu i Metohiji pohađalo je više đaka nego osmogodišnju školu. Uvođenju modernog sistema obrazovanja u Srbiji isprečili su se i mnogi drugi činioci. Škole koje su imale samo prva četiri razreda činile su preko 90 % svih osnovnih škola u Srbiji. Prema prvom posleratnom popisu školskih zgrada iz 1951. godine, u Jugoslaviji je postojala preko 12 000 zgrada osnovnih i viših osnovnih škola. Čak trećina zgrada se nalazile u Srbiji. Od preko četiri hilјade zgrada osnovnih i viših osnovnih škola u Srbiji, skoro 90% istih su bile prizemne zgrade. Prema  istom popisu skoro polovina školskih zgrada u Srbiji je imala svega jednu učionicu. Manje od 1% školskih zgrada je imalo kupatilo. Najveći broj školskih zgrada snabdevao se vodom sa kopnenog otvorenog bunara (33%). Manje od 20 % školskih zgrada je bilo je priklјučeno na električnu energiju dok su se u  najvećem broju školskih zgrada koristile  petrolejske lampe. Najveći broj školskih zgrada (88,3%) imao je pod napravlјen od dasaka. Najzastuplјeniji oblik grejanja u školskim zgradama bile su pokretne peći na koje se grejalo preko 95% škola. Površina prosečne učionice u Srbiji iznosila je 45,7m2. Na jednu učionicu dolazilo je 52,9 đaka.

Najzastuplјeniji jezik u osnovnim školama u Srbiji bio je srpskohrvatski. Nastava na srpskohrvatskom jeziku odvijala se prema podacima za 1956/1957. godinu u preko 87% osnovnih škola. Zastuplјenost srpskohrvatskog jezika u osnovnim školama u Srbiji nije bila ravnomerna na celoj teritoriji. Prema podacima za istu godinu srpskohrvatski jezik je bio najzastuplјeniji u osnovnim školama na teritoriji uže Srbije. Najzastuplјeniji jezik neke nacionalne manjine u nastavi u osnovnim školama na teritoriji uže Srbije bio je bugarski. Najzastuplјeniji jezik neke nacionalne manjine u osnovnim školama u Vojvodini je bio mađarski. Potpuno drugačija situacija je bila u osnovnim školama na Kosovu i Metohiji. Nastava na srpskohrvatskom jeziku bila je  organizovan u jedva 50%  škola. Nastava na albanskom odnosno „šiptarskom“ jeziku, kako je glasio zvaničan naziv jezika,  odvijala se u čak 75,7% kosovskometohijskih škola. U prve dve decenije po okončanju Rata jedan od glavnih problema bio je kako približiti školu đacima ali i njihovim roditelјima. Školske 1949/1950. godine zakonom propisano obavezno školovanje pohađalo je u Srbiji svega  77, 8% onih koji su po zakonu bili dužni da idu u školu. Nekoliko godina kasnije svega 55% učenika osnovnih i viših osnovnih škola u Srbiji je imalo normalne godine starosti za odgovarajući razred. Čak 33% učenika osnovnih i viših osnovnih škola u Srbiji je bilo prestarelo za odgovarajući razred. Modernizaciji školskog sistema u Jugoslaviji, stvaranju jedinstvene osmorazredne osnovne škole posebno je nepogodovalo saznanje o nedovolјnom broju prosvetnih radnika tokom skoro čitavog period od kraja rata do donošenja Opšteg zakona o školstvu. Prema raspoloživim podacima porast broja škola, odelјenja i učenika nije pratio porast broja nastavnog osoblјa. Broj nastavnika angažovanih u osnovnim školama u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata nadmašio je broj nastavnika angažovanih u osnovnim školama u Kralјevini Jugoslaviji školske 1938/1939. tek 1953/1954. godine.

 

PROČITAJTE I DRUGI DIO INTERVJUA: Na najvišim političkim funkcijama u državi nalaze se neobrazovani pojedinci sa lažnim diplomama