<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ser Entoni Hopkins: Ne pitaj ništa, ne očekuj ništa

Glumac

Hopkins se na ekranu u filmu Kad jaganjci utihnu pojavljuje čitavih 17 minuta. Logično, najkraća glavna uloga koja je dobila Oskara. Fun fact 2: Nije trepnuo nijednom. Još kad su ga pitali je li on to vežbao, samo je odbrusio: ''Kakvo glupo pitanje, šta tu ima da se vežba. Samo držiš oči otvorene''

20. novembar 2016, 12:00

 Entoni Hopkins, složićete se, širi neku finu osunčanu auru smirenosti, odmerenosti i sofisticiranosti oko sebe (iako vam na pomen njegovog imena verovatno prvo na pamet padne neki kripi kadar iz filma Kad jaganjci utihnu). Nosi ona lanena odela, s lila maramicom u džepu, žute „Converse" patike, čarape na pruge - a i živi tako nekako ''žuto'', osunčano, htedoh reći, na belim peščanim plažama Malibua sa svojom trećom suprugom, Kolumbijkom Stelom; slika, svira klavir i ''živi dobar život''.

''Više ne osećam potrebu da se dokazujem. Sve je drugačije jer više ne dajem pet para šta će ko misliti.''

Da bi mu se ušlo u srž - u stvari približilo joj se, jer je nemoguće pristupiti joj kompletno - treba pričati o dubokoj usamljenosti u detinjstvu, brutalnosti s kojom se susreo u školi, i bezvrednosti koju sebi pripisuje na poslu, u vojsci i (insistira) na sceni. To je kao istraživanje glumačke tamne strane - pronaći korene onim ikoničnim, moćnim i kompleksnim karakterima Hanibala Lektera i Džona Talbota. No, on govori da ''nije to 'jadan ja'''. Onda počinje svoju priču u sebi svojstvenom matter-of-fact maniru, onim skoro razdraganim glasom.

Deluje li vam verovatno da je njegov rođeni deda rekao da Toni ima veliku glavu, ali je velika šteta što u njoj nema ničega? Da, znam, ni meni. Niti da su ga zvali Dambo, šamarali ga i zavrtali mu uši jer nije razumeo aritmetiku. No, dobro, to neodoljivo podseća na onu priču da je Ajnštajn imao keca iz matematike (što je inače mit, ali, okej, razumete). Kad smo kod dede, bio je vegetarijanac, nepušač, pekar, self-educated i marksista, nije pio, rekreativno je boksovao. Možete onda misliti što se nisu slagali. A malo paradoksalno kad zađete u problematiku pomenutih porodičnih odnosa, otac ga je naučio važnosti samoodbrane.

Otac ga je takođe ohrabrio da počne da se školuje kod kuće, mada na sasvim nekonvencionalan način. Kupio mu je brdo enciklopedija i, iako nije umeo da sabira, znao je visinu Empajer stejt bildinga i razdaljinu između naše planete i Meseca.

''Učio sam opštekulturne stvari, ono što druga deca nisu znala'', objašnjava. ''Mučila me je disleksija, ali sa 14 godina čitao sam Istoriju ruske revolucije Trockog. Znao sam da nisam glup. Bio sam vrlo bistar, vrlo pametan, samo mi je trebalo mnogo godina da zaista poverujem u to.''

Strah od neuspeha proganjao ga je godinama, govori. U vojsci se susreo s gotovo identičnim maltretmanom koji ga je gazio u školi, na nekom poslu koji je radio kao tinejdžer, neprekidno, godinama, svuda. Godine 1960. izašao je iz vojske (od vodnika ispraćen rečima ''Hvala bogu više!'') i pridružio se malom pozorišnom društvu iz kog je takođe bio otpušten. Zbog nediscipline, je li. Rešio je da se nauči disciplini, pa se zaputio pravo na londonsku Kraljevsku akademiju dramskih umetnosti i 1963. godine počeo iz početka u regionalnom teatru. ''Trebalo mi je mnogo godina i za to da postanem disciplinovan.''

Poželeo je da bude glumac, u stvari, kad je u pekaru njegovog oca svratio Ričard Barton; heroj Južnog Velsa kao lokalni momak koji zgrće holivudsku lovu, instant je petnaestogodišnjeg Tonija uvukao u maštariju da je to - to. ''Pomislio sam: jednog dana, želim da budem ovakav.''

Iako je u pozorištu radio s Lorensom Olivijeom, bio mu padavan, menjao ga kad je ovaj dobio upalu slepog creva, nije ga preterano opčinilo. Niti je mislio da će biti istrajan u tome, a još mu je bilo i dosadno.

''Najnesmotrenije od mene bilo je što sam išetao sa scene Nacionalnog pozorišta 1973. godine, usred igranja Magbeta'', priča on. ''Ljudi su bili besni i kivni, ali tada je to bila najbolja stvar koju sam uradio za sebe. Naprosto sam shvatio da nisam za pozorište. Nisam bio dobar sa Šekspirom i nisam se tu uklapao. Osećao sam se masno i prljavo tamo.''

Oh, naravno da su ljudi govorili da ne možeš da napustiš pozorište i Olivije je pisao kako je ulogu Edgara njegov proteže odigrao kao ''mačka s mišem u zubima'', ali Toni je želeo drugačiji život. Te daske su definitivno bile dosadne. A i mislio je, priznaje, da su neke njegove kolege to mnogo bolje umele da rade, poput Džudi Denč, recimo. Njega to nije zanimalo. Jer, i kad vam izađe super kritika, i sve je bajno, shvatite da treba da to isto radite još najmanje devet nedelja, rutina, sve isto, a kad vam razvodnica ponudi kafu neke osme nedelje, vi biste radije konopac da se obesite.

Sklon dosađivanju, monotoniju koja se u njemu čaurila dok je putovao po Britaniji s pozorišnom trupom i životario po brvnarama, počeo je da zaliva alkoholom. I dok su njegovi savremenici poput Majkla Kejna i Terensa Stempa harali uzbudljivim svetom partijanja, uz Bitlse i Stounse, Hopkinsu se čitava decenija činila beznadežno depresivnom.

''Mrzeo sam šezdesete'', viče. ''Opijao sam se da zaboravim. Prespavao sam eru Bitlsa. Pamtim jedino tmurne noći tokom kojih sam uglavnom bio komiran.''

A 1972. godine opijao se i po Jugoslaviji dok je snimao War and Peace. Kaže kako su se sve vreme uništavali od vinjaka i ispušili kamion cigareta; o, a cigarete je voleo još više od cirke. Baš se lepo zabavio i treba da smo ponosni na to što naše zemlje evociraju i neke fine uspomene kod nekog pripadnika vaskolikog Holivuda, umesto da jedino poznaju Anđelinin In the Land of Blood and Honey sentiment. Ja bar jesam.

Tokom godina radio je sa nekoliko mlađih glumaca koji su ga podsetili na njega samog iz vremena kad je bio mlad, poznat i arogantan. Ali, kaže, voli loše momke. Rasel Krou je bad boy, Ričard Barton je bio. ''I ja sam oduvek bio loš. I još uvek sam.''

Sada je trezan već više od 40 godina. Stao je onda kada je shvatio da kad ujutru ustane nema pojma gde je bio čitave noći. U decembru 1975. godine probudio se stotinama kilometara od kuće, u nekoj hotelskoj sobi u Arizoni, bez ikakve ideje zašto je i kako tamo dospeo. Odatle je otišao pravo u „Anonimne alkoholičare". ''Samo sam rekao sebi: dosta mi je ovoga! Nisam želeo da nastavim da se osećam tako loše. I ne nedostaje mi piće, uopšte. Nikad se ne bih vratio u to stanje. Sad volim engleski čaj i biskvite.''

Kad jaganjci utihnu Hopkinsov je najslavniji film, sa, podrazumeva se, najslavnijom ulogom - briljantnog, lukavog, psihotičnog serijskog ubice Hanibala Lektera, za koju je i osvojio Oskara 1992. godine. Film je bio izuzetno uspešan; Džodi Foster je, takođe, prigrabila jednog zlatnog čovečuljka za najbolju glumicu, a osvojene su i kategorije za najbolji film, najboljeg reditelja i najbolji adaptirani scenario. Fun fact: Hopkins se na ekranu pojavljuje čitavih 17 minuta. Logično, najkraća glavna uloga koja je dobila Oskara. Fun fact 2: Nije trepnuo nijednom. Još kad su ga pitali je li on to vežbao, samo je odbrusio: ''Kakvo glupo pitanje, šta tu ima da se vežba. Samo držiš oči otvorene.''

Najveća i jedina mana ovog filma je što zbog tih 17 minuta nije mogao da odigra ulogu (namenski za njega pisanu) Denija Driskola u Mućkama čiji je veliki fan, jer se, eto, snimalo u isto vreme, pa je Denija morao da glumi Roj Mardsen.

Poreklom Velšanin, priznaje nostalgiju za svojim britanskim korenima (eto, voli engleski čaj). Ali dom je za njega Amerika. Moteli, američki doručak, džank hrana puna holesterola, vetrovita Montana, Ajdaho, besciljna vožnja onim širokim američkim auto-putevima, definicija su romantike.

''Postoji divni duh samovanja u Americi.''

Deluje kao da bi stvarno mogao da bude Amerikanac, tamo u toj svojoj sunčanoj Kaliforniji, u Malibuu. Da slika pejzaže, nosi lanene pantalone i bude srećan. Nego, uvek je iz njega izbijao taj vajb koji nosi od malih nogu - margina, usamljenost, cinizam i, najčudnije, na trenutke neki bizarni optimizam. Pitali su ga 2010. godine u nekom intervjuu šta je za njega savršeno veče. ''Gledanje Mob Wives na televiziji kod kuće. Nemam mnogo prijatelja; u suštini sam usamljenik. Kao dete sam bio izolovan i nikad ni sa kim nisam istinski bio blizak. Ne pitaj ništa, ne očekuj ništa. To je moj moto. Svi smo samo gomila grešnika koja tumara okolo u mraku.'' Možda je zato veliki filantrop...

Uvek nekako ambivalentan kada se o glumi govori, a još kada u obzir uzmemo i njegove ambicije da pravi muzičke svetske turneje (jer je, je li, virtuoz na klaviru) i da mu slikanje prilično dobro ide, izdaje diskove, otvara izložbe, suptilno se nametne pitanje njegovog o(p)stanka u filmskom svetu. U više navrata je sugerisao da bi se lako apsolutno povukao, ali i kad se dešavalo da se kao ''penzioniše'', uvek bi se vraćao. Barem do sada.

''I dalje uživam u glumi, ali za mene tu više nema izazova. Uopšte. Međutim, što sam nezainteresovaniji, to mi se više uloga nudi. Lepo je imati neki kontinuitet, u suštini. Verujem da se u jednom trenutku tako postigne stanje u kome ste potpuno opušteni i zen.''

A mi? Šta ćemo mi ako ode? Kako da budemo zen?

''Spenser Trejsi rekao je nekom prilikom Lorensu Olivijeu: 'Za koga ti sebe smatraš?' I bio je u pravu - i da sutra prestanem da glumim, svet neće stati. Na kraju dana, sve je to nevažno.''

Okej. Ali nije okej.

A i snima se Westworld s unapred najavljenih milion sezona. Bar to.

Odabrane uloge Entonija Hopkinsa

Nikson

U drugom filmu u "predsedničkoj" trilogiji Olivera Stouna, Hopkins je pokušao da odigra Ričarda Niksona drugačijeg od onog u vicevima.

Kad jaganjci utihnu

Hanibal Lekter zauvek će ostati uloga koja je definisala i odredila Entonija Hopkinsa.

Upoznaj Džoa Bleka

U ovom uratku zasnovanom na filmu Smrt ide na odmor, Hopkins je dobio rolu Bila Pariša, milijardera kojem se sprema neizbežna smrt.

Pobuna na brodu Baunti

Jedna od najboljih varijacija na čuveni događaj iz 1787. godine. Kapetan Blaj je na čelu zlosrećnog plovila, a tu su i Mel Gibson, Danijel Dej Luis i Lijam Nison.

WestWorld

 Novi hit HBO-a vratio je i Entonija Hopkinsa na ono što se nekada zvalo "mali ekrani". Zanimljivo je gledati ga u seriji koja se tek razvija.

Izvor