<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Stevan Filipović: Psi laju, RTS nosi

OSVRT

U raspravi o novoj seriji Nemanjići fokus je, po običaju, na pogrešnom mestu. Glavne teme u javnoj raspravi o serijskom programu RTS-a treba da budu transparentnost u odlučivanju i tokovi novca.

11. januar 2018, 12:00

Prateći raspravu oko RTS-ove nove serije Nemanjići, primećujem da je, po običaju, fokus na pogrešnom mestu, što jednom delu učesnika u raspravi itekako odgovara.

Smatram da bi glavne teme u javnoj raspravi o serijskom programu RTS-a trebalo da budu transparentnost u odlučivanju i tokovi novca.

I zato mislim da je važno neupućenim čitaocima ponuditi “ključ” koji će im biti potreban da razumeju o čemu se u ovim raspravama zapravo radi. Jer, kakofonija glasova ponekad savršeno maskira suštinu.
I

Šta viču autori i “branitelji” sramotno loših domaćih serija?

Najčešće da su njihova dela gledana (1), i da ih ljudi vole (2). Neki od njih kažu i da nije patriotski da se loše priča o “projektima od nacionalnog značaja” (3). Ćute o tokovima novca i načinima na koje su došli do tih “tezgi”.

(1)

Da bismo bolje razumeli deo priče vezan za novac, trebalo bi da krenemo od početka.

Prvo pitanje je – priroda javnog servisa. Šta je RTS? Kako se finansira, šta mu je zadatak i čijim novcem raspolaže? Na ovom linku možete pročitati Zakon o javnim medijskim servisima. Nije komplikovano štivo, pa preporučujem čitanje pre nastavljanja sa ovim tekstom.

Kao što možemo da vidimo u članovima 35. i 36. ovog zakona (izvori finansiranja) Republika Srbija obezbeđuje stabilno i dovoljno finansiranje osnovne delatnosti javnog medijskog servisa, dok je njegov zadatak (član 7), između ostalog, (13) unapređivanje opšteg obrazovanja, (14) razvijanje kulture i umetničkog stvaralaštva, (15) negovanje humanih, moralnih, umetničkih i kreativnih vrednosti. I tako dalje.

Dakle, pažljivim čitanjem zakona smo zaključili da se RTS finansira (najvećim delom) vašim i mojim novcem, kao i da famozna gledanost ne može da bude jedini i glavni argument za izbor sadržaja, jer bi u suprotnom, bilo moguće i prikazivanje snuff ili porno filmova posle Dnevnika 2, koji bi, verovatno, takođe bili gledani.

Ovim lako obaramo taj glavni argument “branitelja” – nakaradnu ideju da javni servis mora da se takmiči u gledanosti sa komercijalnim televizijama, inače ideju koju je prvi agresivno promovisao Aleksandar Tijanić. Ne da ne mora, nego ne bi ni smeo. Gledanost je važna, ali o njoj ima smisla pričati samo ako se poštuju i svi ostali kriterijumi.

(2)

Dakle, neko dobije da radi seriju za RTS. Napravi gledanu seriju, koju “ljudi vole”. Znamo da je “vole” zato što je gledana, i tako u krug.

Ljudi “vole” (i gledaju) i Marića, i Farmu, i Parove, možda bi voleli i snuff filmove. Ne vidim da u zakonu o javnom servisu stoji argument “ljudi vole”, ali itekako stoji da bi program trebalo da unapređuje opšte obrazovanje i neguje moralne, humane i kreativne vrednosti. Dakle, opet je reč o zameni teza i jeftinoj manipulaciji. Umesto da se gledaocima nudi kvalitetan televizijski sadržaj, nude se privatne tezge beskrupuloznih pojedinaca, krajnje sumnjivog kvaliteta, pod izgovorom popularnosti, koja se zapravo jedino meri gledanošću, što nas vraća na tačku (1).

Gledaoci “vole” i Porodicu Soprano i Dva metra pod zemljom, voleli su i Grlom u jagode i Otpisane i Vruć vetar i mnoge druge vrhunske serije. Tek kad bismo napravili socijalni eksperiment i decenijama puštali gledaocima RTS-a kvalitetne moderne domaće sadržaje, videli bismo da li gledaoci baš isključivo vole šund, ili pak taj šund ima političku funkciju – formatiranja i kreiranja lobotomizirane publike i glasača.

(3)

Sledi napad iz “patriotskog” ugla – vi ste izdajnici, ne razumete Srbiju i srpsku istoriju, mrzite srpsko selo i seljake ili srpsku srednjovekovnu dinastiju. Ni ovaj argument ne stoji – ne verujem da bi iko imao nešto protiv odlične serije o Nemanjićima, kakvih god političkih stavova bio. Problem je što je ova loša, i to baš ekstremno loša. A upravo oni koji se busaju u patriotske grudi prvi zaboravljaju sopstvenu istoriju – da je drugačije, setili bi se serije Vuk Karadžić, koja ostaje svetli primer kako dostojanstveno obraditi “temu od nacionalnog značaja”. Ta vrsta studioznosti u pripremama i pisanju, takvo poštovanje prema istorijskoj građi, nedostatak povlađivanja niskim porivima i dodvoravanja publici, pa na kraju, tako uspešna realizacija od strane i autorske i glumačke ekipe, ostaju nam kao spremno uputstvo kako pristupiti sličnim projektima. Razumem ja da ovo nije SFRJ, i da kvalitetnog kadra koji je učestvovao u realizaciji Vuka odavno nema, ali takođe znam da nije istina da ne možemo bolje od Nemanjića. Kao profesor, oborio bih studenta koji bi mi neke od scena iz te serije doneo kao ispitnu vežbu.

Ista stvar je sa serijama o selu i seljacima: ko tu ima nešto a priori protiv? Ja bih prvi bio oduševljen kad bih mogao da gledam neku novu Đeknu, smeštenu u Šumadiju. Međutim, snaga Đekne bila je u tome je što je reditelj Živko Nikolić (sa scenaristom Karadžićem) bio svestrano obrazovan čovek, koji je razumeo modernu dramaturgiju, shvatao Joneska i Beketa, ali se takođe nije stideo svog porekla, i voleo je i razumeo svoje protagoniste, čak i u situacijama kada bi se smejao njihovim manama i specifičnostima. Zato je Đekna uspela da stvori kvalitetno štivo za sve slojeve publike – gledaoci su prepoznavali autentičnost, smejali se apsurdu, ali nikad nisu doživljavali Nikolićeve likove kao karikature ili laž. S druge strane, mislim da serije poput nekakvih Sela koja gore ili Rođaka sa sela, nemaju ni zrno ljudske ili umetničke istine u sebi. To nisu šumadijski seljaci, to su karikature seljaka. U tim serijama ne postoje ni zaokruženi likovi, nema priče, a čak se i na nivou pojedinačnih scena njihova dramaturgija raspada. Te serije su rađene kao da je kamera data nekom plemenu koje nikada nije videlo film ili seriju u životu, pa sad improvizuje, stvara neku svoju vizuelnu i narativnu gramatiku od nule. Isto važi za 90 odsto RTS-ovih serija od 2000. do danas.
II

Dolazimo do druge velike teme koju sam pomenuo, a to je sam proces odlučivanja na RTS-u.

Ako neko nije baš zlonameran, morao bi da prizna da je do nekakvih pozitivnih koraka na javnom servisu ipak došlo od kraja mandata Aleksandra Tijanića. Ovo nikako ne uključuje informativu (koja je skandalozna); mislim samo na kulturni, serijski i filmski program. Dok su u vreme Tijanića postojala bukvalno samo Sela koja gore, nekakvi Gorki plodovi i reprize Pavićevih serija, u proteklih par godina je ipak bilo moguće gledati i Ubice mog oca i Senke nad Balkanom, kao i gotovo sve domaće filmove iz novije produkcije. Ovi sadržaji su, uz sve manje i veće zamerke, ipak vidljivi pokazatelji pokušaja da se kvalitet, ili makar ponuda, podignu na viši nivo. I reakcije uredništva RTS-a u javnoj debati oko Nemanjića su bile vrlo suzdržane i pristojne, što je svakako napredak.

Međutim, ono što se nimalo nije popravilo su sistem odlučivanja i transparentnost. Čak i u nesrećnom Filmskom centru Srbije postoje nekakvi konkursi i komisije, iako svi unapred znamo da će na njima dobiti neko od glavešina 5 mafijaških porodica, ili neko od njihovih miniona. Na RTS-u ne postoji čak ni to. I kad se objavi javni konkurs za serije, nećete saznati ko su članovi komisije, kako su izabrani, koji su kriterijumi izbora projekata, zašto su pobednici pobedili, zašto su gubitnici otpali, i tako dalje, shvatate poentu. Ili se konkursi raspisuju sa rokovima koji su očigledno nemogući, da bi se opravdavali unapred postignuti dogovori “ispod stola”. Čak se dešavalo da ljudi dobiju na konkursima, a nikad ne dođu do realizacije programa.

Ova netransparentnost daje mogućnost pojedincima da rade seriju za serijom, praveći od državnog novca privatni biznis, sve vreme zapošljavajući članove uže i šire familije na ovim projektima. Zato oni “buču i halaču” kad se dirne u to što rade. Nema tu zaštite kreativnog integriteta, baš njih briga da li se nekome na Tviteru serija sviđa ili ne sviđa – u pitanju je najčešće samo zaštita ličnih i porodičnih finansijskih interesa. Napadaće, pokazivaće svoje pravo lice, biće vulgarni, bučni i agresivni, zato što ste se drznuli da dirnete u njihov privatni i porodični biznis, od koga decenijama izuzetno lepo žive. O vašem trošku.

Peščanik.net, 11.01.2018.