Djeco, jupiiii, vrijeme je za novi rat

Prošlo je 18 godina otkad su u Oboru počela ,,nemila dešavanja“ (silovanja, klanja, genocid, masovno istrebljivanje, spaljivanje svega živog & mrtvog, urbicid, ruricid, itd, itd...). A ulazimo lagano u 15-tu godinu, kako se, bar ne javno, i pod pashom zaštite ognjišta, familije, vjere i države, ne obavljaju legalno ove, tako nam drage, aktivnosti.

E, pošto su dječica rođena na početku ,,nemilosti“ ponosni vlasnici ličnih karata i pošto su im razočarani, prevareni i osramoćeni roditelji samo blijeda slika ništavila u njihovim očima, vrijeme je da se počne upražnjavati novi nemili sukobčić. Tate i mame (pod uslovom da su živi) samo su autoriteti u pokušaju, koji svojim luzerskim idejama neće spriječiti iole nadobudnog klinca da im lupi kontru. Prosječna jedinka, kažem prosječna, od 18 godina u Oboru, pismenost je brusila kucajući sms poruke svojim idolima zarobljenim u kućetinama braće & co. Opijanje, narkotici, ispumpavanje i ostale stomaku ugodne zanimacije, samo su dio folklora, koji klinci uredno ispunjavaju od svoje 12-te godine. Obavezna lektira, sabrana djela gosn. Ulemeka i blagopočivajućeg gosn. Ražnatovića, odavno su sažvakana. Mladi ljudi znaju za čika Ulemeka, a i za Arkana su negdje čuli. On je smješten u skalarima idolopoklonstva negdje između Miloša Obilića i Draže Mihailovića.

Klincima je savršeno jasno da su nekad u tamo nekom ratu, koji je, možeš misliti, bio ovdje, likovi iz njihove lektire preko istog uspjeli u životu...bar dok su bili živi. A za to vrijeme,  njihovi roditelji, čemerni jadnici, koji od knjige nisu vidjeli bijele mačke, postali su nikom-potreban gerijatrijski ološ.

Lekciju o tome daju im i silni doktorčići iz Medicinske elektronike što se kao miševi smrzavaju ispred svog doskorašnjeg uhljebljenja i sa druge strane momčine iz sekjuritija, koje ,,rješavaju situaciju“.

I onaj čiko u novom BMW-u, onaj fino građeni, šamara nekog cvikeraša svojih godina. Pa šta fali junoši da sa 18 počne koristiti ovog našeg dioptrijskog štrebera kao boks-vreću. Slično se sličnim dobija. Zar ne.

Ovih dana slušam ono zloslutno, naivno ljudsko mantranje...neće biti rata, ko će ratovati, bijeda će se između sebe dogovoriti, više ovdje neće biti rata, stranci neće dozvoliti, neka ratuju profiteri i političari...

Volio bih da je sve to istina. Ali isto je naivni narod drombuljao i početkom devedesetih. Shodno tome, red je narodu Oborskom i saopštiti, ako bi došlo do ,,nemilih događaja“, ko bi to zapravo ratovao.

Gospodo, drugovi, stoko! Ratovaće vaša djeca. Da, da, vaši najmiliji klinci. Neće to biti nikakvi političari, profiteri, kriminalci, stranci i ini. Krviće se vaši potomci sa potomcima vašh komšija, susjeda, Oborčana. I to bez ikakvih problema. Ovako nacionalno osvješteni, sa školskim sistemom, koji ih je preko nakaradnih udžbenika istorije, vjeronauke i sl. već ideološki pripremio, a ulica je dala samo finalni glanc, klaće se kao od šale. Tek tako.

Vrijeme je da polupunoljetni Huso krene naplaćivati dugove iz Srebrenice, Zvornika, Bijeljine...Da Zvonko i raja iz Hercegovine, pitaju Husu za zdravlje i šta je sa Hrvatima iz Usore...Nemanja će odmah da upita za Jasenovac nekad i Bratunac sada...ili je to bilo u dva rata. To mu vjerovatno neće biti toliko važno. Tu su i nove fensi tehnike ratovanja: od djece bombi, do nervnih otrova, koji se mogu i kući napraviti. Učilo se ponešto, rođaci, a dao bog i internet. Obratiti pažnju kako u zaostaloj Maoči, prilikom akcije ,,Svjetlost“, nije pronađen niti jedan jedini televizor u selu, ali Allah dragi dao četrdesetak kompjutera, čisto da se komunicira sa jordanskom bazom i tu i tamo pogledaju uputstva za spravljanje koktelčića - ne alkoholnih, vjera brani.

Zamislite samo kad klinci budu mogli realizovati sve one polupismene poruke koje ostavljaju jedni drugima po silnim forumima, a sve to uz blagoslov države, crkve i ostalog ,,aparata“, šta god to bilo.

I šta je to njima mir na kraju krajeva donio? Nesrećne roditelje, ogrezle u bijedi, alkoholu i socio-patološkim devijacijama svih vrsta, neimaštinu i bruku, koju djeca jako dobro osjećaju. Najbolji, najpametniji, najuspješniji i najprivlačniji je onaj koji ima novce. A pare su moć. Penezi, isto tako, nisu u vlasništvu moralnih knjiških vertikala.
Znaju djeca da od Tunjica, preko KP Doma Zenica, do Foče u zatvorima čami pokoje Ciganče, nešto slučajeva, i to je to...Ne ide se u zatvor ako ukradeš milion, a neee, onda si sposoban i ideš u upravni odbor. U zatvor se leti za koju marku, veknu hljeba. Zna to mali Nemanja u Banjaluci, Zvonko u Širokom, Huso u Zenici. Svi oni imaju iste strasti, iste želje...svi hoće jebeni BMW.

A rat je dobra igra u kojoj su najbolji igrači, po pravilu, oni koji nemaju šta izgubiti. Čak ni život, pošto je on obesmišljen i devalviran ispod granica apsurda.

U Oboru klinci ne tuku i ne ubijaju za neke pare, ma jok, ovdje može i džaba, samo pod uslovom da snimak završi na YouTube-u.

Neki dan parkiram kola ispred jedne banjalučke srednje škole. Dvojica derana na školskom igralištu šutiraju trećeg koji leži na zemlji i od snažnih udaraca mu para, poput lokomotive, šišti i izlazi iz pluća, stvarajući oblak po reskom i hladnom zimskom danu. Pritrčavam i, ozbiljan, dernjam se prilično neartikulisano. Oni se smiju, sva trojica. I momčić-vreća na zemlji. On je još i najglasniji. Briše sukrvicu iz nosa i kroz smijeh mi kaže kako su ,,prošli“ na kladionici, pa odmah kupili sebi martinke. Sad ih testiraju, a na njega došao red da bude ,,balija“.

Pitam ih ja, onako pogubljen, znaju li šta je balija? Musavac sa zemlje ustaje, trese snijeg sa sebe i istim zatrpava crveno istačkan trag. Mirno mi kaže kako ih oni, eto, još nisu vidjeli, ali znaju da su to neki mudžahedini iz Sarajeva i Teherana i da su to isti oni što ruše Njujork, a ima ih i kod nas. I da stalno nose bombe i eksplodiraju sa njima.

Jedan ugleda dvije gvozdene marke u mojoj ruci namijenjene hranjenju parking-sata, pa me uljudno zamoli da mu ih pozajmim, imaju dojavu i sigurica su da prođu. Nasmiješih se i dadoh im gvozdenjak. Kao po komandi, podigoše tri prsta u znak pozdrava, valjda, i, šutirajući jedan drugog u guzicu, otrčaše u kladionicu. Jedan gvozdenjak za jedno iskustvo, racionalizovao sam situaciju...

Nadam se da će ovo ostati samo jedna pesimistična skaska i crtica iz našeg vremena. Jedno ružno sjećanje, koje će u narednih deset godina odagnati bolja budućnost. Ali, na žalost, živeći u Oboru, ovo može postati realnost za nekoliko mjeseci. Svi to znamo.

Zato je bitno upamtiti jednu stvar. Niko ne može upravljati vašim i životom vaših najmilijih, osim ako mu to vi niste na neki način dozvolili. Ćutanje i posmatranje bahatosti, osionosti, ratnohuškače, polupismene retorike, a bez da se građanskom neposlušnošću ne sankcioniše, jednako je što i odobravanje iste. Pa čak i ako ste pali u partijsko, dužničko i ostala Oborska ropstva, ima nade. Bar mi ne oskudijevamo u izborima. Nemojte se stoga uljuljkivati u inertnost i govoriti kako nemate za koga glasti. Pa i ako nemate za koga, imate protiv koga, a to je trenutno i najvažnije.

Koji će vam alibi biti ove godine?

Oni već znaju kako će i šta će, a vi?