Andy Warhol. Ukoliko posjetite retrospektivnu izložbu ovog autora u Zagrebu ili u Ljubljani, bićete, možda, oduševljeni kreativnošću umjetnika (ako su vam kriteriji umjetnosti takvi da dotičnog umjetnikom zovete) ili, možda, tematikom kojom se umjetnik bavi (ukoliko vam američko potrošačko društvo predstavlja mnogo u životu). Ali ako ništa od ovoga ne poštujete, a desi vam se da u periodu od sad pa do 6. januara 2002. (dakle Badnjice u pravoslavnog svijeta) posjetite prestonicu ujedinjene Njemačke i još vam se desi da posjedujete studentsku karticu, tzv. ISIC, onda ćete za svega sedam njemačkih maraka moći da doživite svu "draž" američke umjetnosti u prostoru "Neue Nationalgalerie", smještene na, prije svega par godina izgradjenom ogromnom Potsdamer Platz-u nedaleko od postzidnog srca Berlina. Vjerujte mi, istinski ćete se oduševiti, jer ma koliko vam sadržaj "retrospektive" bio isprazan i umjetnikov talenat uludo potrošen, u prostoru ove berlinske galerije, tako bijelom, tako ravnom, glatkom i modernom prostoru, sve će nekako dobiti svoj suštinski značaj.
B, kao Bjelovar! Ne, nego B, kao sam grad o kome pišem. Berlin, glavni i najveći grad Savezne Republike Njemačke, već dugo je simbol i centar njemačkog ujedinjenja. Naseljava ga, po nekim statistikama, oko tri i po miliona stanovnika, mada ne bi trebalo da vas začudi ako čujete nekog stanovnika Berlina koji se hvali veličinom svoga petomilionskog grada. Prostire se na površini koja zauzima nešto više od 889 kvadratnih kilometara. Grad čiji prvi počeci datiraju još iz trinaestog vijeka, a koji u 18. vijeku počinje da cvjeta i od vremena Fridriha I dobija status glavnog grada Pruske. Tako je s njim bilo sve do 1945. godine, a onda politički vrh biva izmješten u Bon, a Berlin postaje ponovo glavni grad tek nakon reujedinjenja Njemačke, te stvari tako funkcionišu sve do prošle godine, 2000. kad se Bundestag (Parlament) i Vlada vraćaju u Berlin. Između 1949. i 1990. podijeljen je na Istočni Berlin (prestonicu DDR) i Zapadni Berlin.
Središte je njemačke trgovine, industrije i kulture. Njegove palate, operske kuće, muzeji, crkve, biblioteke ...spadaju u one najbolje u svijetu.
Berlin je grad koji definitivno ne treba da bude okarakterisan kao "tipično njemački grad". Istina je da su njemački gradovi "ukočeni". Hamburg, Minhen, Keln, Štutgart...jesu, zapravo, tako lijepo uređeni gradovi, da mi Balkanci i Balkanke rado povraćamo na pomen istih, jer nismo naviknuti na silnu čistoću, te nam se sve čini antipatično sterilno. Sa Berlinom to nije slučaj. Mnogo je stranaca u ovom gradu, mnogo je loših vremena preživio grad, tek sada se jedna polovina grada dovodi u red...ogroman je broj faktora koji pridonose tome da Berlin izgleda mnogo drugačije od, recimo, Dizeldorfa. Berlin mi se, zapravo, još od kad sam ga prvi put vidjela, čini poput jednog velikog grada sastavljenog od dvadesetak manjih, različitih gradova, gradova potpuno različite kulture i dvadesetak sela, pa sve tako idete i nailazite na Zagreb nalijepljen na Varšavu, Varšavu nalijepljenu na Amsterdam, Amsterdam na Teslić, Teslić na Maribor, Maribor na Sarajevo...Mnogo je zgodno kad ste u "šljaštećoj Njemačkoj", ali svejedno, svakodnevno susrećete komunističke betonske građevine bijele boje sa pokojom bordo prugom. A susrećete ih, jer ste u Berlinu. Zaboga, čitav je Istok bio- Istok!

Vašar. Kad sam tek doputovala u Berlin, prijateljica me je odvela da mi pokaže jedan veliki, veliki vašar (iliti Rumel). Sve se to, dakle, čitav vašarski događaj, odigrava u jednom povelikom parku (Viktoria) i zaista je atmosfera vesela, simpaticna i...vašarska. Ne znam, ali vjerujem da vi ne biste (a znam pouzdano da ja ne bih), takav događaj, kad bi se on odvijao u Banjaluci, nikada posjetili. To je ono što moja baba zove "zbor". U biti, i ja ga tako zovem...ušećerene jabuke, kuće straha, mini 3D bioskopi, ringišpili, balerine, šećerne vune, kobasice, pivo....a na stolu... Cece nema...
Granica. Istok- Zapad. Zamislite kako bi vam bilo da živite u ulici, recimo, Majke Knežopoljke u Banjaluci, a ljubav vašeg života, naprimjer, u ulici Nikole Pašića, takođe u Banjaluci. U tom slučaju, adrese vaših prebivališta bile bi udaljene jedna od druge svega par minuta hoda. I vi se jako volite, te želite da se vjencate. A onda...Odjednom se desi čudo. Neko u po frke, ni iz čega, zaključi da bi najbolje bilo podijeliti Banjaluku i pukne tamo neki glupavi zid sve od Starčevice i oko Starčevice, pa preko mosta Venecija, pa kraj "San Remo" picerije, pa...tako unedogled....i, jednostavno...dužni ste da zaboravite da ste ikada voljeli tu osobu. Ne smijete je više viđati. Ni ona vas. Niko vam neće dati vizu (jer vam je viza potrebna) da pređete samo da je vidite. Šta? Beba? Ona je u drugom stanju? Ah, u svemu tome još i beba. Ali, otac bebu ne može da vidi. Može da je sluša kroz zid...
Znam da se možda čini glupo i suviše banalizovano. Ali razmislite malo, da li je zaista glupo i suviše banalizovano ovo što vam predstavih?!

Droga. Veliki grad, mnogo mladog svijeta, mnogo novca i lijepih kafana. Marihuana, opšteprisutna i skoro pa opštepriznata. Možete kupiti smotan džoint u svakoj diskoteci, čak i ako ste prvi put tu. Nekako vam se sve ka�e samo...Jedan džoint- 10 DM. Ekstazi ne možete dobiti na svakom ćošku, ali ga zato možete dobiti po super jeftinim cijenama- 20 DM. Voda na malo većem techno party-u, ako ćete pravo, košta 10 maraka, pa kad se sabere sve to tako jeftino, vi vidite šta ćete.

Đorđio (DJ Giorgio). Simpatični majušni Italijan, nimalo nalik nekom super fancy liku s MTV-a, a eto, opet, osoba koja pravi mnogo dobre zabave. Sasvim pristojno obučen, čak sa prilično vidnim prolisnama, na prvi pogled, bez slušalica, izgleda kao otac ili u najmanju ruku, stariji brat koji je na party došao da potraži kćerku/ sestru, jer je maloj vrijeme da ide kući. Ali taj čovječuljak jedan je od najtraženijih DJ-a u Berlinu, i to naročito ako su u pitanju zabave razmaženih bogataških teenagera.

Euro. Vjerovali ili ne, a vjerujem da vjerujete, Njemci (u smislu: široke njemačke narodne mase) zgroženi su nad predstojećim povlačenjem marke i stupanjem na snagu eura. Sve im se već pretumbalo, cijene su skocile, plate nisu...I oni već, sve u šesn'est proklinju dan kad dobiju eure u šake.
A ja nešto kontam : Hvala ti, Bože, za marke konvertibilne!

Željeznica. Podzemna željeznica, ne stidim se da kažem, mene je, i pored svih tih silnih građevina, ustanova, kafana, prodavnica, šarolikih izloga...najviše oduševila. Vidjeli ste, možda neke dobre i kvalitetne podzemne željeznice. Možda ste imali tu sreću, pa ste posjetili nekad New York, pa vas je "zadivila" njihova podzemna...Ali, vjerujte mi, ovako dobro razrađen sistem podzemnog saobraćaja niste vidjeli. Sjećate se ono kad smo bili mali, pa kad su nas strašili pričama o Adolfu Hitleru i kad su, između ostalog, pominjali nam kako je on idiot, koji je želio sveukupnu i sveobuhvatnu kopiju sopstvenog grada- samo smještenu ispod istog. E, pa sad, kad smo svi porasli, znamo da Hitler nije bio glup. A kad vidim ono berlinsko podzemlje, čak mi se Hitler i dopada. U stanju ste za najviše sat vremena otputovati s jednog kraja grada na drugi. Ako je potrebno da presjedate, samo izadjete i tu vam je odgovarajući S- bahn ili neki drugi U- bahn ili autobuska stanica. A ne može vam se desiti da pogriješite (osim u slučaju da ne umijete da raspoznajete latinična slova). Bitno vam je da na stanici pokupite mapu S+U Bahn i u njoj pratite pravac koji vam odgovara, te, naravno, stanicu na kojoj treba da izađete (mislim, princip kao i u ostalim gradovima, ali s tom razlikom da je u Berlinu ovo pitanje razriješeno na PERFEKTAN način). Jednostavno: Ne dozvoljavaju vam da pogriješite !!!
Usput, karta za sve pravce, koja važi dva sata od momenta kupovanja košta 4, 20 DM, mjesečna karta košta 120,00 DM, ali tu vam niko neće dati popust samo zato što posjedujete tamo neki ISIC- pokušala sam, ne pali- tako da je malo nezgodno vozikati se često i davati tolike novce.

Zid. Nešto je što, fizički, već dugo ne postoji u Berlinu, ako ne računamo onaj komadić koji su proračunati Njemci ostavili neporušen, isključivo iz tog razloga da bi mogli poslije (što i rade) da ga koriste kao turističku atrakciju i, ako ne računamo one silne kamičke, navodno ostatke čuvenog Mauer-a, koje sitni preprodavci pakuju i kojekakve kutijice i teglice, te ga prodaju po prilično visokim cijenama, dakle, ako izbacimo to dvoje, zid definitivno više ne postoji. A opet, šta vam, ako ne prvo, a onda sigurno drugo, pada na pamet, kad neko pomene Berlin? Zid, zar ne? A ja se pitam otkud im više toliko zida, odakle ga grebu? Žao mi je i ovako kad platim pet maraka za betonsku kuglicu obima 2 cm, a još kad bi mi neko dokazao da je kuglica, zapravo, sastrugana sa obližnje kuće ili zgrade, koja nema veze sa "čuvenim već odavno porušenim zidom", zlo bi bilo (i naopako).

Istok. Onako kako je naš narod pedesetak godina zatomljavao svoju nacionalnu svijest, pa sad svi jedni druge kritikujemo, jer mrzimo ostale nacije, a zapravo tek se sad zadovoljavamo, praznimo i bla, bla, bla...eh, isto je tako na istoku Berlina. Nemojte se slučajno usuditi, ako vas Bog nanese na taj put, da sami odete na Istok , ukoliko ne govorite njemački jezik tako dobro da ni Njemci ne mogu da vas prepoznaju kao stranca (kao tako omraženog Auslaender-a) . Vjerujte mi, u početku me je to najviše zbunjivalo. Kako to da su istočnjaci nacisti, a zapadnjaci ne? Tako mi je nekako bilo logično da je situacija obrnuta. Uvijek sam slušala priče u kojima stanovnici DDR vape za rušenjem zida, jer nikad nisu vidjeli bananu, da je njima komunizam preko glave, da ih je komunizam osakatio, da žele u svijet, žele druge narode, upoznavanje različitih kultura, putovanja...
Odjednom, shvatim da na Zapadu Berlina neonacisti NE POSTOJE, a da na Istoku, naoko običnog svijeta i nema, ali zato na svakom ćošku vreba neki izbušeni tip, obrijan do glave, u dubokim martinkama... i čeka da progovoriš malo lošiji deutsch, pa da te zvizne nekom palijom u glavu. Najozbiljnije.

Jezera. Grad bez rijeke- grad bez duše. A, eto, vidite, Berlin baš ima dušu, a nema neku "konkretnu rijeku". Berlin ima prelijepa jezera i kanale. Kad kažem "kanal" ne mislim na neke smrdljive uske vodene putiće, žućkaste i bolesnog izgleda. Ne. Mislim na prelijepe, prilično bistre i definitivno široke kanale. I mislim na divna jezera, plaže na istima, šetališta uz i oko njih...a, prvenstveno mislim na najbolji mogući način razgledanja grada (sightseeing, što bi rekli mili nam Englezi)- opet kažem, ako ste student i posjedujete ISIC, platite 15 DM i zauzvrat dobijete dvoiposatnu plovidbu duž i preko glavnog grada Njemačke. Definitivno bolje, efikasnije i udobnije negoli u sightseeing autobusu.
Kurfuerstendamm je jedno od glavnih okupljališta mladih. Široka, duga ulica prepuna simpatičnih restorana, dobrih klubova, kafica, nekoliko diskoteka...Naravno, tu su neizbježne H&M robne kuće, zatim butici Pimki, Benetton, New Yorker...A osim toga, tik pored ogromne Leiser prodavnice obuće, nalazi se knjižara od koje- pamet staje!!! Ako ikad odete u Berlin, ne propustite ovu višeetažnu knjižaru ni po koju cijenu. Zove se "Traum" (san) i lako ćete je pronaći, ogromna je.
Osim toga, dobro je otići na Ku-damm , jer ako se potrefite u Berlinu, a želite da tipkate e-mailove, dvadesetak metara dalje od navedene knjižare, nalazi se jedan, nedavno otvoren, a mnogo dobar internet klub. Ime mu je vrlo jednostavno: 350 PC. (Što u izlogu- to u radnji, kako veli narod naš.) Ne navodim vam kao prednost ovog internet kluba, broj računara smještenih u njega, nego ću vam kazati: 1 h= 2 DM. Dobijete lijepo vašu lozinku i ona važi za narednih petnaest dana. Dakle, ukoliko idete tamo isključivo radi provjere pošte (i pokojeg odgovora), dvije marke su vam sasvim dovoljne bar za deset dana. Iskreno da vam kažem, meni je Ku- damm bio podaleko od kuće, a bilo mi skupo plaćati vazda onih 4, 20 DM za prevoz, te sam svoju poštu provjeravala u obližnjoj turskoj govornici, što mi i nije bila baš mudra računica, budući da kod Turaka 1 h korištenja interneta košta 6 DM. I niko vam ne da neku lozinku i nemate pravo na to da vam neko vrati ostatak novca, ukoliko sjedite tu npr. svega dvadeset minuta, a ne čitav taj sat.

Love Parade. Dogadjaj takav kakav jeste. Znate možda i bolje od mene kako sve to izgleda. Ja do sada nikad nisam bila u Njemačkoj ljeti, tako da se ni na Love Parade ne zadesih nikad. Ali, zato ću vam rado reći da je taj veliki park duž čije se granice pruža ulica skupljanja paradera, sa jeseni- uništen!!! Trava žuta, žbunje žuto, grmlje žuto, drvece �uto...a ne zbog jeseni, nego zbog ljudskog urina i alkohola prosutog na tlo (i još ko zna čega). Kad vidjeh ono, razumjeh zašto se svake godine koplja lome oko toga hoće li ili neće biti Love Parade. Neka ga ne bude!
Ljepota. Znate ono kad naš narod odlazi u Njemačku, pa se vraća zgrožen njihovim rumenim licima, plavim paperjastim kosama, debelim guzicama, vječito prisutnim naočalima (ili brkovima), neukusnom odjecom...ma ništa nije lijepo. E, pa tako je. Vjerujte im kad vam kažu. Nisu ni jugovići tako glupi. Putovati u Njemačku, s pretpostavkom da naš narod koji odlazi tamo nije obrazovan i ima drugačije kriterije za lijepo, a da su Njemci, zapravo, arijevci, čvrstih crta lica, plavih prodornih ociju...lijepi....u najmanju ruku- glupo je! Njemci nemaju smisla za lijepo. Niti su oni lijepi. Tačka. Sve one Burde koje ste viđali u rukama va�ih majki, ne la�u...tako se oni oblače i tako izgledaju ne samo u katalogu, nego i u životu, stvarnom životu. Uporno kombinuju karo sa prugama, cvjetne dezene s karo i uporno svoje građevine boje u drečave tonove, koji nikako da izblijede.

Muzeji. (I galerije). Čini mi se da bi bilo pomalo imbecilno s moje strane, kad bih vam sad rekla: "Eh, znate, u Berlinu postoje tako lijepi, veliki, neobični, kvalitetni, bogati...i... muzeji." Mislim, kao da i vi sami ne znate da bilo koji višemilionski evropski grad ima mnogo "lijepih, velikih, neobičnih, kvalitetnih, bogatih..." muzeja i galerija. Zato ću vam samo nabrojati nekoliko mjesta koja su se meni baš posebno urezala u dugoročnu memoriju i koja bih vam, zaista preporučila da posjetite. Već sam pomenula "Neue Nationalgalerie" i jasno vam je da me se taj prostor posebno dojmio. Radi se o savremeno projektovanoj galeriji, namjenjenoj isključivo za umjetnost 20. vijeka (i 21., naravno). Zatim, velika bi šteta bila ako ne biste otišli na Charlottenburg, te posjetili "Picasso und seine Zeit". Nadalje, tu je i "Alte Nationalgalerie (umjetnost 19. vijeka)", smještena u centru grada. Pa, onda Muzej evropske kulture, koji vam ovdje navodim iz jednog razloga, a taj je da je u pitanju muzej sa zaista, ali zaista, raznovrsnim sadržajem, mada u meni, lično, nije izazvao ni upola silnu dozu divljenja kao što je to slučaj sa Muzejom islamske kulture (Berlin - Mitte, dakle, centar).
Inače, ovo vam sad najozbiljnije govorim, na odlaske u muzeje sa postavama tipa: Berlin u II svjetskom ratu, Berlin prije rušenja zida i sl., nemojte se uzalud trošiti, jer, vjerujte mi, i bez toga, na glavu će vam se popeti vječite fotografije, stari novinski clanci, faksimili ilegalno pisanih pisama (kojecijih)...a sve to u prodavnicama, na ulicama, u poštama...posvuda, ako ičega, onda ćete se berlinske posljeratne istorije, bogami nagledati. Dakle, k'o sestra vam kažem, bila sam u drugosvjetskim i postdrugosvjetskim muzejima u Berlinu i savjetujem vas: Ako dođete u Berlin, ne trošite vrijeme na ono što možete i na mnogo lakši način vidjeti (pr. Dok se vozite U - bahnom, vrlo je moguće da baš u vašem vagonu na mini tv-u puste neki njemački istorijski dokumentarac).

Nanu-nana. Idealno mjesto da potrošite mnogo novca na predmete, uglavom ne veće od prosječne ljudske šake, ali predmete koji vas zovu da ih kupite (ono što mi kažemo: džidže- bidže). Potsdamer Platz (u Arkadama, podrum, zadnja radnja s desna). Iako se radi o, realno gledajući, bacanju novca na mirišljave svijeće, keramičke olovke, čupave novčanike, aparate za brijanje u obliku gole �ene...isplati se ušetati u taj drečavi svijet neobičnih poklončića.
Njemice. Znam da se radi o generalizaciji, ali samo ću vam reći ovo: Zahvaljujući rezulatima jedne statistike urađene prije svega dva mjeseca, ustanovljeno je da prosječna Njemica svoj donji veš (dakle, gaće) mijenja svaki treći dan. Pa, nek' mi samo neko kaže da su Balkanci neuredni i smrdljivi!!!

Oranienburg. Pravac koji izaberete ukoliko iz centra grada želite da se odvezete do U- bahn stanice Hermsdorf, a sve to u cilju izlaska sa stanice i šetnje kroz sjeverni dio grada, u cilju razgledanja, kako oni kažu, privatnih kuća, a mi bismo rekli: Uh, ovo neki švapski Beverly Hills.

Potsdamer Platz. Dobio je ime po Potsdamu, starom gradiću smještenom nedaleko od Berlina. Zajedno s Brandenburgom, Potsdam čini "potomstvo Berlina"; to su Berlinovi sin i kćerka. Potsdamer Platz je ogroman uslužno- trgovinski centar, koji neodoljivo podsjeća na velike tržne centre iz američkih filmova (ili na tržne centre iz vijesti sa CNN-a). Gigantski Sony centar daje posebnu draž svemu. Ukoliko iz grada (pr. sa Friedrich str. Putujete ka Potsdamer Platz-u, to su vam svega četiri autobuske stanice, a moj bi vam savjet bio da izadjete već na trećoj, pa jednu odšetate, jer se treća stanica nalazi tik ispred zgrade Berlinske Filharmonije. Šteta je ne vidjeti tako zgodnu građevinu (nije k'o Sidnejska opera, ali je dobra).
Inače, kad se desilo ovo zlo Amerika- Avganistan u Berlinu se pojavio neki prijedloga da se Potsdamer Pl. više ne zove tako, nego New Yorker Pl. Ipak, ime nije promijenjeno, ali je zato vrlo izvjesno da će jedna od berlinskih građevina, koja je trenutno u fazi "privodjenje radova kraju", nositi narečeno ime.

Ritter. Ma kako ne mnogo privlačno zvučalo, jedan je od najboljih i najživljih berlinskih klubova. Pretpostavljete, na Ku- dammu.
Eto, konačno dođoh i do kafana. Ako ste u Berlinu, jutro je i vi biste da doručkujete ili popijete kafu, na raspolaganju su vam: caffe Melanie (Schoeneberg) ili caffe Einstein (Ku-damm). Ručali biste? Eh, pa znate kako se Njemci odvajkada ulizuju Amerikancima- na svakom ćošku čeka vas McDonalds.
Izlazite, a radni je dan? Idite u Hard Rock Café, Caffe Klo, Irish Pub Dublin, Dante, Music caffe...
Izlazi vam se, a subota je? Možete gdje hoćete, ludilo je na sve strane!!! Ne birajte, provod je zagarantovan. Ali ako baš mene pitate, idite u diskoteku Havanna (Schoeneberg) ili diskoteku Blu (Potsdamer Pl.)

Sinhronizacija. Ne znam kako vi, ali ja ako gledam Keanu Reevsa, onda želim i da čujem kakvu čovjek ima boju glasa. I ni najmanje mi nije simpatično kad ga u Matrixu okarakterišu kao: Er ist der Auserwaehlte!
I žao mi je što neki tamo dvadesetogodišnji Klaus može sebi da priušti da na seine neue komodu poreda DVD, video rekorder, muzičku liniju, sony playstation 2...a nije u stanju da dovoljno brzo čita titl na sopstvenom jeziku, nego mu je poludebilni mozak naviknut na to da SLUŠA. Pa zar nije odvratno kad glumac otvara usta mimo riječi koje izgovara tamo neki tip, a sve to zarad olakšanog življenja njemačke nacije ?

Ćuba. Zaista nemam da vam ponudim nikakvu drugu riječ na Ć, tako da ću opet da se vratim na neonaciste koji su ili potpuno ćelavi ili, pak nose krijeste (ćube) na glavi. Kod njih se to kaže der Schopf, a eto vidite, i kod nas je prihvaćena ista ova riječ i to u značenju "šop" (sjetite se grupe Riva i njihove pobjede na Euroviziji, i njihove pjevačice Emilije, s najvećim mogućim šopom toga doba).

Univerzitet. Kao što gore rekoh za muzeje, otprilike isto važi i za Univerzitet. Nelogično bi bilo da grad kao što je Berlin nema jako i kvalitetno visoko školstvo. I umjesto da vam sad kazujem kako "oni imaju prelijepe zgrade u koje su smješteni fakulteti, a mi, eto, nemamo", i kako "oni imaju sve neke super profesore, a naši ništa ne valjaju", rado ću vam na najkraći mogući način predočiti neku mogućnost odlaska tamo, te studiranja na tim "prelijepim univerzitetima", a napuštanja ovih "naših ružnih". Većina visokoškolskih ustanova finansira se iz budžeta države. Tih ste, dakle, troškova rasterećeni, te računajte samo kako da sebi obezbijedite oko 1000- 1.500 DM, što vam je dovoljno za pristojan život u Berlinu (ako ste mladi i sami). Kako ćete ih obezbijediti ja ne znam, ali vam iz iskustva kažem da su vam dovoljna ona 2- 4 dozvoljena, legalna radna sata da biste zaradili sebi navedenu cifru. Na sobe u studentskom domu ne računajte. Njemac iz Minhena, koji jako želi da studira u glavnom gradu uvijek, ali UVIJEK će biti ispred vas, koji ste Srbin, Bugarin ili, ne daj Bože, Avganistanac. Da biste se uopšte upisali na faks, potrebno je da prevedete vaše diplome iz dosadašnjeg školovanja na njemački, da imate diplomu završenog kursa njemačkog jezika (ponajbolje Malu ili Veliku diplomu Goethe instituta) i, naravno, da imate potvrdu da već studiarte ovdje fakultet na koji želite i tamo da se upišete. A možete da birate između: Humboldt Universitaet, Technische Universitaet, Freie Universitaet in Berlin... pa, ako ste baš neka faca, a vi možete i na American Academy in Berlin. Ne, zaista, izbor fakulteta je ogroman. Od volje vam.
Friedrichstrasse. Nešto kao Knez Mihailova u Beogradu ili naša ulica Veselina Masleše. Mnogo mladih ljudi. Mnogo ljudi, ne nužno mladih, ali nužno nasmijanih, pretrpanih kesama, torbama, uhranjenih, zadovoljnih...Ova je ulica nekadašnja glavna granica: Istok- Zapad. Ovo je jedina ulica na kojoj raskrsnicu možete da pređete po dijagonali, a niko da vas ne kazni. Zašto bi, kad je pješački prelaz jasno ucrtan- dijagonalno. Pored ove "dijagonalne zebre" nalazi se jedno od glavnih turističkih odredišta- Checkpoint Charlie. E, a dok je Charlie tu obitavao, ljudi nisu hodali s kesama, veselo i sve ono što rekoh, nego su gledali u zid i molili Boga da što prije pređu jezivu Friedrich Str. A sad je to jedna, zaista nobles ulica i vrijedi provesti turiste kroz nju. Ne moraju nikud dalje. Uostalom, kao i u svakom drugom evropskom gradu, sve se vrti oko jednog centra. Iz Friedrich str. s jedne strane direktno izbijate na poširok prazan prostor, koji vas vodi ka:

Humboldt Plazu. U principu, kad se govori o Humboldtu, govori se o onom dijelu Berlina u koji je smještena većina visokoškolskih ustanova. Ali, ako se zaista pješke zaputite od Friedrich str. ka Humboldtu, vidjećete Operu, Pozorište, nekoliko prelijepih vrtova...sve ono što godi turističkom oku, a i oku foto- aparata, bogme.
Ceh. E, a kad su u pitanju kafanski računi, ne padajte na onu gastarbajtersku priču: "Švabo vadi svoju marku, a ja svoju. A za istim stolom pijemo." Njemci nisu ni malo stisnuti u tom pogledu i kad su u pitanju cehovi, bakšiši (a naročito bakšiši) zadivljujuće su galantni. Ako je ceh 52 DM, obavezno se zaokružuje na 60 DM. Nije istina da su Njemci stipse u kafani.

Čarli (Checkpoint Charlie). Kao što rekoh nalazi se u zoni Friedrich Str. Po izlasku iz U-bahna Koch Str. Imate direktan pogled na fotografiju ovog vojnika. Tu je i kućica dotičnog američkog vojnika- stražara (vazda se oni petljaju gdje i nisu nužni) i, naravno, pored kućice, gomila prodavača berlinskih suvenira, suvenira nastalih u doba hladnog rata, uglavnom. čitava biografija američkog vojnika...Ma sve ono po redu. Zaista, interesantno.

Džamija se na njemačkom kaže die Moschee i, ako ćete pravo da vam kažem, ja ne vjerujem da i u Istambulu (ohne Aja Sofija) ima takvih velelpnih zdanja kakva možete vidjeti u jednom dijelu Berlina- Schoeneberg- čija je, inače, populacija 80% muslimanske vjeroispovjesti. Najiskrenije, dah staje pred onakvim minaretima.

Švabo. Pretpostavljam da i vi, kao, uostalom i ja, češće upotrebljavate, u našem narodu uvriježen naziv Švabo, da biste njime okarakterisali pripadnika njemačke nacije, nego, jednostavno Njemac, što, zapravo više sliči srpskom nazivu za državu iz koje navedeni potiče. Znate li samo kako se Njemci ljute kad im neko kaže da su Švabe?
Prije mi je to bilo svejedno, ali, kad malo bolje razmislim, bez obzira na Švapsku, kao das Schwaben, oni, u biti, i treba da se ljute, jer die Schabe (dakle bez onog w, ali vrlo slično) označava svrab, bubašvabu ili moljca. Pa, i ja bih se ljutila kad bi neko Srbe zvao moljcima.

Tuđina. " Svako ko je duže vremena živeo u geografskoj tuđini zna šta to znači. I koliko čak i ako je dobar, život gubi ako se ne živi na pravom mestu, kada se živi izvan njega, kao što Englezi vele- out of place. A pravo je mesto uvek ono na kome smo porasli. Jer, od sviju tuđina na koje je čovek osuđen, najsnošljivija je ipak sopstvena. I baš tu za povratnike iz tuđe u svoju zemlju, ako se ne vraćaju u mrtvačkom sanduku, nastaju neočekivane i bolne no sve u svemu prirodne teškoće... odlaskom iz zemlje iz nje se čupaju koreni koji nas spajaju s poreklom, rodnim tlom, njegovom istorijom i sudbinom. U tuđem svetu ne nalaze odgovarajuću hranu pa venu. Puštaju se drugi. Ali oni su lažni, veštački. To su pseudokoreni alibija. Korenje za priliku. Ono nas siti ali ne hrani. U međuvremenu staro korenje truli. Ako niste građanin sveta, a malo je ko od nas rođeni apatrid, gubitkom prvobitnog korenja gubimo i svaki realnu šansu za povratak. O, možemo se mi fizički vratiti, u svojoj zemlji još dugo živeti, pa i umreti, ali nista više nece biti kao pre...nesporazum nije u tome sto zemlja nije spremna da nas prihvati nego što mi više nismo spremni nju da prihvatimo. Odbaciti nešto za šta znate da mu pripadate teže je nego biti odbačen od nečega čemu se ne pripada i nikad pripadalo nije. Nije najteža tuđina što su vam je svojim nerazumevanjem nametnuli drugi. Najteža je ona koju ste svojim nerazumevanjem drugih sami stvorili "
Pekić

E, a vi ste, je l' da, zbog ovog mog T , pomislili da sam zaboravila da azbukam? Da me tako opio Zapad?
Ali nije, mili moji. Nije. Korijeni lijepo nalažu i kažu: Az, Buki, Vjedi, Glagolj