|
| KULTURA | 08.01.2009 / 12:18 |
Vid Jeraj 03.03.2006.
Blues
:: komentari (0) :: štampanje ::
Najvažnija stvar u bluesu s obzirom na njegovu formu uvijek je bila jezgrovitost njegova izraza. Od vremena kada je crna ruka rotirala znojno čelo, a crni glas pjevao kako bi zaboravio stvarnost proživljenu na južnjačkom suncu u kružju pamučnog polja, mnogo se toga promijenilo. S vrmenom je kroz diskografsku, radijsku i filmsku industriju ušao u američku svakidašnjicu, te postala zaštitnim znakom Amerike u inozemstvu. Standard ii evergreeni poput "I ve Got You Under My Skin" i "Just You, Just Me" u hollywoodskoj industriji svjedoče uspješnu suradnju filmskih mogula s crnim glazbenicima. S vremenom su se "obojeni" umjetnici otklonili od bjelačke paske i potpuno zašli u showbusiness, te ukazali na vrlo profilirane i osobne stilove. Bez Louisa Armstronga i Georgia Toma kao osnovice ne bi bilo ni pojave Billie Holiday, Mahaliae Jackson, Sarah Vaughan ili Joea Williamsa.
Niz nastavljaju umjetnici tradicionalističke legitimacije i ikonoklastičkih navika. Ne naziva se slučajno "sirovom blues estetikom" put pedagoga i umjetnika Archieja Sheppa, kao ni djelovanje književnika Amirija Barake ili burna biografija skladatelja, pisca i basista Charlesa Mingusa. Svaka je razvojna faza u glazbi pratila neku fazu sustavne i uzlazne integracije crnaca u američko društvo.
Bavljenje poezijom kao "sporednim rukavcem" u vlastitom izrazu, znakovito je za većinu avangardista poput Suna Raa, Cecila Taylora, Sheppa, Josepha Jarmana, s tim da niti jedan slučaj među dotičnima ne potpada pod zajednički nazivnik. Zašto? Zato što je riječ o "osobnoj glazbi", za razliku od bluesa, glazbe naroda koji je, iako dokinut za status zabavljača, zabavljao svoje bivše gospodare i odjednom odlučio toj praksi okrenuti leđa.
BLUES NIJE IZ AFRIKE
Na korijene bluesa nećemo naići u Africi, zato što blues izorno nije afrička glazba. Njezin nastanak uvjetovan je činjenicom da nekad slobodni domorodac postavši robom generacijski formira potomstvo koje polako gubi emocionalnu vezu sa svojim korijenima. Ropstvo kao sociološki kontekst odredilo je u potpunosti ovaj glazbeni obrazac, jer je cijeli pojam društva u Africi bio osnovan na slodobi i načinu života na toj zasadi. Za razliku od zapadnjačke glazbe afrič!ka glazba ima svoju funkciju očitu u životnim raznolikostima. Tako bi pjesme lova, pjesme ribolova, pjesme nadmetanja možda mogle ukazati na loš izbor robovlasnika kad su birali radnu snagu za monotonu ""šljaku" na plantažama, bilo na polju, bilo kao posluga. U usporedbi s konkretnom namjenom glazbe u životu "primitivnog urođenika" Hazdnova glazba nema nikakvu funkciju i bivajući svedena tek na amputirani doživljaj može u najboljoj namjeri - "odgojiti dušu"!
Radnici s plantaže morali su na neki način izraziti osjećaj netrpeljivosti prema načinu životu koji im je nemilosrdno bio dosuđen. Tada se sva pozitivna energija iz pjesama koje su opisivale hrabrost u lovu ili radost života u njegovim slojevitostima, pretočila u jednu pjesmu, tzv. Work Song. Njihovi su im gospodari ubrzo oduzeli bubnjeve i udaraljke jer su shvatili da ih ne samo čine veselijima već i jačaju njihov subverzivni duh. Pjesmu bi obično započeo vođa pjevajući neku temu, na koju bi onda ostali odgovarali u refrenu. Ti su odgovori obično bili komentari na predvodnikovu temu ili komentar kroz improviziranu stihotvorbu. Količina improvizacije uvijek je ovisila o duljini refrena. Kako je tekst pjesme uvijek bio važniji od glazbe, tekstovi "work songs" i kasnije "bluesa" za crnačko poimanje vrijedili su jednako kao i glazba. Čak i potpuno instrumentalna glazba američkih crnaca posjeduje neprestanu aluziju na prisutnost ljudskog glasa. Pjesma je bila stvar zajednice i obično na nekom od europskih jezika s kojima su dolazili u kontakt: španjolskim, francuskim, portugalskim ili, najčešće, engleskim. Tekstovi su obično bili pjevani dvojezično. Riječi koje su se mogle razumjeti i za koje su željeli da ih razumiju i drugi izgovarali su na jeziku kojim su komunicirali sa svojim gospodarima, a provokativni sadržaj tih pjesama ostavljali su i dalje na afričkom dijalektu.
Riječi novih jezika koje su bili primorani naučiti bez formalne sintaktičke naobrazbe uključivali su u gramatičke sklopove svojih materinjih jezika. Afrikanci pod pojmom jezika ne podrazumijevaju komunikaciju kojoj je zdatak što se preciznije izraziti, već opisno govoriti i okolišati. Filolozi su primijetili da se u afričkim jezicima više pažnje posvećuje načinu na koji je određena riječ izgovorena, tako da ista riječ može, već ovisno koliko je glasno iabovorena, značiti različite stvari. Treba imati na umu tu važnu činjenicu kad se sluša blues, jer će posebnu boju njegovog tona, odnosno hrapavost s kojom je određena riječ (namjerno!) izgovorena, neki Zapadnjak odrastao na ozbiljnoj glazbi spremno dočekati na noč. U tom smislu zapadnjačka kritika crne glazbe nije opravdana, jer za crnce ovakav izričaj nije prljav, ili izvan čiste frekvencije, već kvalitativni dio poruke.
GUMNO - GRADSKI TRG
Važan korak u razvoju takve glazbe, koje je dakle određena refleksijom pojedinca prema onom što mu se događa, bila je činjenica da je ukinuto ropstvo. Velik broj crnaca odjednom ostaje bez posla i izvora prihoda, napušta svoje tradicionalne zajednice, recimo, u Teksasu i odlazi u Južnu Karolinu ili Georgiju, tražeći posao na nekoj plantaži čiji su vlasnici mogli platiti radnu snagu. I zamislite sad koliko su se morale primijeniti razmišljanja jednog čovjeka koji je redove kukuruza trgom a svoje obitavalište rajem. Sada je jezik bluesa nakon preokupacija temama poput umora ili rada mogao izraziti i osjećaje prouzročene putovanjem, susreo s novim ljudima ili bezizlaznom situacijom, Ti i takvi "country blues singers", tvore prvu generaciju blues pjevača.
Za razliku od velikih plantaža na kojima je živjelo znatno više ljudi, manja su gospodarstva, iako u startu slabija u gospodarskoj utrci, također pokušavala održati korak s vremenom na poljoprivredno dominantnom jugu. Na tim "crno-bijelim domaćinstvima", robovi su lakše dolazili u doticaj sa svojim bijelim gospodarima. Na tim se mjestima pojavljuju i prvi mjeršanci izeđu rasa, mulati. Poslije Abolicije, kad robovi napuštaju farmu, ta seoska domaćinstva često obrađuju pojedinci in a njima se također javljaju samostalni pjevači. Njihova koncepcija samostalnog izvođenja, tj. čovjeka koji pjeva ili sira sam, bila je skoro nepožnata u afroameričkoj glazbi. Pjevali su takozvane "shouts" i "hollers", koji su jednako kao i pjevanje tipa "poziv/odgovor" odredili formu koju je blues poprimio. Svaki je čovjek imao određene teme o kojima je pjevao i glas po kojem je bio prepoznatljiv.
Oh Lord, I" m tired, uuuh
Oh Lord, I" m tired, uuuh
Oh Lord, I" m tired, uuuh
Oh Lord, I" m tired, a dis mess (ponavlja se)
Moglo se znati, kad bi se nekoga čulo: "Oh, pa to je George Smith, iz Tennesseeja, on baš tako pjeva." Bues izrata direktno iz "shouta" i, naravno, "spirituala". Njegova ograničena forma bila je određena relativno manjim poznavanjem engleskog i samim time, nemogućnošću rimovanja.
Take this hammer, uh
Tak it to the captain, uh
Take it to the captain, uh
Tell him I m gone
Taj primitivni blues bio je vrlo vokalna glazba: pjevači su se oslanjali na napredvidljivost i pokretljivost ljudskog glasa kao svoje poticajne katalizatore.
I don t want you to be no slave
I don t want you to work all day
I don t want you to be true
I just want to make love to you
Takva je bila situacija s "iskonskim bluesom", kojega bitno određuje naslijeđe jednog naroda manje-više izoliranog iz društva kojem je željelo pripadati. U 18. stoljeću javljaju se prve putujuće družine koje parodiraju crnce. U početku su bijelci lica mazali čađavim plutom ili kolomašću i ismijavali one različitosti po kojima su crnci bili samosvojni (poput smisla za glazbu, vjerovanja u natprirodno) i pjevali pjesme o crncima kao kokošarima, naivnim ljubavnicima i čarobnjacima. S vremenom se za potrebe tih kostimiranih zabava zapošljavaju i sami crnci što void nastanku "crnačkog teatra". U nastupima tih putujućih družina se s vremenom nalazi prostora i za pjevače i svirače, tako da pomažu pojavi crnih minstrela. Pojava blues-pjevačice Ma Rainey povezana je upravo s njenim angažmanom u putujućem teatru. Crnci su sa svim svojim autentičnim i dobrodošlim estetskim kvalitetama svladali instrumente i osnivali vokalno-instrumentalne sastave. Lutajući pjevač blueasa uskoro je svoje prvobitno slušateljstvo, koje su sačinjavali seljaci-domaćin ii putnici-namjernici, zamijenio publikom koju je prema pravilima plaćene profesije morao zabaviti. Postaje dijelom zabave u smislu da na njega utječu okolnosti društva i više nije slučajan i neobavezan, već se odnosi upravo na crnca i njegov osobni značaj u Americi. Uz pojavu "klasičnog bluesa" povezana je iv eća afirmacija žena u njegovom izvođenju. Budućid a se žensko pjevanje, još iz vrmeena rada na poljima ravnopravno s muškim, nakon prestanka te snažne interakcije održalo tek tradicionalno u crkvama, odnosno u okružju doma, ženski je potencijal prepoznat u minstrelima, a njima semima donosio je bolji položaj u odnosu na navedene kontekste, ili s obzirom na mogućnosti u prostituciji.
Klasični blues je, dakle, bio dominantno ženski is toga nije čudno što j evećina pjesama pisana iz ženske perspective. Poznate su pjevačice poput Ma Rainey ili Bessie Smith, i pijeanistice Lil Armstrong, prve gospođe poznatijeg Louisa, koja je na turnejama vodila voj big band, u cijelosti sasvljen od žena. Čak i poznati blues pjevači poput Big Joea Turnera, pisali su pjesme za žene, sa stajališta žene.
Nekako u isto vrijeme kad i blues, popularizirao se i jazz. Ideja crnačkog života u Americi postigla je nekako humaniji razlog za polaganje temelja kvalitetnome životu. Jazz, kao više kozmopolitska glazba, k=mogao je inkorporirati skoro svaki utjecaj, a i blues se obogatio, postaje univerzalnim utjecajem na kulturu o kojoj je ovisio od početka njezina razvoja.
Jazz i blues, usponom na ovu stepenicu postaju zabavljački business. Utječu in a prve autentično američke skladatelje, kakav je bio George Gershwin, kad je inspiriran bluesom komponirao svoju operu "Porgy & Bess" , koju se s pravom smatra najboljom operom dvadesetog stoljeća. Nakon velikih migracija s Juga na Sjever, iz tradicionalno poljoprivrednih krajeva u industrijske, 300.000 doseljenika se dokayuje u novoj sredini. Javljaju se i prve podjele među pripadnicima crnačke rase, one na srednji sloj građanstva in a one druge, koji su visoko odskočili na sociometrijskoj ljestvici uvijek diktiranoj od bijelaca.
Crnci su dokazali da i oni mogu biti gospoda doktori, pravnici, trgovci, posjednici, glazbenici. Jednako tako su u Harlemu vodili svoj krimi-biznis s lutrijom kako bi prehranili svoje stanovništvo, prepucavajući se s nacionalnim mafijama u sjevernoameričkim metropolama. Javljaju se prvi crnački orkestri, zapošljavaju se na Broadwayu, crni umjetnici javljaju se Hollywoodu s uvijek snaž1nim doticajem rasizma. Poznati su primjeri Mahalie Jackson i Billie Holiday, koje sun a filmu ponižavane dojeljivanjem uloga služinčadi. U slučaju pjevačice Sarah Vaughan, ujedno i sangvinične lajavice onkraj pozornice, postignuće Oprah Winfrey, tj. činjenica da Crnkinja može voditi vlatiti talk-show savršeno je ispunjenje sna. Svi su oni bili svjesni činjenice da je teško pobijediti trudeći se igrati igru u zemlji u čijem Ustavu jasno pište da "...obojeni nemaju pravo glasa".
U četrdesetima se javljaju i prve naznake pjesništva, koje svoje rješenje više nisu nalazili unutar zajednice odnosa man-woman, kao što je to još uvijek bio slučj u sljedećem primjeru>
LeRoy Carr:
Ow Long, How Long Blues"
Standing at the Station, watch my baby leaving home
Feeling diskusted, nowhere could she be found
How long, how long, baby, how long
Jer je tekst zabavnih pjesama, uvijek je bio dodavan na već skladanu glazbu i zbog toga je nazimljiv kao verbalno rješenje koje nastaje prilagođavanjem ritmu, te zasigurno mnogo gubi kad se izvodi bez glazbene pratnje. U tom su pogledu ilustrativni dueti Louisa Armstronga i Elle Fitzgerald, kao općeprihvaćena radiofonična glazba. A takvom je, prema mišljenju nekih stručnjaka, postala zato što je Armstron, iako improvizator čija je koncepcija sviranja bila odlučuju"ća za jazz-improvizaciju, postao "bijelčev crnac", koji je svoj globalni uspjeh na kraju platio preštunom ekskomunikacijom iz rase kojoj pripada. Michaela Jackosna, koji je otišao toliko daleko da izvjeli svoju put iako je od svoje pete godine u vrhu showbusinessa, takođe je jedan od tragičnih primjera frustracija uzrokovanih rasizmom.
Blues kao umjetnost riječi najbolji je kad prikazuje tipične crnačke teme, kao u pjesmi "Strange Fruit", koja je usmjerena protiv prihvaćanja zakona o ubijanju ljudi-vješanjem (!), prilično nonšalantno tretiranom u Senatu "land of the free".
Billie Holiday/Lewis Allan:
"Strange Fruit"
Southern trees bear the strange fruit
Blood on the leaves and blood on the root
Black bodies swinging in the southern breeze
Strange fruit hanging from the poplar tree
Pastoral scene of the gallan south
Bulging eyes and the twisted mouth
Scent of magnolias sweet and fresh
Then the sudden smell of burning flesh
Here s a fruit for the crows to pluck
For the rain to gather, for the wind to such
For the sun to rot, for the tree to drop
Here s the strange and bitter crop
(Pjesme ovakvog tipa rijetko su pronalazile put do tržišta uglavnom u rukama bijelaca. U tom je smislu zanimljiv i fenomen Elvisa Presleya, koji je imao glas crnca, a put bijelca, što je značilo siguran uspjeh u showbusinessu, iako je u stvarnosti bio Rom.).
NOVA GENERACIJA
Nova generacija glazbenika, koja se u 40-ima formira u mračnim klubovima 52. ulice, ogorčena je rasizmom, potkovana poznavanjem tradicije i nabrušena buntom spram clichea blejačkih swing-orkestara. U mnogim boemskim pribježištima okupljaju se rasno miješani pripadnici nižih slojeva, eskalacija bijesa prerasta u odbacivanje kršćanstva i prihvatljive, tako da uopćše nije čudno kad se neki rođeni Amerikanac preimenuje u Mohammada Alija ili Rahsaana Rolanda Kirka. Deprsija, frustracija i pesimizam Drugoga svjetskog rata pogađaju glazbenike tamo gdje najviše boli, činjenicom da sve izdavačke kuće štrajkaju tijekom duge dvije godine, a bijlci osnivaju indicate koji crncima ograničavaju djelovanje. Bebopperska odbojnost spram konvencija showbiza stvara lik umjetnika indiferentnog prmea pravim vrijednostima, koje smatra kardinalnim pogreškama čovječanstva. Kreiranjem vlatitih moralnih normi sam se utapa u koncentričnim kružnicama neograničenog uživanja alkohola i groga, koje mu osim u zaboravu, pmažu i u potpunoj autodestrukciji. Kao takvi postaju uzorima za pjesnike beatnike, koji ih ne shvaćaju u potpunosti, in e prokljuvivši u potpunosti podlogu njihove boeme pišu pjesme u naletu struje svijetsti, oponašajući tako improvizaciju. Zato neće slučajno Allen Ginsberg u "Five Sprot Cafeu" pasti ničice pred saksofonista Lestera Younga i izdeklamirati svoju poemu,njemu posvećenu, pred zgranutim pogledima "braće", Komunikacija jazzera i beatnika bila je uspostavljena kada je Ginsberg na svoje acid-testove pozivao Charlesa Mingusa i Dizzyja Dillespieja.
Među crnačkim intelektualcima javlja se potreba za "crnom estetikom", o kojoj se raspravljalo ne samo sa stanovišta crnačke psihe, već i onog da je institucionalni rasizam stvar s kojom se svatko mora suočiti. Južnoafrički pjesnik i esejist William Keorapetse Kgositsile ističe kako su mladi pisci, "pridošli sa Zapadnjačkih visokoškolskih institucija uvjereni kako su zapadnjačka sveučilišta nadogradnja rasizma", što uvjetuje eksploziju "osjećajnosti crnog pjesnika". Katolička crkva označena je kao institucija koja potiče rasizam i zato uživa nepoštivanje crnaca mlađe generacije. Taka su razmišljanja prisutna uglavnom u crnačkim pokretima iz 60-ih godina, od pacifista poput Martina Luthera Kinga do militantnih Crnih Panter. Javljaju se autori/autorice koji se prije svega deklariraju crncima, odnosno crnkinjama, a tek potom pjesnicim. Od tada datira i izjava poznatog književnika Amirija Barake da je "pjesništvo tek manje apstraktna glazba".
Obilježja njihove pozeije u tom razdoblju bila su:
1. poliritmične, neobične, izražajne i kratke misli
2. snaga: dubina, ali jednostavnost; duhovnost, ali flek sibilnosti
3. ironija; humor; značaj
4. sarkazam kao nova komedija
5. subjektivne, konkretne teme; refleksija kolektivnog iosobnog stila života
6. usmjerenje; pozitivno gibanje; naobrazba, izgradnja nacije
7. glazba: jedinstvena upotreba samoglasnika i suglasnika s razvijenim i jasnim zahtjevima da poezija bude stvar na i čitana naglas
Pjesničko stvaralaštvo ovdje navedenih glazbenika, koji uspoređeni s pjesnicima s mnogim objavljenim zbirkama, predstavljaju tek fusnotu američkog pjesništva, javlja se na njihovim nosačima zvuka. Tako je Archie Shepp najpoznatiji s sekolicinom pjesama, poput "Song for Malcolm", "Zou Shot Your Sperm Into Me", "Yasmina", "Skag", te jednako aktivnim pjevanjem duhovnih pjesama. Njegovi su koncerti do dana današnjeg označeni provokativnošću, te aktivnim političkim angažmanom.
:: komentari (0) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
|
Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.
|
|
|
