Nezdrava država

Optuživanjem naroda u Bosni i Hercegovini za neuspjeh reformi, međunarodna zajednica nastoji isključiti sopstvenu ulogu iz preispitivanja odgovornosti
 
Ian Bancroft
The Guardian

U članku objavljenom za International Herald Tribune prošle godine, Christian Schwarz-Schiling, peti po redu Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, napisao je " kao poslednji Visoki predstavnik u Bosni, moja dužnost je da nadgledam tranziciju od sadašnjeg kvazi-protektorata do upravljanja od strane domaćih institucija." Međutim, Miroslav Lajčák, njegov sljedbenik, koji se 15. novembra obratio Vijeću bezbjednosti Ujednjenih nacija, istakao je da je razgovor o zatvaranju kancelarije Visokog predstavnika "još jako daleko". Kroz nešto manje od osamnaest mjeseci, položaj Bosne i Hercegovine kao kvazi-protektorata ponovno je naglašen i dodatno utvrđen. Opravdanja za ovakvo uzmicanje ne nalaze se u među-etničkim tenzijama ili pitanjima bezbjednosti, već u artikulisanju političke krize koja navodno prijeti budućem opstanku Bosne i Hercegovini. 

Tokom konferencije za štampu 19. oktobra, Lajčák je - bez prethodnog konsultovanja sa domaćim političarima - najavio donošenje mjera koje za cilj imaju poboljšanje funkcionalnosti državnih institucija kroz izmjenu postupka glasanja u Parlamentu i Vijeću ministara.

Obzirom da je uslijedila svega nedelju dana nakon neuspjeha domaćih političara da ostvare dogovor o reformi policije, ova inicijativa je naširoko protumačena kao kazna za navodni "obstrukcionizam", iako je Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira 31. oktobra revnosno pojasnio da je "jedina svrha ovih mjera da se omogući lakše odlučivanje u Vijeću ministara i Parlamentu".

Dan nakon što je Vijeće za implementaciju mira javno podržalo Lajčákove mjere, čak i pored izražene uzdržanosti Ruske delegacije u vezi samog trenutka donošenja tih mjera, predsjedavajući Vijeća ministara, Nikola Špirić dao je ostavku uz nedvosmisleno obrazloženje da je "Bosna i Hercegovina apsurdna. Ako međunarodna zajednica uvijek podržava Visokog predstavnika, a ne institucije Bosne i Hercegovine, onda nije važno da li ću ja biti na čelu države ili Bart Simpson."

Kako se tročlano Predsjedništvo nalazi u teškom položaju da nađe zamjenu, potreba za novim parlamentarnim izborima sve je očiglednija, te dodatno stvara prepreku procesu reformi u Bosni i Hercegovini. Članovi vodeće stranke bosanskih Srba, Stranke nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), prijete da će podnijeti kolektivne ostavke na mjesta u državnim organima vlasti ukoliko Visoki predstavnik ponovno ne razmotri donesenu odluku. Širom Republike Srpske, nekih 10.000 bosanskih Srba uzelo je učešća u protestima, dok je više od 300.000 potpisalo peticiju protiv nedavno donesenih mjera, ilustrujući time snagu i dubinu javne opozicije.

Iako je Lajčák odmah okarakterisao nastalu političku krizu kao vještački izazvanu, predložene izmjene koje će uskoro biti nametnute dotiču samu srž dvije najspornije i najznačajnije debate u Bosni i Hercegovini - ulogu međunarodne zajednice i zaštitu prava grupa, kao što je osigurano modelom jednoglasnog donošenja odluka, propisanog Dejtonskim sporazumom.

Izmjenom dosadašnjeg načina utvrđivanja kvoruma zasnovanog na entitetskoj bazi, Lajčákova odluka eliminiše zahtjev za jednoglasnošću između tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini - Bošnjaka, bosanskih Hrvata i bosanskih Srba - te potencijalno ostavlja mogućnost da jedan od naroda bude preglasan od strane druga dva. Insistiranjem da će nametnuti reforme ukoliko iste ne budu usvojene do 1.decembra, Lajčák nastavlja gušiti razvoj izglasanih reprezentativnih tijela i demokratske kulture. Pitanja od ovakvoga značaja i težine potrebno je rješavati kroz cjelovitiju i otvorenu diskusiju između bosansko-hercegovačke političke elite i građana, a ne kroz tehničko-birokratske inicijative, kako se navodi. Kao što je Špirić, predsjedavajući u ostavci, primijetio, Bosna i Hercegovina "na žalost, nije suverena država".

U svjetlu nedavnog neuspjeha pokušaja reformi policije i Ustava, ova namjerna konfrontacija isplanirana je u Kancelariji Visokog predstavnika kako bi podržali sopstveni položaj u vezi sa domaćim akterima, te galvanizovali međunarodno mišljenje o neophodnosti njezinog ostanka. Politička kriza nije izazvana sukobom između domaćih političkih aktera, već mjerama Visokog predstavnika, sa implikacijama koje su štetne za socijalnu i političku povezanost.

Nešto ranije ovog mjeseca, zamjenik Visokog predstavnika Raffi Gregorian je zajedničkom komitetu Senata i Predstavničkog doma u Vašingtonu saopštio da bi, ukoliko ove reforme ne budu podržane, "sam opstanak Bosne i Hercegovine mogao biti odlučen kroz nekoliko sljedećih mjeseci, ako ne i nedjelja". U međuvremenu, Hans-Jochen Witthauer, komandir EUFOR-a, Snaga EU za čuvanje mira u BiH, nije nikoga razuvjerio svojom izjavom da "EUFOR može ponovno intervenisati u slučaju izbijanja novoga rata." Već postoje naznake da ovakve nagomilane izjave podstiču inflaciju u zemlji, jer osjećaj nestabilnosti i krize izaziva paniku kupovanja koja utiče na porast cijena osnovnih namirnica. U zemlji ionako opterećenoj visokom nezaposlenošću i slabom stopom razvoja, događanja u poslednjih mjesec dana malo da će doprinijeti u privlačenju stranog ulaganja i podsticanju trgovine.

Pitanje koje je izazvalo snažan razdor i dalja nagađanja ilustruje često neusaglašenu i nekonstruktivnu ulogu međunarodne zajednice, te dvosmislene motivacije koje stoje iza određenih reformi. Kao što je u svom nedavno objavljenom izvještaju prikazala Evropska inicijativa za stabilnost, reforma policije - zbog kojeg je posrnuo napredak ka potpisivanju Sporazuma o stabilnosti i pridruživanju sa Evropskom unijom - nije motivisana brigom oko pitanja unutrašnje bezbjednosti, napredak u čijem polju se smatra najznačajnijim ostvarenjem u poslije-ratnom razdoblju, već političkim razmatranjima - odnosno, unutrašnjom strukturom Bosne i Hercegovine. Uprkos različitosti policijskih modela koji postoje u zemljama Evrope, kao što su, na primjer, Njemačka, Švicarska i Belgija, strogo i nefleksibilno zahtjevanje da Bosna i Hercegovina mora uvesti centralizovanu policijsku strukturu zloupotrebljava i potkopava potencijal evropske kondicionalnosti.

Da se ova politička kriza može pripisati odlukama međunarodne zajednice samo ističe paradoksalnu poziciju koju ista zauzima. Međunarodna zajednica ima ključnu ulogu u Bosni i Hercegovini, no, artikulisanjem političke krize kao sredstva kojim nastoji povratiti izgubljeno povjerenje i legitimnost potkopava svoju sposobnost da nastupi kao posrednik reformi.

Politička konfrontacija ovakve vrste sasvim malo doprinosi stvaranju političke klime u kojoj je moguće ostvariti konsenzus i kompromis. Naprotiv, takva destabilizacija najviše utiče na one koji svakodnevno moraju izlaziti na kraj sa sve većim životnim troškovima i sve mračnijom ekonomskom perspektivom. Bivši Visoki predstavnik, Lord Ashdown jednom je prilikom rekao da narodi u Bosni i Hercegovini "moraju odlučiti za koga će glasati na izborima. Ova zemlja mora sazrijeti."
U uobičajenom optuživanju narodâ i njihovih političara za neuspjeh reformi, međunarodna zajednica nastoji da izostavi sebe iz preispitivanja i odgovornosti. A u skladu sa time, Lajčákove riječi nisu izgubile na ironiji kada kaže kako je "svima jasno da Bosna i Hercegovina ne funkcioniše kao zdrava i normalna država."

(Prevela i prilagodila Mirjana Kosić)