Emil Cioran: Da nije oblaka, šta bi bilo sa mnom i šta bih radio?

19. februar 1958.

Neizdrživa sreća! Hiljade planeta se rastače u neograničenju svesti. Zastrašujuća sreća.
Ili osećanja jadnička. Ili osećanje boga. Drugačija nisam upoznao. Tačka i beskonačno, moje dimenzije, moji načini života.
Ako bi samo osećaj taštine bio dovoljan za kanonizaciju, kakav bih tek svetac bio! Na vrhu hijerarhije svetaca!
Temelj očaja je sumnja u sebe.
Gotov sam, na rubu sam molitve.
Pomislio sam danas, 20. februara
1958, na stupanj truljenja mojih mrtvih prijatelja i oca pa sam pomislio
na sopstveno truljenje.
Samo me rad može spasiti, ali da
radim – ne mogu. Moja volja je pogođena samim rođenjem. Beskonačni,
avetinjski planovi, nesamerljivi s mojim sposobnostima.
Nešto u meni me pobija, oduvek me je pobijalo. Zlo nerazdvojno od krvi i duha.
Nijedna tema ne zavređuje da joj se posveti pažnja duža od nekoliko trenutaka.
Da bih se izborio s tom izvesnošću,
pokušavao sam da svoje ideje pretvorim u manije; jedino sam tako mogao
da ih nateram da potraju – pred očima… mog duha.
Obična fiziološka igra odvodi me u Haos. Kidanje utrobe! Eto nacrta jedne originalne teologije.
Nisam odavde; stanje unutrašnjeg izgnanika; nigde nisam kod kuće – potpuno nepripadanje svemu.
Izgubljeni raj – neprekidno prisutna opsesija.
Da nije oblaka, šta bi bilo sa mnom i šta bih radio? Najviše vremena provodim gledajući ih kako prolaze.
Izvornik: Cioran, Cahiers 1957–1972, Gallimard, Paris, 1997.
Izabrao i preveo s francuskog Bojan Savić Ostojić

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije