Majčinska ljubav je, po svojoj prirodi bezuslovna. Majka voli
novorođenče ne zato što je dete ispunilo bilo kakav specifični uslov ili
udovoljilo nekom specifičnom očekivanju, već zato jer je njeno dete.
U idealnom slučaju, majčina ljubav ne sprečava dete da odraste, ne
pokušava da iskoristi njegovu bespomoćnost. Majka treba da veruje u
život, stoga ne sme da bude previše uznemirena da ne bi dete zarazila
svojom teskobom. Želja za nezavisnošću deteta i konačnog odvajanja od
nje treba da bude deo njenog života.
Najočigledniji primer osetljivosti prema drugom ljudskom biću
nalazimo u prijemčivosti i osetljivosti majke prema njenoj bebi. Izvesne
telesne promene, zahteve, uznemirenosti, ona primeti pre nego što se
otvoreno ispolje. Ona se probudi kad beba zaplače, dok je drugi, mnogo
jači zvuk ne bi probudio. Sve to znači da ona ima osećaj za životne
manifestacije deteta; ona nije uznemirena ili zabrinuta, već u stanju
oprezne ravnoteže, prijemčiva za svaku značajnu komunikaciju koja dolazi
od deteta.
Verovati u neku osobu znači još i imati veru u mogućnosti drugih.
Najrudimentarniji oblik te vere je vera majke u novorođenče: da će
živeti, rasti, hodati i govoriti.
Majka ne sme biti samo „dobra majka”, već i srećna osoba, a ovaj cilj
mnogi ne postižu. Nije potrebno ni govoriti koliko to utiče na dete.
Ljubav majke prema životu lsto je tako prelazna kao i njena teskoba.