Trenutno stanje bh. društva je opisala terminima socijalne stagnacije i hronične socijalne disfunkcije, te istaknula ključne probleme poput korupcije, nepotizma i političke polarizacije koji oblikuju naše društvo. Također smo razgovarali o "društvenim" žrtvama, sajber aktivizmu i važnosti veće transparentnosti i participacije građana u političkom procesu.
Kojim ključnim riječima iz sociološkog leksikona biste opisali naše društvo ili, još bolje, koju biste mu dijagnozu postavili?
Kada govorimo o stanju bh. društva, termini koji se nameću su socijalna stagnacija i hronična socijalna disfunkcija. Ovi pojmovi opisuju stanje u kojem se društvo nalazi u neprekidnom ciklusu političke nestabilnosti, ekonomske nesigurnosti i socijalne podijeljenosti. Socijalna stagnacija se odnosi na stanje u kojem društvo ostaje nepromijenjeno ili se malo mijenja tokom dužeg vremenskog perioda. U kontekstu bh. društva, ovo se može vidjeti kroz stalnu političku nestabilnost i ekonomsku nesigurnost. Bez obzira na promjene na globalnoj sceni, bh. društvo se čini zarobljenim u ciklusu stagnacije. Hronična socijalna disfunkcija, s druge strane, ukazuje na dugotrajne probleme koji ometaju normalno funkcionisanje društva. Ovi problemi uključuju korupciju, nepotizam, nejednakost, siromaštvo, visoku stopu nezaposlenosti i druge socijalne probleme. Konkretno, politička polarizacija i korupcija su postali endemični u bh. društvu. Politička polarizacija, koja se odnosi na duboku podjelu između političkih stranaka ili grupa, otežava postizanje konsenzusa i provođenje neophodnih reformi. Korupcija, s druge strane, podriva povjerenje građana u institucije i otežava efikasno upravljanje. Ovi problemi su međusobno povezani i često pojačavaju jedni druge. Na primjer, korupcija podstiče političku polarizaciju, jer građani gube povjerenje u politički sistem i okreću se ekstremnim političkim stavovima. U svjetlu ovih izazova, bh. društvo se suočava sa teškim zadatkom preokretanja ovih trendova i izgradnje pravednijeg, inkluzivnijeg i prosperitetnijeg društva.
Kako smo došli u ovu situaciju, gdje su korijeni bh. društvenih problema?
Korijeni bh. društvenih problema su duboko ukorijenjeni u strukturi našeg društva i političkog sistema. Nedostatak političke volje za reformama, korupcija, nepotizam, etničke podjele i ekonomska nejednakost su faktori koji stvaraju okruženje koje podstiče socijalnu nepravdu i nejednakost. Korupcija i nepotizam su skoro neodvojiv dio našeg političkog sistema. Ovi problemi nisu samo simptomi neefikasnog i nepravednog sistema, već su i prepreke za provođenje neophodnih reformi i promovisanja socijalne pravde. Političari uglavnom koriste svoje pozicije za ličnu korist, umjesto da rade na poboljšanju života građana. Ovo stvara klimu nepovjerenja i cinizma, koja otežava mobilizaciju građana za promjene. Etničke podjele takođe igraju značajnu ulogu u perpetuiranju socijalnih problema. Umjesto da se fokusiraju na zajedničke ciljeve i interese, političari često koriste etničke podjele kako bi mobilisali svoje biračko tijelo i održali svoju moć. Ovo vodi do polarizacije društva i sprječava izgradnju inkluzivnog i pravednog društva. Ekonomska nejednakost je još jedan važan faktor. Veliki broj građana živi u siromaštvu ili blizu granice siromaštva, dok mala grupa pojedinaca uživa u velikom bogatstvu. Ova nejednakost stvara socijalnu tenziju i podstiče socijalnu nestabilnost. Na kraju, moramo se suočiti sa činjenicom da su građani takođe dio problema. Pasivnost i apatija građana doprinose održavanju statusa quo. Umjesto da se suprotstave represiji i nepravdi, mnogi građani biraju da ostanu pasivni, često iz straha ili očaja. Ovo predstavlja ozbiljan problem, jer bez aktivnog građanskog angažmana, teško je postići stvarne promjene. Sve ovo ukazuje na potrebu za sveobuhvatnim socijalnim promjenama. Ovo zahtijeva kolektivni napor i odlučnost svih članova društva - od političara i donosilaca odluka, do građana na svim nivoima društva
Ko su, po Vašem mišljenju, danas najveće “društvene” žrtve? Da li su to djeca, pošto svjedočimo gotovo svakodnevnim izvještajima o vršnjačkom nasilju; žene, jer nasilje i femicid je nešto o čemu takođe svakodnevno čitamo; penzioneri, koji jedva preživljavaju; mladi i čitave porodice koji odlaze iz zemlje ili možda mi koji ostajemo?
Najveće “društvene” žrtve su, bez sumnje, oni koji su marginalizovani i zanemareni od strane sistema. Ova marginalizacija se manifestuje na različite načine, zavisno od grupe kojoj pripadaju. Djeca su često izložena vršnjačkom nasilju, što može imati dugoročne posljedice na njihov psihološki razvoj. U bh. školama, ali i u zemljama regiona, slučajevi vršnjačkog nasilja su sve češći, a sistem često ne uspijeva pružiti adekvatnu zaštitu i podršku žrtvama. Žene su često žrtve nasilja i femicida. U tom smislu, nasilje u porodici je ozbiljan problem, a žene su obično njegove najveće žrtve. Iako postoje zakoni koji štite žene od nasilja, oni se često ne primjenjuju efikasno. Penzioneri se uglavnom bore da prežive u teškim ekonomskim uslovima. Mnogi penzioneri u BiH žive ispod granice siromaštva i suočavaju se sa brojnim izazovima, uključujući visoke troškove života, nedostatak pristupa zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj podršci. Mladi i kompletne porodice često odlaze iz zemlje u potrazi za boljim životom. Zbog visoke stope nezaposlenosti i nedostatka prilika, mnogi građani odlučuju da napuste BiH i emigriraju u druge zemlje. Oni koji ostaju suočavaju se sa sve većim socijalnim i ekonomskim pritiscima, suočavajući se sa nezaposlenošću, siromaštvom, korupcijom i drugim socijalnim problemima. Sve ove grupe su žrtve sistema koji ne uspijeva adekvatno adresirati njihove potrebe i izazove. Kao društvo, moramo raditi na izgradnji sistema koji štiti prava svih građana, bez obzira na njihovu dob pol, etničku pripadnost ili socioekonomski status.
Nakon prošlogodišnje nezapmaćene tragedije u OŠ "Vladislav Ribnikar", nedavnog slučaja iz Novog Sada - ubistva dvoje djece i samoubistva roditelja, ali i samoubistva mladića iz Laktaša i Prijedora, žene iz Banjaluke zbog internet nasilja, možemo li reći u kom to pravcu idemo, hoće li ovakvi slučajevi biti sve češći, šta preduzeti, ko to treba preduzeti i kako se zaštititi?
Tragični slučajevi koje ste naveli su izrazito uznemirujući i ukazuju na ozbiljne probleme u našem društvu. Ovi incidenti, iako izolovani, predstavljaju simptome šire socijalne disfunkcije koja se manifestuje kroz nasilje, samoubistva i druge oblike devijantnog ponašanja. Pravac u kojem idemo je teško odrediti, ali je jasno da, ako ne preduzmemo ozbiljne korake za rješavanje ovih problema, postoji rizik da će ovakvi slučajevi postati sve češći. Kada govorimo o tome šta preduzeti, odgovor je složen. Potrebno je preduzeti mjere na svim nivoima društva - od obrazovanja i socijalne politike do pravosuđa i medija. Škole bi trebale realizovati programe za prevenciju vršnjačkog nasilja, a mediji bi trebali promovisati odgovorno izvještavanje o ovim pitanjima. Ko to treba preduzeti? Odgovornost leži na svima nama - političarima, obrazovnim institucijama, medijima, ali i roditeljima i pojedincima. Svi imamo ulogu u stvaranju sigurnijeg i zdravijeg društva. Kako se zaštititi? Edukacija je ključna. Trebamo naučiti kako prepoznati znakove nasilja i zlostavljanja, kako reagovati na njih i kako pružiti podršku žrtvama.
I pored brojnih problema koje smo već spomenuli, tu je i dodatno osiromašivanje bh. građana uzrokovano prvo pandemijom, potom inflacijom, a sada i globalnom ekonomsko-političkom situacijom, ali i muk građana, izuzev na društvenim mrežama. Mislite li da je „sajber aktivizam“ ugušio bunt građana BiH, jer poslije „Pravde za Davida“ nismo vidjeli ozbiljnije građanske proteste u BiH? Zbog čega je to tako?
„Sajber aktivizam“ je, bez sumnje, mač sa dvije ošrice. S jedne strane, pruža platformu za izražavanje nezadovoljstva i organizovanje protesta na načine koji nisu bili mogući prije. Online protesti su efikasni u podizanju svijesti o određenim pitanjima i mobilizaciji građana. S druge strane, sajber aktivizam nosi sa sobom rizik od stvaranja pasivnosti u offline svijetu. Postoji opasnost da se digitalni prostor pretvori u jedinu arenu za izražavanje nezadovoljstva, dok se konkretna akcija u stvarnom svijetu zanemaruje. Ova tendencija može dovesti do situacije u kojoj se virtualni protesti i izrazi nezadovoljstva ne prenose na stvarne, materijalne promjene u društvu. To može rezultirati nedostatkom efikasnog rješavanja stvarnih problema i izazova s kojima se društvo suočava. Stoga je ključno pronaći ravnotežu između online aktivizma i angažmana u stvarnom svijetu kako bi se postigla stvarna promjena. Dodatno, sajber aktivizam nosi sa sobom potencijalnu opasnost od zloupotrebe u svrhu zlonamjrernih napada na pojedince, što se svrstava u domen cyber nasilja. Nažalost, postoje situacije u kojima pojedinci ili grupe usmjeravaju svoje nezadovoljstvo i frustracije prema pogrešnim ciljevima, napadajući određene pojedince umjesto da se konstruktivno bave stvarnim problemima. Ovakvo ponašanje može rezultirati ozbiljnim posljedicama za žrtve ovih napada, uključujući emocionalnu traumu i stigmatizaciju. Ovo ukazuje na potrebu za boljim regulativama i mehanizmima zaštite na digitalnim platformama, kao i za promovisanje odgovornog ponašanja u online prostoru. Stoga, ključ je u pronalaženju ravnoteže između online i offline aktivizma. Dok sajber aktivizam može biti koristan alat za podizanje svijesti i mobilizaciju građana, offline protesti i direktna akcija su često neophodni za postizanje stvarne promjene.
Kako možemo osigurati veću transparentnost, odgovornost i participaciju građana u procesu donošenja političkih odluka u Bosni i Hercegovini obzirom da nas je politika u velikoj mjeri i dovela u ovo stanje?
Političari i donosioci odluka, bez sumnje, imaju ključnu ulogu u oblikovanju društva. Njihova odgovornost seže daleko izvan pukog upravljanja državnim resursima - oni su arhitekte socijalne strukture, kreatori politika koje direktno utiču na živote građana. Međutim, u bh. društvu, često svjedočimo nesposobnosti političara da se efikasno bave problemima i implementiraju neophodne reforme, što doprinosi socijalnoj disfunkciji. Ova nesposobnost nije samo rezultat nedostatka stručnosti ili lošeg upravljanja. Uglavnom je posljedica duboko ukorijenjenih problema kao što su korupcija, nepotizam i politička polarizacija. Ovi problemi stvaraju okruženje u kojem se političke odluke donose na osnovu ličnih interesa ili partijskih ciljeva, a ne na osnovu stvarnih potreba građana. Osim toga, nedostatak transparentnosti u procesu donošenja odluka dodatno pogoršava problem. Kada političari donose odluke iza zatvorenih vrata, bez odgovarajućeg nadzora ili učešća građana, to otvara vrata za zloupotrebu moći i korupciju. Građani se osjećaju isključenim i marginalizovanim, što dovodi do gubitka povjerenja u politički sistem. Stoga, potrebno je više transparentnosti, odgovornosti i participacije građana u procesu donošenja odluka. Političari bi trebali biti odgovorni za svoje postupke i odluke, a građani bi trebali imati pravo da učestvuju u procesu donošenja odluka. Ovo ne samo da bi poboljšalo efikasnost i pravičnost političkog sistema, već bi i pomoglo u obnovi povjerenja građana u politiku. Važno je naglasiti da se promjena neće dogoditi preko noći. Potrebno je dugoročno i održivo rješenje koje će se baviti korijenima problema, a ne samo njegovim simptomima.
Ima li onda razloga za nadu?
Da, uvijek postoji razlog za nadu. Ali, nada nije dovoljna. Potrebna je akcija. Potrebna je promjena. I, što je najvažnije, potrebna je odgovornost - svih nas!
