Nasilje je sveprisutno u bosanskohercegovačkom društvu. O uzrocima nasilja, velikom broju suicida u Bosni i Hercegovini, femicidu i drugim temama razgovarali smo sa psihologom i specijalizantom kliničke psihologije Tonijem Jandrićem. Jandrić je magistar psihologije s posebnim interesom u oblasti kliničke psihologije i psihologije sporta. Predavač je na katedri za kliničku i zdravstvenu psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
BUKA: Posljednih mjeseci Bosnu i Hercegovinu je zadesio veliki broj femicida. Osim što smo više nego ikada svjesniji ovog problema, možemo li govoriti o uzrocima femicida, u globalnom, ali i u bh. kontekstu?
Želim oprezno govoriti o ovoj temi, jer je nedovoljno istražena i u samom području stručne psihologije. Da bi netko otišao tako daleko da počini ovaj oblik ubojstva on u svojoj strukturi ličnosti treba imati aspekte psihopatske strukture. Veliki broj femicida se događa od strane intimnih partnera. Mogu samo naglasiti ženama, ali i njihovoj okolini da ne poriču ponekad očigledne karakteristike koje primijete kod svoga partnera. Osoba takve strukture ličnosti može isprva imati površni šarm koji djeluje zavodljivo. Ipak, na duže staze, on teško može sakriti svoju izrazito bešćutnu stranu. Prije onog najgoreg često je vidljivo nasilje prema drugima i samoj partnerici u raznim oblicima. Takvo ponašanje se na razne načine opravdava. Tu se, zapravo, radi najveća greška.
Na globalnoj razini, ako i promatrate malo bolje društvene mreže i osobe koje tamo bilježe veliku popularnost, možete vidjeti svojevrsni rat između spolova. Takav odnos kao i uvijek nastaje zato što jedni ne razumiju druge. Postavili su se odjednom neki novi trendovi koji su se apsolutno udaljili od svega što je prije bilo. Muškarac i žena su komplementaran par te trebaju nastojati razumjeti psihologiju i potrebe onoga drugoga. Tada mogu živjeti skladno i u miru, a kao takav dualitet su sposobni za velike stvari.
BUKA: Šta se dešava u glavama izvršitelja suicida i je li takve ljude moguće prepoznati? Često se desi da osoba najavi suicide mjesecima ili godinama prijeti, ali institucije ne reaguju?
Kao što ćete nekada čuti –„ Ako postoji pakao na zemlji, onda se on nalazi u glavi depresivnog pacijenta.“ Takvo depresivno stanje je moguće prepoznati jer će osoba u pravilu promijeniti obrazac ponašanja. Ona će se sve više povlačiti iz aktivnosti, te će je postupno sve manje uveseljavati ono što ju je prije uveseljavalo. Ne bih rekao da institucije ne rade svoj posao. Kolege psihijatri ta stanja najčešće isprate farmakoterapijom. Što se tiče same psihoterapije, nju ponekad nije tako lako dobiti u sklopu standardnog zdravstvenog osiguranja. Svakako apeliram na okolinu takvih pacijenata da, ako treba i privatno, osiguraju takvu vrstu pomoći. Cjeloviti pristup je sigurno ono što dovodi do rezultata i poboljšanja.
BUKA: Pored femicida, nasilje je svuda oko nas, od vršnjačkog, partnerskog, porodičnog… Zašto je nasilje toliko sveprisutno?
Nasilje najčešće počinje iz primarne obitelji. Jako je čest i prijenos s generacije na generaciju. Događa se zato što je nasilje odgovor na narušeno mentalno zdravlje prvenstveno te obitelji. Osoba koja iz raznoraznih razloga nije svoju potrebu sposobna zadovoljiti na funkcionalan način krenut će pribjegavati nasilju. Dijete u svojoj obitelji ne uči adekvatne načine zadovoljenja potreba zato što ga ni sami njegovi roditelji nisu bili sposobni tome naučiti.
BUKA: Prema statistikama, svaki dan jedna osoba u BiH počini suicid, a česti su i suicidi osoba koje su na liječenju. Kako to prevenirati i prepoznati kod naših bližnjih?
O prepoznavanju sam već nešto rekao. Što se tiče preveniranja, tu jako može pomoći sama obitelj, eventualno prijatelji, kolege, učitelji koji provode vrijeme s tom osobom. Nakon što se primijeti poprilična promjena u obrascu ponašanja, potrebno je razgovarati s osobom i pokazati razumijevanje. Ono što se često griješi je davanje naglašeno direktivnih savjeta takvim osobama. To ne treba raditi. Njima prvenstveno treba pružiti razumijevanje i podršku. Druga važna stvar je da je takve osobe najčešće potrebno potaknuti na traženje pomoći ili čak i odvesti kod samoga stručnjaka. Oni se nalaze u stanju smanjene inicijative i neće samostalno potražiti pomoć iako im je jako potrebna.
BUKA: Društvo smo koje se i dalje oporavlja od rata, daleko smo od suočavanja s prošlošću, mnogi svjedoci zločina i žrtve su preminuli, ali to ne znači da je manje ljudi s ratnim traumama. Koliko je prisutno transgeneracijsko prenošenje traume?
Poprilično. Često naglašavam da su na jakom udaru ona djeca čiji su roditelji bili direktni svjedoci ili sudionici rata. Oni su odrastali u takvom kontekstu gdje su se njihovi roditelji pokušavali izboriti s velikom traumom. Takvi roditelji često nisu mogli kontrolirati svoj odgovor na traumu i to su, nažalost, situacije gdje su ispaštala djeca. Upravo je to bilo i plodno tlo za nasilje koje ste spomenuli u prethodnom pitanju. Bilo da su bili svjedoci toga nasilja, ili ono što je, nažalost, isto dosta često – žrtve.
BUKA: Je li priča o mentalnom zdravlju i dalje taboo tema, da li se i dalje ljudi ustručavaju potražiti stručnu pomoć?
Ta se stigma postupno smanjuje. Ipak, ne mogu reći da u Bosni i Hercegovini još uvijek nije tabu tema. Među mlađom populacijom stigma se poprilično smanjuje, dok među onima zrelije dobi još uvijek u izvjesnoj mjeri postoji. Želio bih im poručiti da se ne libe informirati o stručnoj pomoći ako njihova djeca ili oni imaju neku poteškoću psihološke prirode.
BUKA: Prema statističkim podacima, građani BiH godišnje potroše više od 22 miliona maraka na antidepresive i lijekove za smirenje. Šta nam to govori i možemo li reći da ljudi svoje probleme umjesto pravilnog tretmana psihoterapijom, privremeno rješavaju antidepresivima?
Kada se sagleda naše društvo, ta brojka ne iznenađuje. Ljudima, zapravo, još uvijek nije jasno što podrazumijeva psihoterapija i na koji način se odvija. Određeni će i potragu za takvom vrstom pomoći percipirati kao slabost. Lijekovi u liječenju psihičkih poteškoća imaju itekako korisnu ulogu i ne smije ih se nikako zanemariti. Ipak, isključivo takav oblik liječenje neće najčešće otkloniti pravi uzrok problema, naročito kada se radi o depresivnim poremećajima.
BUKA: Kako socijalna slika utiče na psihičko stanje društva i koliko nam kao društvu odmaže činjenica da spadamo u red najsiromašnijih zemalja Evrope?
Pojedinci u društvima niskog financijskog standarda imaju i manje sredstava koja bi im pomogla da ulože u svoje zdravlje. To je, nažalost, dosta jasna veza. Drugi je problem odnos što teško financijsko stanje dodatno doprinosi povećanju stresa, koji se onda odražava na mentalno zdravlje pojedinca. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne kažem da se novcem može kupiti sreća. Međutim, određeni prosječni uvjeti života su potrebni kako bi pojedinac osjećao sigurnost koja mu je potrebna i za mentalno blagostanje.
BUKA: Pitanje za kraj: detektovali smo, a i znamo odranije stanje u državi, pa Vas pitam – kako preživjeti Bosnu i Hercegovinu i ostati normalan?
Narod u Bosni i Hercegovini je poznat da je se kroz povijest suočavao sa zaista mnogim patnjama i s hrabrošću kroz njih prolazio. Rekao bih kako naš narod karakterizira nevjerojatna snalažljivost. U teškim vremenima, naš čovjek ima snage da se i našali na svoj račun. To je svakako jedan od zdravih načina suočavanja. Drugi bi svakako bili da čovjek ne negira stanje u kojem se nalazi. Treba biti svjestan svojih problema, čak i ako su oni i psihološke prirode. Ljudi uslijed bijega od situacije često posežu za raznim sredstvima ovisnosti. To, nažalost, olakšava priču samo kratkotrajno. Velika je stvar skupiti hrabrost i pokušati se izboriti sa svojim problemom. Pričati s drugim ljudima, tražiti rješenje i ne klonuti duhom. Na tom putu, ako treba, može se potražiti i profesionalna pomoć.
