Kakav je svijet mogućnosti osoba s razvojnim teškoćama i invaliditetom, kakve su njihove prilike, kako izgledaju njihovi i životi njihovih roditelja. Teme su ovo nove predstave Harisa Pašovića „Svijet mogučnosti“ čija je sarajevska premijera zakazana za 11. maj u Narodnom pozorištu Sarajevo. Predstava je regionalni projekat koji čini konzorcijum kulturnih organizacija, s ciljem da se, kao kažu, uspostavi i njeguje pozorište za osobe sa poteškoćama i o njima. Projekat također omogućava mobilnost osoba sa poteškoćama i osobama koje se o njima brinu. Projekat je okupio osobe sa poteškoćama, medicinske i druge profesionalce koji rade sa osobama sa poteškoćama (psiholozi, terapeuti, pedagozi i ostali) i profesionalne umjetnike (glumce, muzičare, vizualne umjetnike, pisce i reditelje). Predstava se igra u Budvi, Novom Sadu, Zagrebu i Sarajevu. O predstavi, porukama i procesu glumačke pripreme razgovarali smo sa rediteljem predstave Harisom Pašovićem.
BUKA: Predstava „Svijet mogućnosti“ koja je i povod ovog intervjua bavi se životom osoba sa autizmom i cerebralnom paralizom. Šta ste novo, tokom procesa pripreme, istraživanja… saznali o njihovom životu?
Iskreno, sve je novo. Svijet osoba sa razvojnim teškoćama je toliko kompleksan, svako je jedinstven, svaka porodica je posebna, terapeuti su fascinantni. Veoma je velik spektar razvojnih smetnji, i svaka je jedinstvena, svaka pojedinačna priča je izuzetna. Osobe sa razvojnim smetnjama su dio društva mnogo više nego što izgleda. Kad god smo pričali s nekim o tome kakvu predstavu radimo, uvijek bi neko rekao da ima u svojoj porodici osobu sa razvojnim teškoćama, ili u komšiliku ili prijatelja. Međutim, svakodnevni kapitalistički ritam, a donekle i tradicionalna stigma, zamagljuju stvarni broj osoba sa razvojnim teškoćama i njihovu ulogu u društvu.
BUKA: Šta je bila Vaša lična motivacija za ovaj projekat, vi ste uzeli da režirate jednu važnu temu, jednu životnu temu koja možda neće rasprodati svaku predstavu, ali će biti važna poruka društvu o tome kako moramo više pažnje posvetiti ljudima oko nas?
Odrastao sam u sarajevskoj ulici koja je bila mikro-kosmos u svakom smislu. Od malih nogu društvena raznolikost je bila koncept svijeta u kojem sam rastao. U toj nevelikoj ulici živjeli su ljudi različitih nacionalnosti, različitih vjera, ateisti, bilo je siromašnih i bogatijih porodica, a tu je još uvijek škola i zavod za osobe sa razvojnim poteškoćama. Nama, djeci sa tipičnim razvojem, bilo je normalno da tu sa nama budu i djeca sa razvojnim teškoćama. U našoj ulici živio je i jedan bračni par koji su bili gluhonijemi, a njihova djeca su govorila i imala neoštećen sluh. Vjerujem da sam odrastajući u toj ulici razvio senzibilitet za različitost u društvu.
U vezi sa drugim dijelom Vašeg pitanja, mogu da ponovim ono što često govorim -umjetnici su dužni, a pogotovu kad rade u javnim ustanovama ili organizacijama koje se makar i djelimično finansiraju javnim sredstvima, da kreiraju za sve segmente društva i o svim temama koje zanimaju različite društvene grupe. Pogotovu o onim temama i društvenim grupama koje zanemaruje društveni i kulturni meinstrim.
BUKA: Profesionalna umjetnost rijetko smatra osobe s poteškoćama subjektom ili likovima predstava i filmova. Vi to mijenjate. Profesor ste na fakultetu, pričate li sa studentima o ovim temama?
Umjetnik mora da posmatra život i svijet u cjelini. Posebno je naša je dužnost da damo glas onima koji nemaju glas u društvu. To je naša odgovornost i naša privilegija da se upoznamo sa životom manjina u društvu. Da parafraziram Amina Malufa: „Ja pripadam uvijek tamo gdje je neka manjina.“
Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu pričamo o svim temama. Sloboda mišljenja i govora, pravednost i empatija su ključni za svakog umjetnika.
BUKA: Kakve su prilike osoba čije živote tematizujete u predstaviti, koliko oni u ovdašnjem svijetu imaju prilika? Kakve su to mogućnosti?
Izuzetno je veliki spektar razvojnih teškoća. Neke osobe se mogu bez velikih teškoća uključiti u aktivnosti osoba sa tipičnim razvojem. Ipak, postoje i neki vrlo teški oblici smetnji i samostalni život nije moguća za osobe sa takvim teškoćama. Svijet osoba sa smetnjama u razvoju nas uči da svakoj osobi moramo prilaziti sa posebnom pažnjom. Terapeuti ponekad otkriju neke mogućnosti koje neke osobe sa razvojnim teškoćama imaju, a koje nisu vidljive ponekad i godinama. Strpljenje, uporan rad, pažnja – to su ključni elementi koji su u svijetu osoba sa razvojnim teškoćama od presudne važnosti za opstanka i bolji život. Mi smo upoznali roditelje i terapeute u Sarajevu, Novom Sadu i Budvi koji su veličanstveni. Pred osobama sa razvojnim teškoćama i njihovim porodicama i terapeutima, neko sa tipičnim razvojem se osjeti tako mali jer shvati da su njihovi dometi impozantni. Kada neko iz potpuno nemogućnost pretvori u mogućnost, kada neko pruži svu svoju pažnju, brigu i ljubav drugoj osobi, to onda izaziva kod Vas najdublje poštovanje i divljenje.
BUKA: Glumci i glumice su išli u domove i institucije za osobe sa teškoćama gdje su u radu, razgovorima i istraživanjima pripremali uloge. Koliko ste zadovoljni onim što su pokupili i saznali? Kako to izgleda na sceni?
Ansambl koji sačinjavaju Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Milan Kovačević, Sanja Ristić Krajinov, Marko Savković, Aljoša Đidić, Jelena Antonijević, Aleksandar Sarapa, Marija Feldeši i Mina Pavlica i kreativni tim kojeg čine Dino Šukalo, kompozitor; Larisa Lipovac Navojec, koreografkinja, Ivana Jančić, scenografkinja i Dino Hujić, video-dizajner, učestovali su u istraživanu na različite načine. Glumci su proveli značajno vrijeme sa osobama sa autizmom i osobama koje imaju cerebralnu paralizu, takođe sa njihovim porodicama i terapeutima. Imali smo prilično brojan tim konsultanata tokom rada, koji su nas mentorisali. Glumci su napravili izuzetne uloge. Mi smo se u predstavi fokusirali na osobe sa težim oblicima autizma i cerebralne paralize. To su osobe koje ne mogu živjeti samostalno. Sprijateljili smo se na nekim od njih, i sa njihovim porodicama i terapeutima. Oni su naši učitelji i uzori u ovoj predstavi. U predstavi svira Matija Molčanov, mladi muzičar iz Budve sa autizmom. On je divan pijanista.
BUKA: Iz vaših saznanja, iz onoga do čega ste došli istraživanjem teme, ko više otežava život osobama s teškoćama loše vlasti, institucije ili građani?
Nema jednostavnog odgovora na ovo Vaše pitanje. Negdje je situacija u lokalu dosta dobra, ali postoje problemi na nivou zakona ili finansiranja; negdje ima poteškoća i u lokalu. Aktivizam je veoma bitan i učinio je da se situacija mnogo popravi u raznim segmentima. Istovremeno, u društvu postoji čak i strah od osoba sa razvojnim teškoćama, koje je neopravdan, i mora se raditi na njegovom otklanjanju. Nove tehnologije mogu u nekim slučajevima pomoći osobama sa razvojnim tešmkoćama, a za njih su potrebna novac i stručnjaci i to često nedostaje, kao i prostor, pristup objektima za invalidska kolica, zakonski status roditelja kao skrbnika i mnogo drugih stvari koje su od najveće važnosti.
BUKA: Koliko je cijeli projekat inkluzivan i koje rezultate do sada uočavate kada je u pitanju inkluzija?
Mi smo profesionalni umjetnici i naše mogućnosti u tom pogledu su ograničene. Mi smo uspjeli da napravimo predstavu koju su neke osobe sa razvojnim teškoćama, roditelji i stručnjaci ocijenili veoma pozitivno. Ta predstava se igra ravnopravno sa svim drugim meinstrim predstavama i putuje u regionu. Na predstavu dolaze osobe sa razvojnim teškoćama, njihove porodice i terapeuti, ali i generalna publika. Volio bih ako se pokaže da smo napravili makar i mali korak u boljem razumijevanju svijeta osoba sa razvojnim smetnjama i da smo doprinijeli da svi zajedno shvatimo da je život kompleksan, jedinstven i dragocjen i da se mora njegovati, a da su odnosi među ljudima od ključne važnosti za dobro društvo i bolju budućnost.
