Morala su, po nekom nevidljivom ključu, biti zastupljena djela pisaca iz svih naših republika i pokrajina, ali i reprezentativna djela svjetske književnosti, s također izbalansiranim odnosom pisaca iz zapadnoga i istočnog civilizacijskog kruga. Uz to, u školskoj su lektiri trebala biti zastupljena djela u kojima će se temeljito obraditi tekovine narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Ali nije smjela ostati po strani ni odgojno-pedagoška svrha književnosti: lektira nas je trebala poučiti kako da budemo bolji ljudi. I na kraju, možda i najvažnije: nakon svršene osnovne škole, te četiri razreda srednje, učenik je morao proći kroz cjelokupnu povijest svjetske i nacionalnih književnosti, od Kalevale do Samuela Becketta i od “Smrti majke Jugovića” do Marinkovićeva “Kiklopa” i Selimovićeva “Derviša”.
Tako je to bilo između 1972. i 1984, koliko je nada mnom provođen pedagoško-obrazovni eksperiment, sve s reformom obrazovanja i kurikulumom, koji se u to vrijeme nekako drukčije zvao. Nakon 1990. stvari su se, koliko sam saznavao od neke nove djece i njihovih roditelja, minimalno promijenile. Iz lektira su, uglavnom, nestali pisci i djela drugih južnoslavenskih književnosti, a tekovine revolucije zamijenjene su stečevinama nacionalnog preporoda i samoosvještenja. Pritom je ostao onaj finalni zadatak: da po svršenoj srednjoj školi učenik u idealnom smislu postane nekvalificirani profesor opće književnosti.
Posljedice školske lektire bile su i ostale pogubne. Promatrao sam to na svojim školskim drugovima i drugaricama. Na sebi, naravno, nisam, jer sam ja sve te knjige, i mnogo više od toga, već bio pročitao godinu-dvije unaprijed. Iz moje perspektive, lektire je uvijek bilo nedovoljno, i bila je preuska. Kao što je matematike uvijek bilo previše, i zahtijevala je od učenika natprirodnu inteligenciju. Rezultat je na kraju bio taj da sam se ja matematike oslobodio kao najveće životne napasti tako da joj se nikad ne vratim, kao što se većina mojih supatnika oslobodila lektire tako da više nikad u životu ne pročitaju nijednu ozbiljnu knjigu.
“Popis predloženih književnih djela za cjelovito čitanje”, priložen kao dodatak “Nacionalnom kurikulumu nastavnog predmeta hrvatski jezik”, koji je sačinila skupina eksperata iz cijele Hrvatske, redom učitelja, nastavnika i profesora osnovnih i srednjih škola, prvi je ozbiljan i hrabar pokušaj da se stvari preokrenu i da školska lektira više ne bude neprijateljem svih budućih čitanja. Ovako koncipirana lektira, dakle, nije namijenjena učenicima kakav sam ja – jer će takvi i bez pomoći škole već pročitati i “Don Quijotea”, i Marka Marulića, i Bibliju, sve od korica do korica – nego je namijenjen onoj običnoj i normalnoj đačkoj populaciji, koja je sumnjičava prema knjigama i književnosti. Smisao ovako zamišljene lektire bio bi da se u što većoj mjeri otklone njihove sumnje. Golema ambicija, ali posve europska! Naime, već desetljećima u naprednim zemljama zapadne Europe smisao je lektire u stjecanju čitateljskih navika – ili, bolje rečeno, ljubavi za čitanjem – prije nego u savladavanju povijesti književnosti.
Kod nas se školska lektira oduvijek doživljavala kao neka vrsta nacionalne antologije. Pisac koji uđe u lektiru – i to, ne daj Bože, još za života – bolji je i važniji od onoga koji nije ušao. A puno je njih koji su dobri i važni, i sve će učiniti da potvrde svoju važnost. Pritom, izbor školske lektire povjeravan je sveučilišnim profesorima, akademicima i povjesničarima književnosti – sve nekim ozbiljnim ljudima koji nemaju profesionalnog dodira s djecom, i strašno im smeta kada im ta balavurdija larma pod prozorima – iz čega je proizlazila i fatalna neprimjerenost odabranih naslova. I još nešto: školska lektira oduvijek je bila politički projekt…
Sve je to u najnovijem prijedlogu izbjegnuto. Ali prije nego što pomislimo da smo ostvarili povijesni napredak, i da napokon imamo dobru vijest iz Hrvatske, posumnjajmo da će od ovog Kurikuluma išta biti, i da će biti prihvaćen ovakav prijedlog školske lektire. Zar zbilja mislite da bi se u nas moglo dogoditi to da djeca za lektiru čitaju “Harryja Pottera” i izučavaju pjesničko djelo Džonija Štulića, umjesto da dešifriraju leksičke i značenjske slojeve u djelu Petra Hektorovića? Volio bih da tako bude, iako duboko sumnjam. Volio bih, naime, da stari Hektorović, kao i Marulić ili Homer i Shakespeare, ostanu što dalje od lektire – i to na mnogo radikalniji način nego u prijedlozima Kurikuluma – jer je to jedini način da im se bivši đaci jednoga dana vrate i obrate. Mnogim velikim piscima – naročito onim starim – ništa nije toliko naškodilo kao pojava u školskoj lektiri. Marko Marulić, osim što je otac hrvatske književnosti, i veliki pjesnik u čijemu jeziku, odvažimo li se odrasli na čitanje, možemo uživati, mimo svoje volje i htijenja jedan je od otaca funkcionalne hrvatske nepismenosti. Nepismeni su, naime, svi oni građani i građanke koji u protekloj godini nisu pročitali nijednu ozbiljnu knjigu. A u nepismenost su ih uveli loši sastavljači školskih lektira, ti najgori neprijatelji čitanja u Hrvata.
Autori Kurikuluma i sastavljači lektirnog prijedloga zadržali su, iako u razumnoj mjeri, imperativ učeničkog savladavanja cjelokupne književne povijesti. Ali su lektiru otvorili suvremenosti i svakodnevnom životu, učinili je aktualnom i u najvećoj mjeri zabavnom. Da bi stvarno funkcionirao, ovakav bi koncept trebao biti podložen radikalnim izmjenama, recimo u roku od svake četiri godine. Ono što je današnjim klincima zabavno i uzbudljivo, onim sutrašnjim više neće biti. Knjige koje danas djeluju privlačno, sutra će biti zastarjele. Recimo, nama koji smo već jako stari i poraženi u svim svojim školskim i obrazovnim revolucijama i reformama do suza je ganutljivo to što se Džoni Štulić našao u prijedlogu lektire. Ali zar vam se ne čini da bi bilo adekvatnije da su tu Edo Maajka, Rambo Amadeus i TBF? Oni su suvremeni, a Džoni je stariji od roditelja današnje djece.
Lektira je u Kurikulumu podijeljena u pet ciklusa. Peti, srednjoškolski, je najzanimljiviji, jer izborom djeluje najradikalnije. Recimo, tu su se našli i Slavenka Drakulić, s romanom “Mramorna koža”, i izbor poezije Tatjane Gromače, i “Sloboština Barbie” Maše Kolanović, ali i Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” i “Čovjek bez sudbine” Imre Kertésza… Ali i onaj čija će pojava najviše uzrujati puritance, pogotovu one koji ništa ne čitaju: Ante Tomić i “Što je muškarac bez brkova”. Nađu se tu i Murakami, i Dubravka Ugrešić, i Vargas Llosa, i Senko Karuza, ali i grozne knjige i pisci, kakvi su “Mostovi u okrugu Madison” Roberta Jamesa Wallera, po kojemu je Clint Eastwood snimio sjajan film, kao i “Sjena vjetra” Carlosa Ruiza Zafóna. Je li Zafónu mjesto u školskoj lektiri? Naravno da jest. Bestselerima je mjesto u lektiri. Osim što i preko bestselera vodi put u književnost, lijepo je zamišljati diskusiju na satu o Ruizu Zafónu. Tad s nostalgijom poželim da mi je šesnaest-sedamnaest i da se sa svojim rezrednim kolegicama i ponekim kolegom gorljivo prepirem oko ovog pisca. I to je smisao školske lektire. A ima li za profesora hrvatskog jezika veće i bolje stvari nego da mu se razred zakrvi oko neke pročitane knjige iz školske lektire?
Naravno, koješta meni u ovom lektirnom izboru nedostaje. Općenito je, recimo, nedovoljno Branka Ćopića. Ništa osim “Ježeve kućice”. A Ćopić je jedan od onih rijetkih pisaca zbog kojih se u ranim danima ulazi u književnost. Fali mi i Philip Pullman, trilogija “Njegove tamne tvari”, jedna od najljepših modernih bajki, općenito. Komunikativna na intergeneracijskoj razini. Ali najviše nedostaje izbor iz poezije Borisa Marune. I to ne zato što je riječ o jednome od dva-tri najvažnija hrvatska pjesnika u proteklih pola stoljeća – najvažniji pjesnici, kao ni najvažniji prozaisti ne moraju se po kriteriju važnosti naći u školskoj lektiri – nego Maruna nedostaje zato što se preko njega i njegovih pjesama da naučiti i osjetiti što poezija jest i što sve poezija može biti. Osim što je izrazito komunikativan, ovaj je pjesnik u jezičnom i motivskom pogledu nedostižno suvremen. Maruni vrijeme ne prolazi, on je mlađi od najmlađeg hrvatskog pjesništva, mlađi i od današnjih gimnazijalaca kojima bih ga, evo ja, preporučio za lektiru. Ako će se u Hrvata još rađati pjesnici, neka se rađaju kao djeca Borisa Marune.
Na kraju, novinski bi čitatelj svakako mogao biti intrigiran činjenicom da su se i djela ovog čitatelja i pisca – “Sarajevski marlboro” i “Mama Leone” – našla u prijedlogu školske lektire. Jesu li me tom čašću tvorci Kurikuluma potkupili i korumpirali? Jesam li, možda, porastao samom sebi u očima, jesam li osjetio potrebu da sa samim sobom svodim račune dok, eto, stojim pred kurikuloznom vječnošću? Ništa od toga, gospodo draga, baš ništa. Nisam bio fasciniran ni prije petnaestak godina, kada je “Sarajevski marlboro”, tačnije prijevod ove knjige, na neko vrijeme ušao u školsku lektiru u Italiji. Nije me ganulo ni kad je, prije desetak godina, “Mama Leone” ušla u lektiru bosanskohercegovačkih đaka. Tada sam, kao i danas, mislio samo jedno: ne daj Bože da ijednom klincu omrznu sve knjige zbog onih koje sam ja napisao!
Izvor jergovic.com
