U svijetu pogrešnih vrijednosti, u kom rijaliti zvijezde postavljaju norme ponašanja i predstavljaju uzore čitavim generacijama mladih, mladi teže dolaze do spoznaje da se kvalitet života mjeri obrazovanjem, proširivanjem vidika, saznavanjem novih stvari i upoznavanjem novih ljudi, mjesta i običaja.
Da je moguće spojiti sve te stvari u jedno, pokazala nam je naša sugrađanka Dijana Vuković, studentkinja trećeg ciklusa studija iz oblasti informacione sigurnosti u Trondhajmu u Norveškoj. Svako učešće na konferencijama, ljetnim ili zimskom školama, Dijana iskoristi da upozna neko novo mjesto, njegovu kulturu, ljude i običaje. A kada je krenula sa putovanjima, jednostavno je nastavila. Kaže de je bitno samo odlučiti i načiniti prvi korak, jer poslije toga sve ide kao u citatu iz Dikensovih Velikih očekivanja “… a sada je već bilo prekasno i predaleko da se vratim i nastavio sam putovanje. Sad se već sva magla svečano digla i preda mnom se pružao čitav svijet".
Prema Facebookovoj TripAdvisor aplikaciji, u kojoj je vodila evidenciju o mjestima koje je posjetila, do sada je obišla 11 odsto svijeta, 57 gradova u 18 država. Njena sljedeća destinacija je Poljska, a ubrzo nakon toga je naučna konferencija u Teksasu u SAD-u, gdje će produžiti boravak, kako bi se po prvi put upoznala i sa američkom kulturom.
Gdje je trava zelenija?
“Putovanja su veoma dragocjena. Onim vezanim za studije dodatno se usavršavam, upoznajem ljude koji su naučnici i eminentni stručnjaci iz moje oblasti. Ali i ona obična turistička su dragocjena. Na njima se učimo o raznolikosti svijeta, o različitim kulturama, narodima, vjeroispovijestima, njima se mijenjamo i unapređujemo”, kaže za Buku Dijana.
Na pitanje da li je u zemljama koje je posjetila trava uglavnom zelenija od ove u BiH, kaže da je u većini evropskih zemalja evidentno da su ljudi bolje plaćeni, kada se porede plate u BiH i tamo negdje vani. Ljudi mogu sasvim dobro da žive od neke prosječne plate, mogu platiti stan, režije, odjeću, ali i odmor, odlazak u restoran i slično.
“Zbog niskih primanja, ali i velike stope nezaposlenosti, kod nas ljudi nekako više preživljavaju nego što žive. Opet nekada primijetim i da su pojedinci izbirljivi, ne žele da raditi bilo šta, čekaju neku “visoku poziciju”, a opet su spremni otići negdje u inostranstvo i raditi bilo šta, što je meni apsurd”, ističe naša sagovornica.
Da nije zlato sve što sija, za nju je najbolji primjer Pariz, pa joj sjećanje na ovaj grad uvijek izazove i izvjesnu gorčinu. “Kada čovjek u Parizu obilazi znamenitosti, što obično svaki turista radi, sve djeluje super, sjajno, ali čim se malo udaljite od tog sjaja i uđete u manje frekventne ulice, tu se vidi i tuga i siromaštvo, od ljudi koji spavaju u kartonskim kutijama, do djece beskućnika koji spavaju na starim otrcanim madracima i jedu hranu sa asfalta”, kaže Dijana.
Foto: Pariz
Norveška - zemlja ljubaznih ljudi i šarenih drvenih kućica
Obzirom da puno vremena provodi u Norveškoj, tačnije u gradu Trondhajmu, gdje je na doktorskom studiju, pitali smo je kakve impresije nosi o ovoj zemlji, trenutno njenom drugom domu. I nama je rekla ono što obično kaže ljudima na temu Norveške, da je to zemlja u kojoj ništa nije savršeno, već je sve samo normalno. Ljudi imaju posao od 8 do 16 sati, nakon čega idu kući i provode ostatak dana sa svojim porodicama, vikendima sebi priušte kratke izlete, a zbog finansijske stabilnosti, žive bez stresa i uvijek su nasmijani.
“Ono što je mene oduševilo na prvu jeste ljubaznost ljudi i šarene drvene kućice. Kod nas, nažalost, postoji stereotip da su ljudi sa Sjevera hladni, ali to je daleko od istine, spremni su da pomognu i izađu u susret u svakom trenutku. Tome još pomaže i činjenica da svi, od 7 do 107 godina, perfektno pričaju engleski jezik, pa im nije problem da strancima objasne sve što im je potrebno. Druga stvar je ta opuštenost i osmijeh na licu. Prvi put sam ovdje doživjela da te na ulici potpuni stranac počasti ljubaznim osmijehom i pozdravom”, pojašnjava Dijana.
Kaže i da je teško porediti Norvežane i naše ljude, jer se dosta razlikuju. Norveški način života je drugačiji, puno opušteniji, počev od odgoja djece. Nema pretjeranih reakcija ako dijete padne i udari se, puštaju ih i da sjede na "na hladnom betonu", da pužu po vozovima i ne brinu o tome da li su im ruke čiste nakon toga. Interesantno je, kaže, i da ljudi izlaze napolje mokre kose, čak i kada je napolju minus, što je kod nas "strogo zabranjeno”. Kolega Norvežanin joj je pričao kako je jedna od igara iz njegovog djetinjstva bila ta da djeca izađu zimi napolje mokre kose i takmiče se ko će se imati više ledenica u kosi.
Norvežani ne pate ni od pravila oblačenja, čak su i profesori na fakultetima obučeni jednostavno, nisu obavezni odijelo i kravata. Često, kaže Dijana, možete vidjeti profesore, a i studente da hodaju u papučama ili čak čarapama, dozvoljeno je jesti za vrijeme predavanja, prezentacija, sastanaka, nema potrebe za persiranjem, jer se samo poštovanje na neki način manifestuje ponašanjem.
Dugi dani i duge noći
I sistem obrazovanja u Norveškoj se znatno razlikuju od našeg. Više se potencira razumijevanje sadržaja, a ne poznavanje knjige napamet.
„Jednom prilikom kad sam polagala usmeni iz predmeta iz kojeg je bilo dosta gradiva, formula, dokaza, teorema, pitala sam profesora da li se od nas studenata očekuje da baš sve znamo. On mi je rekao da mu je drago što to pitam, jer su njegova prijašnja iskustva sa studentima sa Balkana bila da oni uče napamet, bez razumijevanja, što njima nije cilj. Ono što je još interesantno, recimo, jeste i njihovo osnovnog obrazovanje, gdje djeca ne dobijaju ocjene, već se na kraju osnovne škole radi testiranje učenika i na osnovu njihovih ostvarenih rezultata, učenici se usmjeravaju dalje na dvogodišnje, trogodišnje ili četvorogodišnje srednjoškolsko obrazovanje“, ističe Dijana.
Foto: Dan nezavisnosti u Norveškoj
Ono na šta se svaki stranac treba naviknuti na sjeveru Norveške, gdje se nalazi i Trondhajm, jesu dugi dani i duge noći. Zimi sviće oko 9 časova, a smrkava se već oko 13 i 30, tako da dnevne svjetlosti bude tri do četiri sata. Ljeti je taj odnos obrnut, noći skoro i nema i više podsjeća na sumrak.
“Meni je bilo puno lakše da se naviknem na duge noći nego na duge dane, jer i kod nas u zimskom periodu ideš i vraćaš se sa posla u sumrak. A kada je stalno dan, to je jedno jako neobično iskustvo. Prvih nekoliko dana, dok se čovjek malo ne navikne, teško je zaspati. Tada su interesantni i ti "večernji" izlasci, kada do ponoći sjedite napolju u baštama kafića i sunčate se. Ali nakon nekog vremena, sve to postane normalno”, pojašnjava naša sagovornica.
U ovoj zemlji treba se naviknuti i na činjenicu da ogromna društva i mnoštvo prijatelja nisu odlika Norvežana. Ono čime se stranci najviše iznenade jeste činjenica da kada dobiju poziv za druženje kod nekoga kući, podrazumijeva se da sebi ponesu šta žele piti ili jesti. Obično nema ni kolektivnih čašćavanja u kafani, za rođendan, za novi posao i slično. Ali takva slična situacija je, kaže Dijana, manje-više bilo gdje u Evropi.
Politikin zabavnik kao svjedok putovanja
Naša sagovornica je do sada obišla veliki dio Evrope, pa smo je pitali kako sve isfinansirati obzirom da putovanja iziskuju dodatna finansijska sredstva, koja danas u ovim teškim vremenima nije lako izdvojiti. Dijana kaže da na većinu putovanja možda i ne bi imala priliku otići da to nije bilo u sklopu konferencija, ljetnih ili zimskih škola, koje su dijelom finansirane od strane fakulteta ili samih organizatora. Ipak, pošto voli putovati, spremna je odreći se nekih stvari da bi otišla na putovanje.
“Nekako uspijevam to iskombinovati praćenjem akcijskih ponuda avio kompanija i korištenjem prevoza low-cost kompanija i slično. Postoje različite web stranice koje pružaju obavještenja o povoljnim voznim i avio kartama, smještaju, a i generalno je lako naći jeftiniji smještaj ako se putuje u društvu. Na primjer, dosta je popularno iznajmljivanje apartmana. Kako najviše vremena prilikom turističe posjete provedete napolju, pristojan smještaj u kom ćete samo prespavati je obično dostupan za razumnu cijenu. Ono što izbjegavam koristiti jesu tzv. "paket aranžmani" turističkih agencija, jer se obično može izorganizovati nešto slično u sopstvenoj režiji za puno manje novca”, kaže Dijana.
Zanimljivo je da većinu fotografija sa svojih putovanja naša sagovornica šalje na adresu Politikinog zabavnika, gdje je do sada u rubrici "Sa Zabavnikom u svet" objavljeno 11 fotografija nastalih na njenim mnogobrojnim putešestvijima. Prvo je sebi obećala da će prestati slati forigrafije nakon pet objava, pa nakon deset, a sada o tome više i ne razmišlja. Na svim do sada objavljenim fotografijama bila je sama, jer njeni saputnici nisu bili zainteresovani da se njihova slika pojavi negdje “u novinama”. Sada je to i njima postalo zanimljivo, pa je počela praviti novi serijal fotografija, gdje se pojavljuje sa još nekim na slici. Posebno je raduje činjenica što je upoznala dvoje ljudi koji su nju od ranije znali “iz Zabavnika”.
I na kraju razgovora, pitali smo našu sagovornicu, u kojoj zemlji se najbolje osjeća. Rekla je da je to definitivno Norveška, gdje ništa nije savršeno, ali je sve samo normalno.
