<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Holandski hrišćani, belgijski muslimani, hipiji, češki anarhisti, grčki ljevičari i Bosanci ujedinjeni pomažu izbjeglicama na Lezbosu

Intervju

"Nikada se ne možete naviknuti na prizore beba koje dolaze čamcima, djece sa lažnim, malim prslucima za spasavanja, mokre do gole kože, isprepadane...i ne želim da se naviknem", kaže naša sagovornica.

14. mart 2016, 12:00

Mlada sarajevska pravnica i aktivistica, Sadžida Tulić, za Buku opisuje vrijeme svoga volontiranja na grčkom otoku Lezbosu, iskustvima sa izbjeglicama, volonterima, te o političkim prilikama koje utječu na živote onih koji prežive transport od turske obale do grčkih teritorijalnih voda.

Draga Sadžida, upravo si se vratila sa Lezbosa, gdje si volontirala pomažući velikom broju izbjeglica prilikom njihovog stupanja na evropsko tlo. Čime se baviš i kako si uopšte postala volonterka?

Po zanimanju sam pravnica, u profesionalnom životu sam se ponajviše bavila ljudskim pravima. Kao volonterka sam počela raditi nekad u septembru prošle godine, kada sam sa grupom prijatelja otišla u Beograd, koji je tada bio sastavni dio tzv. Balkanske rute.

Šta se, zapravo, događa tamo na Lezbosu?

Na Lezbosu, to jest u gradu Mytiliniju sam provela pet sedmica, od sredine januara do kraja februara. Kada govorimo o Lezbosu, uvijek je potrebno staviti vremensku odrednicu, jer se tu stvari mijenjaju iz dana u dana. Tako da sam ja za svojih 5 sedmica posvjedočila: rekordnom dolasku ljudi; rekordnom broju smrtnih slučajeva (ljudi koji se utope u moru);amsterdamskom sastanaku ministara unutrašnjih poslova EU na kojem su svi još jednom podsjetili Grčku da treba da štiti svoju morsku granicu; najavljivanju dolaska NATO brodova; šestodnevna oluja – čamci nisu stizali, mnogi su se volonteri tada zaputili na granicu sa Makedonijom ili čak u Liban, šuškalo se da je to možda i kraj otočke rute, u očekivanju 1. marta i navodnog zatvaranja granica. Kada bi se Lezbos posmatrao u kontekstu političkih i strateških odluka Evropske unije, on bi vam najviše ličio na pozornicu na kojoj se svakodnevno odvijaju probe, glumci dolaze potpuno nespremni, a scenarij šeta od ruke do ruke, a sve u iščekivanju obećane velike predstave koja se zove “Rješenje izbjegličke krize”. S druge strane, ona ljudska i praktična dinamika života izgleda ovako: Čamci sa Turske strane obale, inače udaljene nekih 10-ak km, stižu svakodnevno, osim u slučajevima oluje, dok u slučaju nevremena krijumčari daju popust, rizik je veći, pa je cijena povoljnija, pa se mnoge porodice slabijeg imovinskog stanja odlučuju na taj put baš tada.


Kako izgleda taj izbjeglički put do Lezbosa?

U prosjeku, vožnja gumenim čamcem traje od 4, 5 ili 6 sati. Sve u zavisnoti od količine goriva u motoru; praksa je pokazala da su krijumčari baš štedljivi i da motor obično prestane raditi poslije nekih pola sata. U prosjeku u jednom čamcu dođe 40-ak ljudi; vjetra i valova. Dok u paralelnom univerzumu, za ljude čiji životi nisu ugroženi, za one koji ne bježe od bombardovanja, zločinačkog režima ili ISIS-a, za nas postoji katamaran koji vozi Lezbos- Ayvalik (Turska)- Lezbos, za 10 eura. Trajanje vožnje je sat vremena u jako udobnom smještaju. Sjećam se kada sam prvi put došla na Lezbos, u decembru 2015. god. koliko me je ta apsurdna situacija frustrirala, kasnije se, valjda, čovjek navikne. I dok jedni kreću, kako i sami kažu “putem smrti”, na drugoj strani obale, počinju pripreme za doček. Ne mogu da napišem “doček izbjeglica”, ne zato što je to neispravno, nego zato što u prvi plan stavlja politički identitet naspram ljudskog. Bitno je napomenuti da iako postoje velike organizacije koje imaju specifične i konkretne mandate, one se same suočavaju sa manjkom finansijskih prihoda, zbog aljkavog odnosa država članica, što za rezultat ima nemogućnost ispunjavanja primarnih obaveza, bilo da se radi o hrani, šatorima ili dekama. Pored tog operativnog nedostatka, postoje i konkretne šupljine unutar sistema pružanja zaštite i pomoći izbjeglicama. Ilustracije radi, na plaži, upravo zbog nespremnosti da se konkretno odgovori na specifičnost ove situacije. Volonteri su raspoređuju u nekoliko kategorija: spasioci (najviše je profesionalnih spasilaca iz Španije, koji uzimaju godišnje odmore ili preko sindikata dolaze na 2 sedmice), medicinko osoblje, doktori/ce ali i studenti/ce medicinskih fakulteta, i volonteri koji pripremaju suhu odjeću i obuću i topli napitak. Bitno je napomenuti da volonteri obezbjeđuju svakodnevno tople obroke, to znači kupovinu namirnica, kuhanje i pakovanje istih, u službenim kampovima gdje se vrši registracija. Količina obroka varira od broja čamaca koji dođu, pa tako jedan dan pakujete 200, dok već sutra pakujete 2000 obroka.

Kako se ljudi ponašaju kada dođu, kada izbjegnu od smrti, kako izgleda konkretno trenutak kada čamac pristigne na obalu Lezbosa?

Svi smo vidjeli snimke gumenih čamaca koji pristižu na obalu. Ono što vam mogu iz prve ruke reći je da je to jedan od najbizarnijih prizora kojim možete posvjedočiti. Približava se gumeni čamac pretrpan ljudima. Na svakom čamcu ima beba i djece. Najmlađa putnica koju sam upoznala bila je stara svega dvije sedmice, dok je najstariji putnik imao 96 godina. Šalio se sa nama da bježi od smrti. U trenutku kada izađu iz čamca, svako taj trenutak doživi posebno. Neko je vidno traumatiziran iskustvom i u stanju je nekog delirija, neko se smije, neko plače od tuge što je “dom postao uspomena, a dom nije kuća, dom su prijatelji iz djetinstva, komšije, naša bašta sa Jasminom”. Tako kaže Hiba iz Alepa. Neko pada na sedždu (na zemlju) u znak zahvalnosti Bogu. U tom trenutku svi smo i sretni i tužni.

Reci mi ko su ljudi koji se prijavljuju kao volonteri u prihvatu izbjeglica, odakle dolaze o kojim se kategorijama ljudi radi?


Dok je trajala šestodnevna oluje, šalili da smo se ima više volontera nego li izbjeglica na Lezbosu, i da nismo sigurni ko je u prednosti u odnosu na lokalno stanovništvo. Volonteri dolaze iz svih krajeva svijeta. Sjećam se jedne, sada već anegdote, prilikom rada u službenom kampu Moria. Pratila sam jednu porodicu do ulaza u kamp, penju se do kapije, koja je na brdu. Prilaze mi tri djevojke vukući kofere, pitaju da li je ovo kamp Morija, ja ih pitam odakle su? Kažu iz Malezije.Valjda je moj pogled koji je izgledao kao  “zar su i iz Malezije počeli da dolaze?!” bio dovoljno razumljiv, pa su požurile da kažu kako su one studentice medicine i došle su da volontiraju u takozvanom medicinskom šatoru. Ipak, najveći broj volontera dolazi sa Zapada. Iz Evrope prednjače Španci, Englezi i Nijemci. Dosta je i Amerikanca, mahom onih koji podržavaju Barnie Sandersa.

Rekla si da su posebno teška iskustva sa djecom?

Najradosnija i najbolnija iskustva me vežu za njih. Kako dani od povratka odmiču, sve mi je teže pričati ili pisati o tome. Nikada se ne možete naviknuti na prizore beba koje dolaze čamcima, djece sa lažnim, malim prslucima za spasavanja, mokre do gole kože, isprepadane… i ne želim da se naviknem. Moj prvi dan na Lezbosu, taj dan je vječnost; na obali je nađena djevojčica od 3-4 godine. Nijemo posmatram kako mali tabut spuštaju u mezar, spuštaju je ljudi koji ne znaju ni kako se zove, ljudi koje ona nikada u životu nije vidjela, u zemlju na kojoj nikada nije stajala, bez imena, bez ičega na tabli/ploči koju zabadaju u mezar, i bez igdje ikoga da nam kaže kako se ona zove.



Kakvi su odnosi među njima?


Možda najbolje dočarava ko su volonteri sljedeća slika. Sjede zajedno češki anarhista, holandski pobožni kršćanski par, Belgijanka koje je konvertirala na islam, norveški hippie, švedske studentice, Palestinac polu-kršćanin, polu-musliman, Kurd iz Švedske, grčka ljevičarka, libanska feministkinja, i jedna Bosanka  i takmičimo se čije su psovke najkreativnije (ekipa iz Holandije nije učestvovala iz vjerskih razloga, ali je uredno prisustvovala). Drago mi je reći da je naša zemlja odnijela još jednu pobjedu.


Kako se može prijaviti za volontiranje na Lezbosu?

Volonterom se postaje tako što odlučite da budete jedan od njih. Nema tu posebne filozofije. Bitno je da odlučite da idete, i to je to. Raduje me da dok ovo pišem, dogovaram sastanak sa grupom od 13 osoba iz BiH koja se sprema za odlazak na Lezbos za 10-ak dana. Ono što bi bio moj savjet je da se uvijek sagleda gdje je pomoć najpotrebnija, da li je to otok i koji, ili pak granica. Najbolji način za dobivanje svih informacija je Facebook stranica: Information Point for Lesbos Volunteers.

Razgovarao Vuk Bačanović