Sa aktivisticom Udruženja „Oštra nula“ iz Banjaluke Dražanom Lepir razgovarali smo na temu ženskih prava. Bore li se žene za svoja prava? Koliko su i one spremne da istraju u svojoj borbi?
Oštra nula je i ove godine organizovala Osmomartovski marš pod geslom „Ne perite ruke od ženskih prava!“.
Dražana, iza nas je Dan žena 8.mart, dan kada se mnogo priča o ženskim pravima, o pravima majki i generalno o ljudskim pravima. Ali šta je sa 9. martom i svim narednim danima? Koliko pažnje posvećujemo ženskim pravima u BiH?
Ovdje nije samo pitanje koliko se pažnje posvećuje ženskim pravima, već na koji način se to radi. Slogan našeg prvog Osmomartovskog marša bio je „Osmi mart svima znan, ja sam žena svaki dan!“. Kada gledam stvari sa strane, može se olako reći da smo mi žene danas u boljem položaju nego prije. Omogućeno nam je da se obrazujemo, da radimo, oblačimo se kako hoćemo i tu bi trebalo da bude kraj našoj borbi i pravima. Međutim, ova medalja ima i drugo lice, za koje će se tek mali broj nas zapitati.
Sa kojim problemima se suočavaju žene u BiH?
Opet bih preformulisala pitanje. Pitanje je, koliko smo svjesne problema i okolnosti u kojima živimo samo zato što smo žene? Kod nas se dosta stvari podrazumijeva. Tako se smatra da to što možemo da se obrazujemo, da radimo, da se oblačimo kako hoćemo jeste naš izbor i ono što mi želimo. Ne pitamo se koliko su nam određene uloge nametnute i koliko smo već usmjerene na izbore koje pravimo, kroz naše odrastanje i vaspitanje.
Koliko su same žene spremne da se bore za svoja prava?
Žene su te koje mijenjaju svijet. I ja u to vjerujem! Ako smo spremne da se borimo protiv okova koji su nam nametnuti raznim društvenim normama, onda smo i spremne za borbu do kraja. Mnogo žena je dalo svoj život za ostvarivanje ženskih prava, mnogo njih je otkrilo revolucionarne stvari, mnogo njih se i danas bori za naša prava, ali ženska borba se i dalje posmatra sa snishodljivošću i sarkazmom. Danas su žene i dalje istorijski nevidljive. Evo, koliko se danas govori o Anifašističkom ženskom frontu, čuvenom AFŽ-u, u Bosni i Hercegovini? Ne bih sada da nabrajam ženska dostignuća. Zahvalna sam feminističkoj borbi i ženama koje se bore protiv zaborava i koje se bore za jednakost svih nas. Jer, ženska borba treba biti zajednička borba!
Je li bh. društvo zarobljeno tradicijom kada je riječ o pravima žena?
Bosanskohercegovačko društvo jeste zarobljeno kada su u pitanju ženska prava. Zarobljeno je patrijarhatom, koji nas sve gazi na svakom koraku.
Već dvadeset godina se ovo društvo mijenja, žene postaju važan sudionik društveno političkih tokova. Koliko im to dozvoljava muški svijet u kojem živimo?
Citiraću Virdžiniju Vulf: „Kao žena, ja nemam zemlju. Kao žena, ja ne želim zemlju. Kao ženi, moja zemlja je cijeli svijet"“ Ne prihvatam podjelu na muški i ženski svijet. Da, muškarci su na pozicijama moći, ali to ne znači da je njihov cijeli svijet. Bitno je da se borimo i to je borba koja traje cijeli život. To je vanvremenska borba i kad napravimo jedan korak naprijed, opet se čini da smo na početku. Bitno je da osjetimo napredak i da ne odustajemo.
Gotovo pa sva istraživanja koja se rade u BiH naglašavaju kako postoji mala zastupljenost žena u političkom i javnom životu naše zemlje? Zašto je to tako? Zašto su žene marginalizovane u politici?
Iako ima više od 50% žena u Bosni i Hercegovini, žene spadaju u marginalizovanu grupu. Nisam sigurna zašto je to tako. Kao građanki, žao mi je što kod nas ne postoji više slobodoumnih pojedinaca i pojedinki. Kada gledam političke partije, vidim njihove vođe i sljedbenike. I to je, po mom mišljenju, naš osnovni problem tako da ne bih izdvojila isključivo malu zastupljenost žena u političkom životu kao problem, iako to jeste pokazatelj (ne)ravnopravnosti u kojoj živimo. Po meni, problem je što je ovde sve podređeno ličnim i kratkoročnim interesima, kako ljudi na pozicijama moći, tako i njihovih sljedbenika.
Iz godine u godinu, odnosno svaki izborni ciklus, svjedoci smo da ni žene ne glasaju za žene, zašto je to tako i kako to promijeniti?
Iskreno, ne znam ko za koga glasa. Prije bih istakla činjenicu da imamo više od polovine glasačkog tijela koje ne izlazi na izbore i ne koristi svoje pravo glasa. Izgleda mi kao da na izborima glasa „armija glasača“ koja održava ovakvo stanje i koji su uslovljeni svojom egzistencijom da biraju ovakvu vlast. Pred nama je društveni proces i možda će proći još dosta godina dok nam se ne vrati ljudsko dostojanstvo i osjećaj da „danas“ možemo da započnemo jednu novu budućnost i da i mi snosimo društveno-političku odgovornost.
Da li političke partije žene tretiraju isključivo kao "zadovoljavanje kvota"?
Iskreno se nadam da žene nisu kvote!
Vi dolazite iz nevladinog sektora, jako ste aktivni, nedavno ste postali majka. Kako se sve stiže?
Uspijevam da održim svakodnevni aktivistički ritam zahvaljujući tome što nisam sama u svemu ovome. Pored partnera, zahvalna sam i saradnicama Irini Rakiti i Milici Pralici, kao i drugim drugovima i drugaricama sa kojima dijelim isti entuzijazam i napore.
Kako je biti majka u BiH?
Kao prvo, želim da naglasim da svaka žena ima pravo na izbor želi li postati majka ili ne. S druge strane, moje iskustvo porođaja mi je dodatno potvrdilo da se na žene u našem društvu gleda kao na „niža bića“. Iz tog razloga sam odlučila sa se pridružim Udruženju građana DRIP(djeca, roditelji i porodilje) koje se zalaže za ženska reproduktivna prava, kao i za poboljšavanje uslova u porodilištima. Angažman u tom udruženju mi je dao nadu i pokazao da aktivizam i javna riječ imaju moć da mijenjaju stvari. Prošle godine smo bili dio regionalne akcije pod nazivom „Sloboda rađanju“ u sklopu koje smo i sproveli anketu koja je pokazala da više od 50% žena se tokom porođaja nije osjećalo sigurno i zaštićeno. Tokom ove regionalne akcije uspjeli smo da smanjimo cijenu prisustva oca na porodu sa 500KM na 70KM, kao i cijenu epiduralne anstezije sa 500KM na 150KM. Mali koraci vode do bitnih promjena!
Razgovarao Elvir Padalović
