Mirna Savić Banjac, odbornica u Skupštini grada Banjaluka, u intervjuu za Buku govori o svom političkom angažmanu, zalaganju za reformu obrazovnog sistema, sve siromašnijoj kulturnoj sceni, položaju žena u politici i o tome kako je bita majka u BiH.
Jedna ste od dvije odbornice u Skupštini grada, pa se stiče dojam da Banjalučanke nisu pretjerano zainteresovane za politički angažman. Da li je to tačno i koliko su same žene kod nas spremne da se bore za svoju političku karijeru i pokušaju nešto promijeniti?
Što se tiče političkog angažmana, smatram da Banjalučanke nisu drugačije u odnosu na žene iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine. Takođe smatram da je problem žena i njihove nedovoljne zastupljenosti u političkom životu, kao i njihovu angažovanost, nemoguće posmatrati izvan šireg konteksta uključenosti građana BiH u kreiranje politike koja direktno određuje kvalitet njihovog života. Mnogo je faktora koji doprinose stanju apatije - mentalitet, razočaranost, neznanje, ekonomska zavisnost...Zbog toga se problem nedovoljne zastupljenosti žena u javnom životu može riješiti samo kao dio cjeline u kojoj svi građani BiH postaju svjesni da je ovo njihov život i da imaju obavezu da uzmu stvar u svoje ruke, a ne da, bez ikakvih posljedica, dopuštaju da ih vode suprotno njihovim interesima.
Vi ste, uprkos svemu, ipak uspjeli da se izborite za svoju poziciju na političkoj sceni. Posebno ste aktivni oko djece i obrazovnog sistema. Kakva je kod nas situacija sa obrazovanjem. Koliko je ono zaista palo na “niske grane”?
Moje mišljenje je da su vaspitanje, društveni milje i ekonomska nezavisnost ključ samopouzdanja svake žene. Žene koje su svjesne sebe i koje se ne osjećaju manje vrijednima, taj svoj stav nose kao prirodno stanje i na neki način taj stav je štit koji drugima ne dozvoljava da ih stavlja u podređeni položaj. Naravno, svjesni smo da ekonomska nezavisnost i vaspitanje u duhu jednakosti svih ljudi, manjinskih grupa, polova, nije nešto što se podrazumijeva. Jedan od načina kako se ovaj problem može riješiti na duge staze jeste obrazovni sistem u okviru kojeg nije potrebno reformisati samo nastavni program, nego je još mnogo važnije biti svjestan činjenice da škola nema samo obrazovnu, nego i vaspitnu ulogu. Vaspitnu ulogu u smislu da je prijeka potreba da se u školi nauči svojevrsna „kultura življenja“ koja će djeci prije svega dati prostora da misle svojom glavom i kreiraju sopstveni život. Na taj način dobićemo građane koji, između ostalog, traže odgovornost i od političara, a samim tim sve kategorije društva, pa i žene, biće dio javnog života u dovoljnoj mjeri. Dakle, na jednu stranu kriza obrazovnog sistema koja zahtijeva temeljnu obradu nastavnog programa, još važnija je reforma stvaranja zdravog čovjeka kroz obrazovni sistem.
A kultura? Za nju se iz godine u godinu izdvaja sve manje novca, a svjedočimo i gašenju mnogih kulturnih manifestacija. Da li za sve siromašniju kulturnu scenu dio odgovornosti snosi i publika, odnosno činjenica da nisu “previše” zainteresovani za ove događaje?
Stanje u kulturi je samo još jedan pokazatelj krize svijesti. Loše stanje u društvu se direktno manifestuje lošim stanjem i odnosom prema kulturi. U pitanju su ne samo ekonomska kriza, nego i neinformisanost i neznanje ljudi koji su odgovorni da kulturu približe svima, ne na način da se iz obaveze ili pomodarstva ljudi uključuju u svojevrsna kulturna zbivanja, nego da kulturu žive u formi koja je bliska njima, koja im postaje potreba i navika i koju mogu da razumiju. Kultura nije samo novac-stavka u budžetu koji se izdvaja za određene ustanove ili događaje iz oblasti kulture. Mnogo je važnije na ključnim pozicijama imati ljude koji nisu samo stranački kadrovi. Potrebno je imati ljude koji imaju viziju i dobro poznaju kretanja u modernom svijetu, ne samo kretanja u smislu tehnološkog napretka, nego kretanja u smislu razmišljanja i kreativnosti. Davno je prošlo vrijeme u kojem se „ušeta“ na određenu poziciju i na njoj ostaje do penzije, bez da se ijednog momenta ulaže u svoj napredak i nova saznanja. Tako je u svim oblastima, pa i kulturi. Možda se svim građanima, a tako i radnicima iz oblasti kuluture najviše može zamjeriti što dozvoljavaju da ih vode lošiji od njih i to na njihovu štetu.
Da li ste u svom političkom djelovanju nekada osjetili bilo kakav pritisak zbog toga što ste žena?
Lično nisam osjetila pritisak, ili ga ja ne doživljavam tako. Ljudi koji ne poštuju druge vrijeđaju i ostale, bez obzira da li su muškarci ili žene, a takvim ne dozvoljavam da me povrijede, jer se nijednog momenta ne osjećam manje vrijednom. Međutim, moramo biti svjesne da to nije situacija koja je tipična za BiH i baš zato najviše moramo raditi na izgradnji samopouzdanja i svijesti žena od najranijeg uzrasta da su jednake i da im pružimo mogućnost da budu ekonomski nezavisne.
Znači li to da obavezne kvote za žene nisu po Vama najsretnije rješenje?
Nisam sigurna da su obavezne kvote dobro rješenje da bismo dobili kvalitet političkog djelovanja žena u politici. Moje mišljenje je da bilo koja osoba treba da bude izabrana zato što posjeduje znanje, sposobnost, vještine, a ne zato kako izgleda, kojeg je pola, roda, boje kože. Mislim da je važnije doći do rješenja u kojem se biraju kvalitetni političari, a kada bismo tom selekcijom birali na izborima, dobili bismo veliki broj žena u političkom životu. To je za sada nedostižno, pa je jedan od načina svakako obavezna kvota, ali treba paziti na opasnost da ne dobijemo kontra efekat u smislu da se ženske sposobnosti omalavažavaju i da se insistira da se žena bira samo zato što je žena, a ne zato što to zaslužuje svojim sposobnostima.
Nedavno ste postali majka. Kako je biti majka u BiH?
Pretpostavljam da me, kao i svaku drugu majku u BiH, muče iste brige, da li je ovo država u kojoj želim da odrasta moje dijete i da li je u BiH moguće svom djetetu pružiti sve što zaslužuje. Svaki roditelj je dužan da, ako se do sada iz bilo kojeg razloga nije borio za svoja osnovna ljudska prava, da se za ista bori zbog svog djeteta. Ne znam zašto je kod nas normalno da se pravo na posao i mogućnost da se živi od svog rada smatra nedostižnim. Kad sebi ovakve banalne primjere učinimo dostupnim, a već sam pomenula da nam niko drugi to neće obezbijediti ako ne mora, biće ovdje budućnosti i za našu djecu.
I za kraj, ovo je izborna godina. Ima li izgleda da će se u gradu na Vrbasu nešto promijeniti na bolje?
Najveća zabluda je da se od nekog drugog može očekivati da nama napravi bolje. Pogotovo je, da ne upotrijebim neki oštriji izraz, naivno vjerovati da će političari sami od sebe na jednim, drugim ili petim izborima konačno odlučiti da treba da rade svoj posao za dobrobit svih. Dok god građani od istih tih političara ne budu tražili odgovornost, nema napretka. Političari su zaposleni, a građani poslodavci. Kod nas vlada pogrešno mišljenje da su političari nedodirljivi i da su, samim tim što su na nekoj funkciji, oni u povlaštenom položaju. Dok god se njeguje kult političke elite, stanje se neće popraviti, ni u Banjaluci, ni u BiH. Konkretno, u današnjim skupštinskim klupama u gradu Banjaluci, ali i u Narodnoj skupštini, sjede i političari koji svakako zaslužuju povjerenje i pažnju građana, koji su opravdali svaki glas kojim su izabrani, ali su, nažalost, u manjini i istim tim političarima je potrebna pomoć građana u smislu da i od drugih traže da rade svoj posao, a ne da prepuštaju slučaju i moralnim vrijednostima pojedinca kako će djelovati. Svi moramo biti optimisti, jer apatija svakako odgovara onima koji se svim silama trude da se stanje ne mijenja; građani moraju vjerovati da zaslužuju bolje i imati hrabrost i energiju da dignu svoj glas. To je nemoguće bez optimizma.
Mirna Savić-Banjac rođena je 1980. godine. Na Noord Nederlands Conservatorium u Groningenu u Holandiji diplomirala je 2004. godine, a nakon toga se vratila u Banjaluku, gdje je završila master studije iz oblasti Metodike opšteg muzičkog obrazovanja. Radi kao profesor klavira i kao stalni sudski tumač za holandski jezik. U slobodno vrijeme se bavi komponovanjem i pisanjem tekstova. Od 2012. godine, odbornica je u Skupštini grada Banjaluka.
Razgovarala Tatjana Čalić
