Dajana Šipraga Zlojutro autorka je bloga Cara Dara. Kaže da je po imenu Dajana Šipraga Zlojutro malo ko zna, a to ime je i rezervisano za službeni dio njenog života. Za sve ostalo, tu je Dara. Kaže da je bicikl konstanta u njenom životu, a muž, sin i kćerka su joj ga promijenili iz korijena. Sa diplomom fakulteta za socijalni rad i Asocijacije sistemskih terapeuta, zaposlena je u struci, a kaže da bi u školu rado išla cijeli život. Smatra da prvo moraš biti čovjek, pa tek onda sve ostalo, a vjeruje i da se u ovoj zemlji može lijepo živjeti i ne odustaje od te ideje.
Već duže vrijeme vodiš blog Cara Dara. Kako si odlučila da se otvoriš javnosti na ovaj način?
Da, sa blogovanjem sam počela 2011. godine, ali je trebalo poprilično vremena da se nađem i otvorim na način da meni bude potaman. Počela sam spontano, na trudničkom bolovanju. Oduvijek sam voljela pisanje, a svidjela mi se ideja da to pročita i neko drugi osim mene, da čujem reakciju na ono što pišem. Tek nakon dvije godine blogovanja sam to počela da radim pod svojim imenom, da dijelim na mrežama i, na kraju, da otvoreno stojim iza onog što napišem.
Blog je prilično intiman, mnogi mogu upoznati tvoje porodične i prijateljske priče, u kojima se otkriva život onakav kakav jeste, a nije uljepšan. Kako je pisati o ovim temama?
Istina. Meni je pisanje o životnim temama oslobađajuće i mogu slobodno reći ljekovito. Kada napišeš da ti muž ide na živce, da ti ni rođena djeca nekad nisu draga, pa da na kraju, sebe manje voliš zbog toga, nije jednostavno, jer se to ne priča i ne uklapa se u „holivudsku“ priču, danas jako zastupljenu u medijima. Moja priča nije priča o savršenoj ženi. Zato je moć blogova zaista moć – kad iskreno napišeš nešto onako kako jeste, što ti nijedan medij neće, a na kraju i ne može prenijeti onako kako se to uradi na blogu.
O čemu inače najviše voliš da pišeš, u kojim temama se najviše pronalaziš?
Pa, u onim koje su na blogu Svaka me ispunjava na svoj način, ne znam da li bih mogla jednu da izdvojim. Nisu to ni samo teme o roditeljstvu, niti o biciklizmu ili planinarenju, niti o nekim ličnim previranjima ili nedoumicama, predrasudama itd.. Možda ako se nekoliko tema sažme u jedan tekst kao što je npr. Planinarenje sa djecom, gdje jednim udarcem obuhvatim dvije-tri teme
Jedna si od osnivačica Udruženja „Drip“, djece, roditelja i porodilja. Možeš li nam reći nešto o ovom udruženju?
Da. Udruženje DRIP je nastalo sasvim spontano, prilikom organizovanja projekcije filma „Sloboda porodu“. Ideju o projekciji filma sam dobila jer sam prije par godina pisala o tom filmu i shvatila da bi bilo odlično ne da čitamo o filmu, već da ga pogledamo. Naravno, to nisam mogla sama, te uz zajedničke snage Irene Medar-Tanjge i Dražane Lepir, ova ideja prerasla je u nešto mnogo više i jače – udruženje koje će se baviti reproduktivnim pravima žena i svega što majčinstvo nosi. Pored nas tri, tu su još Nataša Gligorić, Jelena Broćilović, Dubravka Vujinović Božić, Sofija Blagojević i Jelena Despotović. Sve smo majke i imale smo različita iskustva prilikom poroda. Do sada smo imale nekoliko akcija. Projekcija filma „Sloboda porodu“ je prva, koja je desila u decembru 2014. godine i dala nam vjetar u leđa jer smo tad vidjele kolika je potreba žena, majki i budućih majki, da se govori o porođaju. Iduće, 2015. godine, još uvijek kao neformalno udruženje građana, učestvovale smo u regionalnoj akciji Sloboda rađanju, zajedno sa udruženjima iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, i naravno BiH. Nakon toga smo imali nekoliko aktivnosti (predavanja, projekcije filmova) a uz pomoć naših sugrađanki i sugrađana smo prikupili novac za registraciju udruženja, tako da smo sada i formalno udruženje građana.
Kako komunicirate sa ovom grupom građana i građanki i sa kojim problemima se oni najviše susreću?
Reakcije roditelja i uopšte komunikacija sa njima varira – od potpunog oduševljenja do maksimalnog osuđivanja. Na sreću, više je pozitivnih rekacija, gdje se po komentarima, porukama i podrškom vidi da je ljudima stvarno potrebna priča ovakvog tipa. Da se razgovara i traži malo drugačiji pristup porodu, komunikaciji sa trudnicama i ženama koje su rodile ili rađaju. Jasno nam je da osuđivanje često dolazi iz neznanja i možda mehanički. Da nas gledaju kao “Još jednu nvo koja ništa ne radi.” I to je ok i uvijek će toga biti. Mi smo, generalno, društvo zatvoreno za promjene, tako da smo u suštini i zadovoljne dosadašnjom komunikacijom sa našom ciljnom grupom.
Promjene se dešavaju sporo i malim pomacima, ali je sigurno da se stvari pomjeraju sa mjesta. Konkretno, iz Ginekološko-akušerske klinike UKC Banjaluka su pokazali volju za saradnjom, kao i iz Ministarstva zdravlja. Naime, održan je sastanak koji bi trebao da bude osnova za dalje zajedničko djelovanje. Što više žene budu vjerovale da je rađanje prirodan čin, što više budu imale povjerenja u svoje tijelo, ali i u osoblje u bolnici, koje će nadam se imati snage i volje da nas čuje, to će potreba za takvim akcijama biti manja.
Foto: Privatni album
Kada je ova tema u pitanju, uvijek problematično pitanje je stanje na Ginekologiji Kliničkog centra Banjaluka. Prema anketama, najproblematičniji je odnos medicinskog osoblja prema trudnicama i porodiljama. Kako to promijeniti, kako vratiti humanost prema ženama koje se nalaze u najranjivijem periodu života?
Živimo u društvu gdje problemi loših uslova rada i malih plata nisu ograničeni na medicinsku struku. Brojne žene koje se dođu porađati možda imaju i lošije uslove života i rada od onih kako je u bolnicama. Kod nas postoji luksuz da je lični izbor svakog pojedinca da li će svoj posao obavljati savjesno, ili ne, bez obzira na profesiju. Mi iz DRIP-a svoju politiku rada ne želimo da baziramo na zločestim i bezdušnim sestrama. I one su žene kao i mi, i one bi htjele da se one same ili njihove kćerke osjećaju sigurno i zadovoljno prilikom poroda, a ja ih ne znam mnogo koje su imale tu sreću i zadovoljstvo. Radi se o izuzecima, ne o pravilu. Dokazano je da opuštena atmosfera, intimnost, povjerenje između osobe koja porađa i osobe koja rađa smanjuju broj komplikacija prilikom samog poroda.
I ono što je najbitnije, a često to zanemarimo, odnos nikad nije jednostran proces. Koliko god nezaobilazno i presudno bilo da medicinsko osoblje pruži ruku, treba i ova druga strana da je prihvati.
Ljekari znaju da tok poroda umnogome zavisi od same pacijentkinje, ali ne mogu očekivati da žene sačuvaju prisebnost u situaciji kada im niko ne objašnjava šta se dešava, ne uputi im riječ ohrabrenja ili podrške tokom velikih bolova. Takođe je problem što najveći dio poroda žene provedu same u rađaoni boreći se sa bolom i osoblje ih tek povremeno obilazi. Dodajte toj slici još da na susjednom krevetu najčešće bude još jedna žena u bolovima, tako da imate priliku da čitavo vrijeme gledate nekog ko prolazi iste ili gore muke. Čak i ako ste ušli u rađaonu sa vedrim duhom i pozitivnim stavom, čitava ta situacija djeluje jako uznemirujuće i obeshrabrujuće. Vraćanje humanosti, kako si to lijepo rekla, je čini mi se dugotrajan proces i nisam sigurna da imam bolji recept od ovog koji sad primjenjujemo – da pitamo, tražimo, pričamo o tom i najbitnije, edukujemo se.
Tokom Osmomartovskog marša, DRIP je uz druga udruženja ukazao na stanje na Odjelu babinjara na Paprikovcu. Između ostalog, tamo nema sapuna, a o drugim stvarima da ne govorimo. Šta to govori o odnosu društva u kojem živimo prema majkama koje su tek rodile?
Da. Tom prilikom smo simbolično skupljale sapune, jer je činjenica da ti sapuni koje smo odnijeli na Paprikovac ništa neće promijeniti, ali sa druge strane, ogroman broj ljudi nije mogao da vjeruje da tamo nema sapuna, da je to neka naša konstrukcija, a to je samo surova istina. To što su uslovi takvi kakvi jesu u našoj najvećoj bolnici, tj. medicinskom centru u državi, to govori sve nama. Kao društvo starimo. Malo rađamo, dosta nas odlazi. Pitam se ko i kako će ostati i ostariti u ovakvoj državi koja, od samog dolaska na svijet, pokazuje da je svojoj djeci maćeha. Nema te politike koja me može uvjeriti u suprotno. Naša djeca nisu dobrodošla ovdje i to je najveća tuga od svih.
Koje su aktivnosti DRIP-a za naredni period?
Naredni period nam je pun izazova i planova. Imamo dosta toga u planu, ali mi ovo sve radimo zasad bez finansijske podrške, uz redovan posao i porodice. Ipak, ono što sigurno mogu reći jeste da će biti interesantnih i potrebnih sadržaja za našu ciljnu grupu. Ono što nam je trenutno najaktuelnije je „Razgovaraonica“, koju će voditi naša psihologinja Dubravka Vujnović Božić i koja bi za cilj imala grupnu podršku trudnica, a kasnije i porodilja, razmjenu iskustava i osnaživanja. Više možete vidjeti i na našoj stranici na fb. Pokazalo se da je razmjena iskustava u grupi ono što dosta pomaže ženama u ovom turbulentnom periodu, tako da će žene u Banjaluci imati tu priliku. Nadamo se da će je iskoristiti.
Kako u današnje vrijeme žena može sve da uklopi, da bude majka, supruga, radnica, prijateljica. Na koji način balansirati između svih ovih uloga i ispuniti sve ono što se od nje očekuje?
Eh, kad moraš svašta da pitaš. Iako ne volim žene i pitanja feminizma da definišem kroz muškarce već samo kroz žene, ovo moram – kako bi muškarac odgovorio na ovo pitanje? Kako on usklađuje ulogu oca, supruga, radnika, prijatelja? Ne mogu znati kako bi jedan muškarac odgovorio na to, ali mogu da pretpostavim, ne bi to puno zarezivao. Možda je to recept. Možda je to način balansiranja, smanjiti očekivanja od sebe. Jeste, društvo nam je nataklo mnoge amove, ali, iskreno, dosta nas samo ponudi vrat.
Foto: Privatni album
Po struci si socijalna radnica, a baviš se i porodičnom terapijom. Koliko nam svima, na prvi pogled, treba terapija?
Jednom sam bila na jednom predavanju u vezi Postraumatskog stresnog poremećaja i nikad neću zaboraviti šta je tad predavač, jedan psihijatar iz Srbije rekao: Mi smo kolektivno traumatizovani. Nismo svjesni koliko smo bolesni.
Znam da ne zvuči optimistično, ali kako vrijeme prolazi, meni se ove njegove riječi vraćaju. Ne morate za primjer uzimati nezaposlenost, alkoholizam, kockanje, generalno anomiju u kojoj sad živimo. Sjetite se priča naših baka i djedova. Poći ću od sebe. Ja sam odrasla na pričama o Drugom svjetskom ratu, kao dijete sam doživjela rat i traume 90ih i sad sam ovdje gdje jesam, a tu nije sjajno. Svakodnevno radim sa ljudima koji se, kao se to stručno i hladno kaže, nalaze u stanju socijalne potrebe. Šta misliš treba li mi terapija?
Možda je rješenje briga u izlasku u prirodu i vožnji bicikla, to su takođe još dvijete teme kojima se intenzivno baviš....
O da. To je moje dijete koje čuvam u sebi. Vožnja bicikla, odlasci u prirodu, fizički napor, radovanje zbog osvojenog vrha lokalne planine je nešto bez čega ne mogu zamisliti svoj život. To je teg koji može da vrati ravnotežu svakom čovjeku, čini mi se.
Koliko ti pisanje bloga pomaže u svakodnevnom životu, komunikaciji sa čitaocima? Na koji način bi druge podstakla na pisanje bloga.
Pomaže, zanimljivo je, a često i korisno. Često se dešava da mi neka od mama stidljivo priđe uz komentar da su joj moji tekstovi pomogli, da samo nastavim to što radim. A posebno mi bude drago kad mi neko od očeva piše, raspituje se za biciklističke rute oko Banjaluke. Nekad se i iznenadim svojom publikom. Jednom mi je na koncertu Bjesova prišla djevojka mlađa od mene sigurno 15ak godina i rekla da prati moj blog. Ne znam da li mi je bilo draže ili smješnije. Kad sve saberem i oduzmem, blog je postao neizostavan dio mog života i komunikacija sa čitoacima je dio toga. To je stvarno lijepo i osjećam se dobro zbog toga. Naravno, ima i ona druga strana, osuđivanje. Druge često podstičem da pišu blog i uspjela sam sa nekoliko prijatelja i prijateljica koji sad pišu kvalitetne blogove. Ponosna sam na to. Blogovanje nije pokazivanje, nije davanje sebi na bitnosti, već dijeljenje. Neko izdvoji vrijeme da ispriča svoju priču, na tebi je šta ćeš od toga uzeti.
Razgovarala Maja Isović
