<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Buka intervju: Mi ne mrzimo jedni druge, ali mi jesmo gladni i sve smo gladniji

Nidžara Ahmetašević:

Ima nevjerovatno puno ljudi koji žive na rubu siromaštva, koji ne mogu riješiti svoju situaciju, a istovremeno, političke elite koje vode ovu zemlju samo pokušavaju naći način kako da sebi obezbijede što duži opstanak na pozicijma moći i kako da se lično obogate.

30. april 2016, 12:00

Nidžara Ahmetašević novinarka je i aktivistkinja iz Sarajeva. U medijima je prisutna od 1994. godine. Karijeru je počela na radiju Studio 99, a nastavila u magazinu Dani. Najduže je radila za Slobodnu Bosnu, a dugo je bila i urednica portala BIRN Justice Report, usmjeravajući svoj rad na ratne zločine, suočavanje s prošlošću i žrtve rata.

Danas je freelancer, piše za mnoge medije, a pored aktivnog praćenja društvenih zbivanja, angažovana je i kao volonterka u humanitarnim aktivnostima. Njeni tekstovi su objavljivani u The New Yorkeru, The Observeru, The Independent on Sunday, Mladina, Bilten, Al Jazeera Englih online… Nidžara je uz Igora Štiksa, Dinu Abazovića i Dinka Sijerčića koordinatorica i jedna od osnivačica Otvorenog univerziteta.

Sa Nidžarom Ahmetašević za portal BUKA razgovaramo o njenom radu, aktivizmu, volontiranju, medijima i drugim temama.

Nidžara, kroz svoj rad aktivni ste i angažovani. Šta Vam daje snagu da se iz godine u godinu borite za bolje društvo?

Ne znam da li se borim, ali pokušavam biti aktivna, pokušavam nešto uraditi. Mislim da mi je logično da u svijetu u kojem živimo stalno pokušavamo mijenjati stvari. Ne želim prihvatiti kada neko kaže da se stvari ne mogu promijeniti. Sve se može mijenjati ili barem težiti ka promjeni. Samo je potreban napor, potrebno je da učimo i savladavamo nove stvari i tako mijenjamo ono što nije dobro. Moramo da imamo ideale. Ono što me održava jeste snaga drugih ljudi koji također vjeruju da se stvari mogu mijenjati i kritički promišljaju sve što se dešava. Sad kao volonterka puno radim u mreži koja se zove „Are You Syrious“. To je grupa ljudi koja je pokrenula volontersku mrežu u Hrvatskoj, kada je krenuo val izbjeglica preko Balkana. Snaga sa kojim ti ljudi rade i način na koji rade je nešto što vas naprosto tjera da budete dio te ekipe i pokušate da na svoj način date doprinos rješavanju ovog ludila koje se dešava oko nas, a koje se tiče izbjeglica i ljudi koji bježe od rata, pokušavajući naći spas.

Šta konkretno radite kroz svoj volonterski angažman u mreži „Are You Syrious“?

U mreži „Are You Syrious“ sam jedna od osoba koje moderiraju Facebook grupu koja pruža informacije za sve koje interesuje takozvana Balkanska ruta, ali i šire. I, takođe, redovno objavljujemo dnevne izvještaje o tome šta se dešava u pojedinim mjestima gdje su izbjeglice, od kampova u koje su smješteni, do graničnih prelaza i bilo koje druge informacije koje nekome od izbjeglica mogu biti od koristi. Naravno, takođe održavamo kontakte sa izbjeglicama koje nam se javljaju i drugim ljudima koji traže bilo kakvu vrstu pomoći. To je samo jedan segment rada grupe „Are You Syrious“, koja je velika i rade zaista izuzetne stvari. Ja sam se uključila u onaj segment rada u kojem mogu pomoći. Istovremeno, ovo govorim ne bih li pozvala još ljudi da razmisle koliko je volonterizam bitan. Volontiram i u Biblioteci za slijepa lica u Sarajevu, gdje čitam knjige. To je biblioteka koja je jedna od osam kulturnih institucija koje nemaju riješen status u BiH, odnosno nemaju finansiranje i takva vrsta pomoći im je neophodna i jako važna. Ja sam se uključila u tu vrstu rada prije nekoliko godina i čitam knjige, a uvijek nam treba novih ljudi koji će čitati.

Da li smo u BiH svjesni važnosti volonterizma i toga da je potrebno pomoći drugim ljudima? Čini mi se da se ljudi ne upuštaju u volonterizam, a sam volonterizam nije dovoljno cijenjen?

Mislim da ljudi ne znaju mnogo o tome. Moram reći da sam prvo aktivistkinja, pa onda i sve ostalo. Mene to vuče, to se jedno sa drugim spaja, tu je prisutna i moja želja da budem aktivno uključena u promjene u društvu i zbog toga se bavim i volonterskim radom. Ima dosta ljudi koji se bave volonterizmom, samo se o tome ne priča i to nije cijenjeno. Zašto nije cijenjeno, vrlo mi je teško shvatiti, jer mi dolazimo iz jednog sistema u kojem je volonterizam bio veoma bitan i cijenjen, prošli smo što smo prošli u devedesetim godinama, gdje smo mogli naučiti koliko su nam pomogli ljudi koji su isto tako volontirali, tako da sam malo zbunjena zašto ljudi na više načina ne pokušavaju biti kako aktivisti, tako i volonteri.

Koji su, po Vama, najveći problemi u BiH i na koji način bi se mogli riješiti?

Najveći problemi našeg društva trenutno su, po meni, socio-ekonomski problemi. Ima nevjerovatno puno ljudi koji žive na rubu siromaštva, koji ne mogu riješiti svoju situaciju, a istovremeno, političke elite koje vode ovu zemlju samo pokušavaju naći način kako da sebi obezbijede što duži opstanak na pozicijma moći i kako da se lično obogate. Odavno su prestali misliti o ljudima. Politikom se bave da bi se zadržali na tim pozicijama, da bi povećali svoje lično bogatstvo, i zbog toga su spremni posegnuti za svim, pa između ostalog i time da manipulišu masama, a u ovim situacijama to je najlakše raditi sa pričama o nacionalizmu, što, u principu, kada razgovaramo sa ljudima, i ne postoji u tolikoj mjeri koliko političari žele da nas ubijede da mi mrzimo jedni druge. Mi ne mrzimo jedni druge, ali jesmo gladni i sve smo gladniji i to je zaista pravi problem za koji moramo tražiti rješenje.

Imate zaista impresivnu biografiju, od završenih doktorskih studija u Gracu, mnogih usavršavanja u inostranstvu i višegodišnjeg rada u novinarstvu, međutim, i dalje ste freelancer. Da li se ideje i znanje obrazovanih ljudi u BiH dovoljno koriste?

Prvo moram reći da je to što sam freelancer moj izbor zato što želim biti slobodna da govorim i radim ono što želim. Ne želim trpiti bilo čiji pritisak i ne želim podleći samocenzuri i to mogu samo kao osoba koja na ovakav način djeluje. Na ovaj način mogu zadržati svoju neovisnost i svoju slobodu, i tako rade mnogi ljudi. Nažalost, mi radimo u takvoj zemlji gdje je jedini način da zadržite svoju slobodu i da ne trpite pritisak taj da budete slobodnjak u svakom smislu. Sa druge strane, ne cijeni se obrazovanje koje ljudi stiču i ovdje, ali i vani, ali se isto tako mnogo ljudi ne bori za to i prepuštaju se ovakvoj svakodnevnici kakvu mi imamo, prepuštaju se ljudima koji na svaki način pokušavaju uništiti njihov trud, rad i znanje, ne bore se dovoljno, odnosno, ne žele da zaista učestvuju u promjenama u ovom društvu. Tako da je to nekako dvostrano. Meni je logično da, ako ste već toliko učili, ako je neko išao u bilo koju školu, uključujuči i osnovnu, da vas je to osposobilo da mislite i borite se za promjene na bolje. Meni je to logično, ali ne mora značiti da je nekome drugome, ali smatram da se svi ljudi moraju više uključiti, biti aktivniji i tražiti stalno promjene.

Iz BiH, iz godine u godinu, sve više mladih ljudi trajno napuštaju ovu zemlju. Kako to kometarišete?

Po meni je normalno da mladi ljudi idu i traže nešto bolje, drugačije. Međutim, previše ljudi odlazi iz naše zemlje, ne jer su radoznali da upoznaju druge kulture i okušaju se u drugom okruženju, nego zato što ih sistem kakav je ovdje ubija, i to je strašno. U nekim situacijama nemaju drugog izbora. Nažalost, čini mi se da mnogi ljudi nisu svjesni da situacija i van granica ove zemlje nije baš sjajna uvijek, nije savršena i u mnogim zemljama ljudi imaju itekakve probleme. Nekako bih voljela da zajedno nađemo snage da mijenjamo ono zbog čega smo nezadovoljni, a ne samo da odlazimo, čini mi se da je to malo bolje i trajnije rješenje.

A kako mijenjati stvari? Prije nekoliko godina, imali smo velike proteste u BiH, nakon toga, održavani su plenumi gdje su se davali prijedlozi kako se stanje može mijenjati. Međutim, čini mi se da se do danas neke bitnije promjene u političkom smislu nisu desile.

Ja mislim da su se promjene desile. Naime, ljudi su počeli puno otvorenije kritikovati vlasti i počeli su puno više govoriti o onome šta nam se dešava. Sad možete čuti veoma kritična mišljenja pojedinaca. Možete naći znatno drugačije stavove od onih koje ste mogli naći prije nekoliko godina. Očito nam još uvijek treba vremena da sazrijemo, treba nam još jedan polet da nas gurne da krenemo punom snagom u te promjene. To što su protesti bili prije dvije godine, to ne znači da je to kraj. Ja apsolutno vjerujem da postoji potreba za novim protestima, vjerujem da će biti tih protesta. Kada i kako će se oni desiti, to ne može niko reći. A kada su promjene u pitanju, mi svi, društvo cijelo se mora dogovoriti šta želi mijenjati i na koji način. Samo se nadam da ćemo uspjeti stvarati što više tih krugova gdje ljudi razgovaraju o promjenama i traže načine da se stvari mijenjaju. Takvih krugova itekako ima, i mogi od njih jesu vezani za grupe koje su se povezale za vrijeme protesta, plenuma i grupe koje su u RS takođe aktivne i koje puno rade. Grupe u ovoj zemlji rade zajedno, razmišljaju zajedno i traže izlaz iz postojeće situacije.

Već godinama radite u medijima. Kakvo je, prema Vama, stanje u medijima. Čega se posebno rado sjetite iz svojih novinarskih početaka?

Po meni, stanje u medijima u BiH je gore nego ikada. Ja sam u novinarstvu od rata, a nikad više nego sad nisam osjetila pritisaka i na svoj rad i na rad medija. Jako je tužno što gotovo i nemamo hrabrih i neovisih medija. Odnosno, rijetki su ostali takvi i oni se danas bore za preživljavanje. Beskrajno je tužna medijska scena u BiH u kojoj nema jedne Slobodne Bosne, novine koja se toliko godina trudila i održavala taj kritički stav. To je medij u kojem su se pokretale i otvarale teme koje niko drugi nije smio i to na način na koji se niko nije usudio. Nedostaju autori kakav je Senad Avdić. Jako nedostaju. Jer to je autor koji nas tjera da razmišljamo i da čak i kad se ne slažemo sa autorovim mišljenjem, počinjemo otvarati neke teme i o njima razgovarati. Zato je bitna takva novina i zato su bitni takvi mediji, a sve manje i manje ih imamo. Pri tome je i problem što imamo druge medije koji nas tjeraju da se „utjeramo u kutije“ i da ne razmišljamo svojom glavom, nego tuđom. Takvi mediji nas drže u ovom stanju koje je stanje ludila.  

Živimo u tradicionalnom društvu, da li je ženama u BiH teže da uspiju u poslu od muškaraca?

Onima koji prihvate da žive u takvom društvu jeste, međutim, ja znam puno žena koje su vrlo uspješne i koje ne obraćaju pažnju na to i koje svojim radom i primjerom mijenjaju društvo. Možda sam ja pogrešna osoba da o tome govorim, jer ja zaista vjerujem da se uvijek morate boriti za sebe i ne dozvoliti patrijarhalnom i tradicionalnom načinu razmišljanja da utiču na vaše želje i ciljeve.

I za kraj, čime se trenutno bavite, koji su Vam planovi?

Nemam nekih planova. Trenutno mi je jako važno to što radim sa grupom „Are You Syrious“. Pokušavam što više pisati za medije van BiH, jer postoje mnoge priče koje se dovoljno ne vide. Pokušavam pisati o ljudima na Balkanu, životu, problemima i beskrupuloznim političarima koji opstaju na vlasti već decenijama.  

Razgovarala Maja Isović